«

»

lip. 24 2018

Neprijateljska propaganda: Bluz za Anu Lederer

Najmanji je problem taj što novoimenovana kulturna pročelnica Zagreba procjenjuje za koga ‘nema mjesta’ u gradskoj kulturi, jer za takve u drugim evropskim metropolama mjesta ima sasvim dovoljno. Problem je suprotan: gradskom kulturom upravlja netko za koga nema mjesta baš nigdje izvan Zagreba

Posveta

Ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ posvećujemo Ani Lederer, bivšoj spektakularno neuspješnoj intendantici zagrebačkog HNK-a i novopostavljenoj pročelnici Ureda za kulturu Grada Zagreba, koja se ne zaustavlja: u intervjuu ‘Večernjem listu’ ponovila je svoj stručni uvid kako Oliver Frljić u osnovi nije umjetnik, nego ‘politički aktivist’, a političkom aktivizmu, prema njenom mišljenju, ‘nema mjesta u gradskim kazalištima’. Pred gospođom Lederer ozbiljni su izazovi usklađivanja gradske kulturne politike s ideološkim kursom malene stranke Neovisni za Hrvatsku i njezinoga velikog vođe Zlatka Hasanbegovića: nadamo se da će joj ovaj skromni presjek aktualnih zbivanja pomoći da se orijentira.

Frljić

S Bitefa, najvažnijeg kazališnog festivala u regiji, javljaju da su na jesen u Beograd pozvali čak dvije Frljićeve predstave: ‘Šest likova traži autora’ u produkciji zagrebačkog Kerempuha i ‘Gorki – Alternative für Deutschland?’ koju izvodi berlinski Maxim Gorki Theater. Štoviše, baš će ta dva naslova zacrtati problemsku okosnicu ovogodišnjeg izdanja festivala: posvećen je naglom usponu evropskih ekstremno desničarskih pokreta. ‘Ne morate voljeti političko kazalište Olivera Frljića, ali tamo gdje nema frljićevskih predstava nije dobro’, poručio je umjetnički direktor i selektor Ivan Medenica na gostujućoj press-konferenciji u Kerempuhu. ‘Sredine u kakvima takvo kazalište nije moguće trebaju se ozbiljno zapitati o stanju demokracije u svojoj zemlji.’ Sam Frljić trenutno priprema predstavu ‘Nathan Mudri’ u Hannoveru, pa se zagrebačkim novinarima javio video-linkom: ‘Meni je, u mom bavljenju kazalištem, Bitef veoma važan festival. To je mjesto gdje sam se informirao o tome što se i kako radi u raznim drugim kazalištima, drugim sredinama, što mi je uvijek bilo dragocjeno…’

Buljan

Nije Frljić jedini režiser čiji politički aktivizam smeta Ani Lederer: prije nešto više od dvije godine, u vrijeme kada je bila zamjenica tadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića, obrušila se na ravnatelja Drame zagrebačkog HNK-a Ivicu Buljana jer je ‘u radno vrijeme aktivist protiv hrvatske vlade koja je suvlasnik toga istoga kazališta i od nje uredno svaki mjesec prima plaću’. Ovih dana pak vijesti o Buljanu nastaju malo sjevernije i djeluju puno pametnije: otkako je krajem aprila u norveškom nacionalnom kazalištu Det Norske Teatret u Oslu postavio Krležino ‘Kraljevo’, predstava je rasprodala čak deset izvedbi, a kritika je oduševljena. ‘Riječ je o najvrućoj predstavi sezone, jer se bavi pitanjima socijalne nesigurnosti, nacionalizma, straha od rata’, piše kritičar Atenpostena, najtiražnijih norveških novina, Per Christian Selemr-Andersen. ‘Publiku uvlači nevjerojatnim angažmanom i predanošću glumaca kakva nije uobičajena za norveški teatar. U ovoj eri malograđanštine, potrebna nam je ta predstava.’ Buljanova postava ‘Kraljeva’ nastavlja, naravno, igrati i u sljedećoj sezoni, a na domaćim bismo je pozornicama, prema planovima, mogli vidjeti tek u proljeće iduće godine.

Horvat

Strah nas je i pretpostaviti što zagrebačka kulturna pročelnica, hiperosjetljiva na svakodnevne prijetnje političkog aktivizma estetskoj esenciji hrvatskoga kazališta, misli o konceptu ‘Filozofskog teatra’ Srećka Horvata, koji je u Zagreb posljednjih godina dovodio svjetski razvikane teoretičare, aktiviste i umjetnike poput Thomasa Pikettyja, Tariqa Alija, Terese Forcades, Janisa Varufakisa, M.I.A.-e… Samo dva dana nakon što je u Hrvatskom narodnom kazalištu ugostio Hito Steyerl, najutjecajniju figuru globalne umjetničke scene prema prošlogodišnjem izboru ‘Art Reviewa’, Horvat je u Londonu: točno na šestu godišnjicu početka neformalnog kućnog pritvora Juliana Assangea u tamošnjoj ekvadorskoj ambasadi, u utorak, 19. juna organizirao je skup podrške osnivaču WikiLeaksa kojeg progone Sjedinjene Američke Države. ‘Stojimo u središtu Londona, u središtu Evrope, u središtu zapadne civilizacije, a ipak, dugih šest godina, više od 2000 dana, netko je ovdje zatočen isključivo zbog svojih uvjerenja’, poručio je. ‘Zato smo se okupili: zahtijevamo od britanske vlade garanciju da Julian Assange, ukoliko napusti ekvadorsku ambasadu, neće biti izručen Sjedinjenim Državama.’ Slični skupovi održani su istoga dana još i u New Yorku, Washingtonu, Sidneyu: nakon promjene vlasti u Ekvadoru, Assangeu prijeti izbacivanje iz ambasade, već mu je zabranjen pristup internetu, pa su glasovi političkih aktivista sada njegova jedina obrana.

Ugrešić

Političkim aktivizmom bavila se početkom devedesetih i Dubravka Ugrešić, govoreći protiv lokalnih nacionalizama i šovinizama, pa zato za nju – dozvolite da citiramo uglednu hrvatsku teatrologinju – ‘nije bilo mjesta’ u Zagrebu: odselila se, znamo, u Amsterdam. Dvadeset i pet godina, deset knjiga i mnogo međunarodnih nagrada kasnije, dobila je, napokon, i jedno domaće priznanje: za roman ‘Lisica’ dodijeljena joj je nagrada T-portala. Zahvaljuje rezignirano: ‘T-portalova nagrada trebala bi pobuditi u meni osjećaj zakašnjela trijumfa, ali ga ne pobuđuje, jer je tzv. hrvatska kulturna sredina postala u tridesetogodišnjem međuvremenu – nepismena. Ili u svakom slučaju, nepismenija nego što je bila. (…) Zašto upotrebljavam riječ ‘nepismen’? Zato što odlučujuća mjesta u hrvatskoj kulturi zauzimaju nepismeni, ne mislim pritom bukvalno, ljudi poput akademika, ministara, profesora, kulturne birokracije, koji to postaju zahvaljujući rodoljubnoj, a ne stručnoj orijentaciji. To je sredina u kojoj djela hrvatskih pisaca, pa tako i moje, podliježu arbitraciji nepismenih, kao nedavno arbitraži klerofašističkih fanatika.’

Autorici čestitamo, izjavu potpisujemo, a poseban razlog za veselje zbog njene pobjede sastoji se u tome što ovo, očito, postaje godina ozbiljnih uspjeha naših najboljih književnica. Ivana Sajko, koja već neko vrijeme živi u Berlinu, dobila je – već smo pisali – uglednu Međunarodnu književnu nagradu tamošnje Kuće svjetskih kultura za svoj ‘Ljubavni roman’: podijelila ju je s prevoditeljicom i ključnom posrednicom suvremene hrvatske književnosti na njemački jezik Alidom Bremer. Nedavno preminula Daša Drndić engleskim je prijevodom romana ‘Belladonna’ ovoga proljeća ušla u londonsko finale prve književne nagrade Evropske banke za obnovu i razvoj, skupa s Borisom Akunjinom i Burhanom Sönmezom. Zanimljivo, nikome u Berlinu ni u Londonu nije pritom zasmetao Sajkin i Drndićin ‘politički aktivizam’. A koliko su njihovi tekstovi politični, dovoljno znaju oni koji su ih čitali.

Epilog

Nesretni ‘politički aktivizam’ ne smeta, ukratko, ni u Hannoveru ni u Beogradu ni u Oslu ni u Amsterdamu ni u Berlinu ni u Londonu: ni u jednom od brojnih evropskih gradova kojima je, između ostalog, zajedničko i to što nitko u njih neće pozvati Anu Lederer. Nitko je ondje neće ugostiti, nitko nagraditi ni prevoditi. Najmanji je zato problem taj što novoimenovana pročelnica procjenjuje za koga sve ‘nema mjesta’ u zagrebačkoj kulturi: za takve, vidimo, drugdje ima mjesta sasvim dovoljno. Problem je što gradskom kulturom upravlja netko za koga nema mjesta baš nigdje izvan Zagreba. Pa je ishod izvjestan: u mandatu Ane Lederer, maleni će Zagreb postati još veća kulturna provincija.

portalnovosti

 

 

1 comment

  1. Jagma

    Ovo je briljantan portret apartčika s novcem u rukama, koji se usuđuje suditi umjetnicima.

Odgovori