Neprijateljska propaganda: Hrvatski Porezni Obveznik

Ako pred vama padaju na koljena, to je uglavnom zato da bi prišli bliže džepovima: ako vas uzimaju u usta, to znači da ćete vrlo brzo postati pljuvačka. I što da onda radi nesretni Hrvatski Porezni Obveznik, dok pred njim grupno kleče, dok se menadžeri i PR-stručnjaci trude da ga moralno zadovolje, dok su im ga kolektivno puna usta?

Opaljenje

Gledajući nedavno Dubravka Jagića, šefa sindikata hrvatske policije, kako u studiju N1 televizije komentira slučaj migranta ustrijeljenog iz policijske puške, možda ste se zapitali: kakav zapravo jadnik netko treba biti da, u trenutku dok se ustrijeljeni čovjek u bolnici bori za vlastiti život, razmišlja o bilo čemu drugom osim o životu tog čovjeka? Pardon, čovjek nije ustrijeljen: pokraj sela Tuhobići u Gorskom kotaru, rastumačio je Jagić, došlo je do ‘slučajnog opaljenja’ vatrenog oružja. A opaljenje je bilo slučajno jer – naknadno je pojasnio – ‘tko radi, taj i griješi’. Sudeći po broju grešaka, naša je policija jedna krajnje radoholičarska organizacija i ta nas spoznaja može umiriti: migranti koji prelaze granicu, prema Jagićevim riječima, ionako ‘trebaju biti svjesni opasnosti’ jer mi ‘ne želimo biti gosti u vlastitoj zemlji’. Kojim točno logičko-medicinskim stranputicama čovjek koji u riječkoj bolnici preživljava na aparatima prijeti da nas sve skupa učini gostima u vlastitoj zemlji ostalo je do kraja priloga, nažalost, nejasno. U jednom od rijetkih trenutaka kada je nesretnoj žrtvi posvetio malo pozornosti, nadležni je policajac samo zaključio: ‘Ja mu želim brz oporavak, ali radi se između ostalog i o tome da sve to ide na trošak naših poreznih obveznika.’

Kakav zapravo jadnik netko treba biti da, u trenutku dok se ranjeni čovjek u bolnici bori za vlastiti život, razmišlja o bilo čemu drugom osim o životu tog čovjeka, možda ste se zapitali. Evo dakle napokon i odgovora: taj jadnik zapravo ste vi, Hrvatski Porezni Obveznik. Više ili manje uredan platiša pristojbi i davanja, fiskalni oslonac i moralna vertikala ovoga društva, pravna ili privatna osoba kojoj čovjek na rubu smrti, čuli ste, prvenstveno ide na trošak, e da bi joj potom, prema potrebi, mogao ići i na neku drugu stvar. I što su više pristojbe i davanja, to je uspravnija moralna vertikala: kako se diže onaj trošak, tako se diže i ona stvar. Hrvatskog Poreznog Obveznika – koji je, primijetili ste već, iz nekog razloga uvijek Porezni Obveznik, nikad Porezna Obveznica – sada već prolaze srsi od uživanja. Pred njim svi kleče i svima su njegove uspravnosti svakodnevno puna usta pa se prizor polako pretvara u grupnu scenu moralnog zadovoljavanja.

Ili je tako nekako, barem, u studiju N1 televizije stvari postavio Dubravko Jagić, šef sindikata javne policijske službe. A onda se – šta ti je sudbina i hrvatska porezna politika – samo tjedan kasnije, u istom studiju, našao s pogrešne strane proračunskog nišana.

Četvrtina

‘Vi govorite o četvrtini zaposlenih koji primaju novac od 75 posto nas koji radimo, koji plaćamo porez za njih’, bjesnio je pred kamerama PR-stručnjak Krešimir Macan. ‘Tri od četiri ljudi u Hrvatskoj zarađuje za taj javni sektor koji nam daje uslugu koja je loša!’ Macan, doduše, nije govorio o uslugama hrvatske policije, nego je napadao hrvatske nastavnike i učitelje, koji su tada još uvijek bili u štrajku. Ali nisu li, promatrani iz perspektive Hrvatskog Poreznog Obveznika, ionako svi oni – policajci i nastavnici, učitelji i doktori – na kraju krajeva samo dio iste četvrtine? One koju Obveznik plaća, one za koju zarađuje, one koja mu uzvraća bijedno lošom uslugom? I nema veze što svi ti policajci, učitelji i nastavnici pritom i sami plaćaju poreze. A još je manje važno, čini se, što Krešimira Macana neobično često znamo zateći (https://www.portalnovosti.com/macan-i-medijski-misevi) usred četvrtine koju toliko prezire.

Kao početkom devedesetih, recimo, kada je radio u Tuđmanovom Ministarstvu informiranja, u vrijeme kada se to ministarstvo bavilo uglavnom plasiranjem sirove nacionalističke propagande i gušenjem slobode medija. Ili početkom dvijehiljaditih, kada je kao glasnogovornik HRT-a javno zastupao zabranu reklama Feral Tribunea. Ili prije desetak godina, kada je pomogao IDS-u u predizbornoj kampanji, da bi njegova firma zatim dobila niz unosnih poslova s istarskom lokalnom upravom i javnim tijelima. Ili, uostalom, još do prije kojeg mjeseca, kada je kao službeni savjetnik Andreja Plenkovića primao izdašan honorar izravno iz budžeta premijerskog ureda. Na sve je to, izgleda, Macan u međuvremenu zaboravio: barem dok mu se ne ukaže nova prilika da poviri u džepove poreznih obveznika.

Na ovom mjestu, vjerujemo, Hrvatskog Poreznog Obveznika polako sustiže sram. Ako njegove interese brane isti oni koji će mu već sutra pokupiti novce, ako u njegovo ime pljuckaju po učiteljima i iživljavaju se na polumrtvim migrantima – razmišlja – možda bi trebao poduzeti nešto da zaštiti vlastiti obraz? Možda bi valjalo pronaći način da se čovjek distancira od svih tih prevrtljivaca i smrtonosnih policijskih grešaka? Možda bi se dalo, na primjer, osnovati nekakvu udrugu, koja bi se bavila upravo time da sačuva ugled i odbrani interese Hrvatskog Poreznog Obveznika?

Lipa

E jebiga: Udruga poreznih obveznika Lipa postoji još od 2014. godine, otkada agilno zastupa sve hrvatske platiše, iako se, u međuvremenu, u nju učlanilo njih jedva stotinjak. Na čelu joj je Davor Huić, čovjek koji se posljednjih tjedana, baš poput Krešimira Macana, učestalo ukazivao u različitim prilozima i emisijama, grmeći tamo protiv učiteljskog štrajka, mada o obrazovnoj politici zna neusporedivo manje od bilo kojeg štrajkača. Nimalo čudno što i on voli ugrabiti svoj dio proračunskog kolača: u tome je, štoviše, spram Huića Macan mala maca. Kada je, primjerice, prvo Lipino lice prije dvije godine napalo ove novine, nezadovoljno načinom na koji pišemo o njegovoj udruzi – napomenuvši u kratkom priopćenju, dakako, da se i Novosti ‘financiraju novcem poreznih obveznika’ – potrudili smo se i proučili  iznos njegovih prihoda iz državnog proračuna. Ispostavilo se tada da nekoliko Huićevih tvrtki uspješno posluje s više od 60 ministarstava, županija, agencija, javnih poduzeća i ostalih adresa za preusmjeravanja poreznog novca, s kojih su povukle milijune kuna i poneku lipu. A većinu tog iznosa – da stvar bude bolja – zaradile su u vrijeme dok je Davor Huić bio službeni savjetnik Tihomira Oreškovića, uvjerljivo najbizarnijeg u ionako bizarnom nizu ovdašnjih premijera.

Pliva

Istog onog Oreškovića kojeg će 2015. godine na poziciji predsjednika uprave Plive naslijediti naš uspješni menadžer Mihael Furjan, u čijem društvu završavamo ovu kratku posjetu galeriji dušebrižnika koji nesebično paze na interese Hrvatskog Poreznog Obveznika. Vodimo vas na prigodni domjenak Hrvatske udruge poslodavaca, gdje je prošloga tjedna obilježena deseta godišnjica tamošnjeg ogranka proizvođača lijekova. ‘Moramo razumjeti da zdravstvo nije besplatno, nego je činjenica da porezni obveznici i privatni sektor plaćaju’, iskoristio je Furjan svečanu prigodu da prisutnima otkrije oporu istinu, dodavši pokoju o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima farmaceutske industrije pa poentiravši: ‘Očekujemo da ćemo kroz HUP utjecati na daljnje porezno i administrativno rasterećenje gospodarstva kako bismo bili još bolji i uspješniji!’ Negdje između uvoda i zaključka – ako vam je promaklo – zijevnula je oveća logička provalija. Jer ako se ionako posustalo javno zdravstvo financira porezima privatnika, a privatnik Furjan radi na tome da se porezi smanje, kakvu on to sudbinu hrvatskom zdravstvu zapravo priželjkuje? Da bude još gore, sporije i neučinkovitije? Na sreću, predsjednik Plivine uprave u nekim je ranijim medijskim istupima već ponudio odgovor na ovo pitanje: rješenje se krije, kao što je pojasnio u nedavnom intervjuu T-portalu, u ‘malo jačoj tržišnoj utakmici’ i u ‘privatnoj konkurenciji’. Dakle, privatizacija: svakom zdravstvena usluga u skladu s ličnim prihodima, pa će bogatiji biti zdraviji, lošije stojeći bit će kraće postojeći, a o sudbini ponekog slučajno opaljenog migranta najbolje je, vjerojatno, ne razmišljati.

Pljuvačka

I mogli bismo sada prolistati službeni životopis Mihaela Furjana, pročitati tamo kako je menadžersku karijeru lijepih desetak godina gradio u Plivi dok je ona još bila u državnom vlasništvu, proučiti njegov poslovni izlet na mjesto izvršnog direktora Hrvatske pošte, gdje je također primao proračunske novce: ali čemu sve to. Glavno pravilo igre već je dobro poznato. Svi su ti samozvani predstavnici Hrvatskog Poreznog Obveznika u nekom trenutku stajali s druge strane proračuna, svi prizivaju fiskalnu askezu samo onda kada se ona preklapa s njihovim interesima. I svi, kao po pravilu, pritom napadaju slabije: nikada ih nećete čuti da ovako gorljivo viču protiv davanja Katoličkoj crkvi, nikada da preispituju cijenu članstva u NATO savezu, nikada da neobavezno pljuckaju nabujale braniteljske povlastice. Zato, tko plaća porez, oprez. Ako pred vama padaju na koljena, to je uglavnom zato da bi prišli bliže džepovima: ako vas uzimaju u usta, to znači da ćete vrlo brzo postati pljuvačka. I što da onda radi nesretni Hrvatski Porezni Obveznik, dok pred njim grupno kleče, dok se menadžeri i PR-stručnjaci trude da ga moralno zadovolje, dok su im ga kolektivno puna usta? Što, osim da poželi sa svim tim što prije svršiti?

portalnovosti

1 comment

  1. U Opaljenju potvrđuje se teza da je policija osvetnička organizacija,

Odgovori