Neprijateljska propaganda: Domovina bez domova

S protokom vremena, razotkriva se puna vrijednost zagrebačkog Spomenika domovini Nenada Fabijanića. Jer da bi se estetski precizno ocijenila vizura zida od staklenih cigala, treba vidjeti kako se ruše nečiji zidovi od kamena. I da bi se umjetnički vrednovao blještavi sjaj šarenih LED-lampica, treba znati da neki ljudi pored nas i dalje žive bez struje i svjetala

Spomenik domovini Nenada Fabijanića (foto Davor Puklavec/PIXSELL)

Domovina

“Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje!” govorio je prije koji tjedan Milan Bandić na otvaranju Spomenika domovini, postavljenog preko puta kipa Franje Tuđmana. Tada smo napokon shvatili kome je spomenik ustvari namijenjen: ni vama ni meni, nego neprežaljenom Prvom hrvatskom predsjedniku, na čiju su godišnjicu smrti vlasti stoga i tempirale svečanost otvaranja. To da se domovina simbolički pruža pred pokojnikovim nogama na prvi pogled možda djeluje neobično, ali već na drugi – onaj ćaćin – sasvim je logično. Jer za koga da domovina gradi spomenik, ako ne za onog tko je domovinu izgradio?

Rugali su se zatim, doduše, profesionalni komentatori i Milanu Bandiću i onom monumentalnom radu arhitekta Nenada Fabijanića, skupa s monumentalnom cijenom od 34,7 milijuna kuna, monumentalnim zidom od staklenih cigala, monumentalnim LED-lampama i ugrađenim strojem za proizvodnju monumentalne magle, kojim je arhitektov koncept završio na rubu loše metafore, rugali su se pa – kako to već s profesionalnim komentatorima ide – već za koji dan zaboravili čitavu stvar. I ostao bi, da se njih pita, Spomenik domovini zaboravljen tamo pokraj Vukovarske avenije, da gleda ćaću i da ćaća njega gleda, ali znate kako kažu za velika umjetnička djela: prava im se vrijednost otkriva tek s protokom vremena.

A u ovom slučaju nije trebalo proteći dugo.

Ni mjesec dana nakon svečanog zagrebačkog otvaranja Hrvatsku i okolicu pogodit će jeziv potres s epicentrom pored Petrinje. Prvog dana oporavljali smo se od šoka, zurili u porušene kuće i brojali mrtve. Drugog dana neki dobri ljudi već su pohrlili u Baniju, nosili hranu i kontejnere, obilazili razdomljene. Trećeg dana pojavila se i država, odvojivši iz proračuna 100 milijuna kuna, što ih je župan sisačko-moslavački Ivo Žinić onda pravično raspodijelio na razrušena naselja. Najveći pojedinačni iznos od 30 milijuna kuna namijenio je Petrinji. I tako se, s protokom vremena, preciznije ukazala vrijednost spomenika: nekako je ispalo da monumentalni Fabijanićev rad vrijedi više nego čitav grad. Točnije, vrijedi ravno 4,7 milijuna kuna više.

Samo, onda je proteklo još nešto vremena. Pa se, otprilike tjedan dana nakon potresa, ispostavilo da su u njemu ozbiljno stradale brojne kuće izgrađene odmah nakon rata, u velikoj akciji obnove koju je vodio – zanimljivom igrom slučaja – isti onaj Ivo Žinić. “To je bila pljačka, a ne obnova”, govori medijima mještanin Strašnika, koji sada s obitelji živi u kamp-prikolici. “To je bilo stihijski, puno se kralo”, potvrđuje njegov suseljanin. Kuće su podizane i sanirane na brzinu, često bez potrebne dokumentacije, a građevinski materijal u procesu bi misteriozno nestajao. Žinić sada odbacuje optužbe, ali istragu su već najavili i premijer Plenković i USKOK i policija: čini se, barem prema trenutnim informacijama, da se iza potresa valja ogromna, odvratna afera. Hoće li nam ona donijeti imena odgovornih i krivaca, za sada se ne može znati. Dobro se, međutim, zna odakle afera dolazi.

A dolazi ravno iz Tuđmanovih devedesetih, iz onih poletnih dana obnove i trijumfa, na kojima je sagrađena današnja Hrvatska. Čitava, od vrha do dna: od aktualnog predsjednika i premijera – bivših Tuđmanovih birokrata, sada vjernih čuvara njegovog političkog nasljedstva – pa do ulica i trgova po kojima ubrzano niču kipovi i spomenici, sve otkako je Hrvatska iznova shvatila da je u dubini svojih temelja ipak Franjina. Samo, što kada se afera dokotrlja do svoga pravosudnog kraja, što ako pravosuđe nekim čudom doista dokaže da su temelji truli i da oni nesretni ljudi iz Strašnika nisu lagali kada su rekli da je obnova devedesetih bila lopovska i pljačkaška?

Ništa, naravno. Nećemo, barem, doznati ništa što već nismo znali. Ali ćemo, s protokom vremena, napokon otkriti pravu vrijednost Fabijanićevog spomenika. Jer da bi se estetski precizno ocijenila vizura zida od staklenih cigala, treba vidjeti kako se ruše nečiji zidovi od kamena. I da bi se umjetnički vrednovao blještavi sjaj šarenih LED-lampica, treba znati da neki ljudi pored nas i dalje žive bez struje i svjetala. Tek tada, onaj stroj za maglu prestat će djelovati kao loša metafora: stroj za maglu, shvatit ćemo tada, jest naša domovina.

Domovina koja gradi spomenik čovjeku koji je izgradio domovinu: domovinu koja ljudima ne može izgraditi dom.

Glina

A dok čekamo da s odgovarajuće vremenske distance ispravno procijenimo vrijednost zagrebačkog Spomenika domovini, priča o Hrvatskoj srušenoj do Tuđmanovih temelja već se zaokružila u Glini. Tumarajući među devastiranim kućama, reporteri su ovih dana nabasali na kip prvom među hrvatskim predsjednicima, postavljen na središnjem gradskom trgu prije jedva godinu i pol dana. Izradio ga je priznati umjetnik srednje generacije Ivan Fijolić, plaćen je milijun kuna: na svečanom otvaranju tadašnja je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, okružena visokim HDZ-ovim dužnosnicima, pričala nešto o tome kako nam “Tuđman treba biti trajni putokaz za budućnost”… Za budućnost ne znamo, ali sadašnjost izgleda otprilike ovako: skupocjeni, uglancani Franjo, čvrstog koraka i strogog pogleda, u centru zbivanja, sa svih strana okružen ruševinama. Spomenik Tuđmanu među spomenicima Tuđmanovoj obnovi države: ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću.

Beograd

Ako nekoga brine milijun kuna upucanih u Fijolićevog Tuđmana umjesto u obnovu Gline, ako nekoga zamara onih 35 milijuna spiskanih na Spomenik domovini, taj se može utješiti time što ne živi u Srbiji. Tamo je vlast Aleksandra Vučića cijenu novog kipa Stefana Nemanje jednostavno proglasila službenom tajnom, iako upućeni kažu da ne može iznositi manje od desetak milijuna eura. O samom spomeniku u Novostima smo već više puta pisali: njegovo podizanje inicirao je lično Vučić, on je okupio i žiri pod predsjedanjem ministra vanjskih poslova Nikole Selakovića, žiri je potom odabrao rad ruskog skulptora Aleksandra Rukavišnjikova, a Rukavišnjikov je Beogradu isporučio brončanu grdosiju visoku čak 23 metra, službeno najveći monument na Balkanu. Izbor Stefana Nemanje nosi pritom jasne konotacije: upisan u nacionalnu mitologiju kao “rodonačelnik srpske države”, trebao bi evocirati njeno “zlatno doba” koje se, evo, napokon obnavlja pod mudrim vodstvom Vučića.

Kakvo će djelo gledati ovaj ćaća kada ga, 27. januara, vlast svečano otkrije? S jedne strane stajat će mu glavna željeznička stanica, u međuvremenu zatvorena: s druge kino, u međuvremenu ugašeno. Ona 23 metra erektirane bronce služe, ukratko, uglavnom tome da prikriju impotenciju grada koji se raspada. A naprijed, ravno pred Nemanjinim očima, trg Slavija i na njemu golema fontana koja noću blješti u kričavim bojama, svirajući glasnu muziku. Abortirana urbana infrastruktura, kičasti fontana-disko: za državu koja ima ovako visokog rodonačelnika, Srbija tone prilično duboko.

Regija

Nedavno otkrivanje spomenika “Večna vatra”, posvećenog oslobodiocima Beograda, ostalo bi u debeloj medijskoj sjeni Stefana Nemanje da nije bilo dva klinca – jednog maloljetnog, drugog tek nešto starijeg od 20 godina – koji su vatru preko noći ugasili betonom, ostavivši poruku: “Oslobodioci? Ne, nikad!” Dva mala vandala brzo su otkrivena, a plamen ponovno gori, baš poput onog u Sarajevu, gdje je Vječnu vatru prije par tjedana netko također noću ugasio, začepivši ventil plastikom. Iz Slovenije stiže vijest o Romanu Leljaku, jednom od agilnijih regionalnih revizionista i načelniku općine Radenci, koji je u svom mjestu početkom prošlog mjeseca demolirao spomenik palim borcima NOB-a. U Hrvatskoj se trudimo zadržati korak sa susjedima: tek što je Zlatko Kopljar u Varaždinu početkom zime postavio spomenik žrtvama holokausta, izgrađen ciglama iz jasenovačkog logora, po njemu su išarani kukasti križ i ušato “u”… Tako, ukratko, prolazi spomenička baština u postjugoslavenskim državama, dok histerično dižu nove spomenike svojim ćaćama. Pa se poslije čude kada shvate da spomenici nemaju temelja.

portalnovosti

Odgovori