Neprijateljska propaganda: Dobrodošli u distopiju

Još jučer, parole o solidarnosti, značaju javnih usluga i univerzalnom pravu na zdravlje i stanovanje bile su značka naivnih. Još jučer, njima su baratali samo utopisti, mentalni komunisti i uhljebi. Još jučer, alternativa je bila nezamisliva. Danas se, evo, ostvarila. Već sutra, ta će alternativa značiti razliku između smrti i života

Alternativa

‘Postalo je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma’, zapisao je početkom ovog stoljeća Fredric Jameson. I ta se rečenica brzo pretvorila u neslužbeni motto našeg vremena: sažeti opis doba skrojenog po zakonima tržišta, u kojem su međusobna solidarnost, javne usluge i briga za slabije samo žalosne iluzije kojekakvih uhljebivjetara. Sažeti opis doba u kojem pisci i režiseri neprestano stvaraju izopačene apokaliptičke fantazije, distopijske scenarije i pejzaže kolektivne katastrofe, ali nitko nema dovoljno hrabrosti da izmašta postkapitalističku utopiju. Sažeti opis doba u kojem – kako smo to davno naučili – kapitalizam naprosto nema alternative.

A onda nam se distopija doista dogodila. Smrtonosna zaraza više nije motiv iz Camusove ‘Kuge’, ‘Besnila’ Borislava Pekića ili ‘The Standa’ Stephena Kinga, zastrašujuća epidemija nije priča iz Markovićeve ‘Variole vere’, ‘Luđaka’ Georgea Romera ili ‘Zaraze’ Stevena Soderbergha, prazne ulice nisu scenografija postapokaliptičkih stripova i filmova. I tek što je distopija postala mučna stvarnost – evo neočekivanog obrata – alternativa je postala zamisliva. Jer zaista: što bi vam još jučer rekli da ste tvrdili kako država treba kontrolirati cijene namirnica, zato što ih neki sebi ne mogu priuštiti? Što da ste govorili kako je javni zdravstveni sustav itekako vrijedan svakog proračunskog gubitka koji proizvodi? Da je čuvanja vrijedna čak i ona nesretna klerikatura od javne radiotelevizije na kojoj se sada odvija školska nastava? I da solidarnost, humanost i besplatna pomoć mogu biti važnije od zarade i profita?

Umjesto odgovora, nekoliko kontra-pitanja: a što biste danas rekli nekome tko vam objašnjava da preostale javne bolnice treba što prije gurnuti na tržište, da tamo nude medicinsku skrb isključivo onima koji sebi mogu priuštiti zdravlje? Što da vam kaže kako iz kuća i stanova treba izbaciti ljude koji ne uspijevaju otplatiti kredite, jer zakon tako nalaže? Što da vam poruči kako je ova pandemija, kao i svaka kriza, naposljetku samo dobra poslovna prilika?

Vjerojatno ništa, jer u prvim danima pošasti – osim nekolicine lunatika – nitko ništa slično ne govori. Zašutjeli su slobodnotržišni zeloti, ne čuju se rušitelji javnog sektora, tihi su protivnici socijalne pravde i ekonomskih regulacija. Trebala se, izgleda, ostvariti jeziva distopija e da bismo – makar nakratko, makar izdaleka, makar u obrisima – naslutili kako utopija može izgledati. Još jučer, parole o solidarnosti, značaju javnih usluga i univerzalnom pravu na zdravlje i stanovanje bile su značka naivnih. Još jučer, njima su baratali samo utopisti, mentalni komunisti i uhljebi. Još jučer, alternativa je bila nezamisliva. Danas se, evo, ostvarila. Već sutra, ta će alternativa značiti razliku između smrti i života.

Utopija

Prostor iznenadnog utopijskog impulsa postala je i kultura, koja masovno migrira na internetske servise i društvene mreže. Kino mediteran, zagrebački Restart i Motovunski filmski festival sada na svojim stranicama besplatno nude desetke sjajnih filmova, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba igra predstave uživo na YouTubeu, svakodnevno se otvaraju virtualne izložbe i održavaju koncerti: tko je na Facebooku, informacije o maloj kulturnoj onlajn-revoluciji najbrže će pronaći u grupi Umjetnost dolazi vama, koju je pokrenula kulturna redakcija Radio Studenta. Idućih tjedana u karanteni ćemo downloadati domaće autorice i autore sa stranice Besplatne elektroničke knjige, čitati dramatičarke i dramatičare na nedavno pokrenutom sajtu Drame.hr, a odranije je tu bogata biblioteka digitaliziranih knjiga Memory of the World. Za strane naslove, staro piratsko svratište zove se Libgen, Archive.org čuva multimedijsko blago milijuna djela, Open Culture uz knjige i filmove nudi besplatne tečaje, UbuWeb fantastičnu kolekciju eksperimentalne i avangardne umjetnosti… Od Berlinske filharmonije do Metropolitan opere , preko nebrojenih galerija i muzeja, svjetske kulturne institucije – manje i veće, elitne i nezavisne, skromne i raskošne – otvaraju svoje funduse i arhive, daruju nam izložbe, snimke, knjige i koncerte za dane koji dolaze. U distopijskim vremenima, evo, i kultura kao da pomalo nalikuje na utopiju. Otvorena i slobodna, solidarna i besplatna: šarolika i široko dostupna.

Apel

A to je dobra prilika da se idućih tjedana, dok budemo gutali filmove, bindžali serije, skidali albume i skrolali tekstove, prisjetimo kako netko tu kulturu ipak stvara. I da je među ljudima koji je stvaraju ogroman broj nezavisnih umjetnika, prekarnih radnika i malih obrtnika kojima je već prvi val pandemije i masovne samoizolacije odnio sve prihode. Inicijativa nezavisnih kazališnih producenata, autora i izvođača i Udruga koncertnih promotora – Promo, predvođeni Norom Krstulović s portala Teatar.hr, zato su zajednički sastavili apel za pomoć domaćoj nezavisnoj kulturi, tražeći od države i lokalnih vlasti niz hitnih mjera poput isplate već odobrenih javnih sredstava za kulturne programe, uvažavanja ponekog prekršenog roka, odgode različitih davanja… Dobra vijest: apel je u samo nekoliko dana podržalo više od 60 kulturnih institucija. Još bolja: potpisom im se pridružilo oko četiri hiljade ljudi. Najbolja: Ministarstvo kulture je, u sklopu urgentne Vladine reakcije, ostvarilo dobar dio zahtjeva.

Solidarnom akcijom prvi katastrofalan udar tako je amortiziran. Ono što kulturnjacima sada slijedi je solidarnost u bijedi: nema nikakve sumnje da će ekonomska recesija koja nastupa posebno duboko razrovati upravo kulturni sektor, taj luksuzni asesoar kojeg se društvo rješava čim započne kriza. Nema sumnje da ćemo uskoro opet slušati zapjenjene prozivke kulturnih neradnika i proračunskih parazita. Nema sumnje da će bolni rezovi među prvima unakaziti umjetnike. I zato nagradno pitanje: kada hajka započne, hoćete li se sjetiti svih onih knjiga, izložbi, filmova, serija, koncerata i predstava koji su vam pomogli da prebrodite dane korontene?

S nogu

Da nije pandemije, prošlotjedna HRT-ova emisija ‘Kultura s nogu’ možda bi i izazvala medijski skandal: ovako, spremamo je na sam kraj naše rubrike, tamo gdje držimo koš za šovinističke otpatke. Novinari Dražen Ilinčić i Mateo Videk ugostili su kolegu Deana Sinovčića iz Nacionala da, onako s nogu, pročavrljaju o sve brojnijim optužbama za seksualno zlostavljanje u filmskoj industriji, neposredno nakon što je Harvey Weinstein zbog napastvovanja i silovanja osuđen na 23 godine zatvora. Umjesto najavljene kulture s nogu, dobili smo međutim kulturu s ruba razuma: ni riječi o žrtvama, nimalo empatije, samo pojačani interes za optužene redatelje i producente. ‘Ne mogu statistički vjerovati da se svaki dan pojave dva nasilnika, statistički ih nema toliko u populaciji’, uvjeren je bio voditelj Ilinčić, ne osjetivši potrebu da svoju duboku vjeru potkrijepi makar i najplićim statističkim podatkom. ‘Na koji način optužena osoba može sprati ljagu sa svoga imena’, zabrinuto je zapitkivao voditelj Videk. Zvijezda male muške seksističke večeri ipak je bio specijalni gost Sinovčić, koji nam je prepričavao kako se u Cannesu nagledao ‘mladih wannabe glumica’ koje će učiniti sve da dobiju ulogu, zgražao se nad sudbinom Romana Polanskog i Woodyja Allena, pa zaključio: ‘U ovom trenutku, MeToo pokret je još uvijek dovoljno snažan da gotovo svaka ženska osoba koja kaže ‘Ja sam bila silovana’ dovodi na sud potencijalnog silovatelja.’ Ženska prava, užas i strava: eto vidite dokle je to došlo, danas je dovoljno da nekoga optužite za zločin i on je prisiljen braniti se pred sucem, u skladu sa zakonom i pravnim poretkom! Kako točno Dean Sinovčić zamišlja normalno stanje stvari, bojimo se pretpostaviti. Umjesto pretpostavljanja, usputna informacija: u čitavoj toj MeToo histeriji, usred strašnoga lova na vještice, Harvey Weinstein ostaje jedina osoba koja je na kraju doista osuđena za silovanje.

1 comment

    • Goli on 22.03.2020 at 07:50

    Odlični linkovi.

Odgovori