Neophodno je stvoriti ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija

Jesu li nove tehnologije, pogotovo one koje je donio internet, pridonijele lakšem kreiranju, mijenjanju i dijeljenju lažnih i manipulativnih sadržaja? Ili je takvih sadržaja bilo i prije, samo ih nismo primjećivali?

Piše: Mladen Obrenović

Nebo se otvorilo – stadion je eksplodirao, rečenica izgovorena nakon plasmana Crvene zvezde u finale tadašnjeg Kupa europskih prvaka (koji je beogradski klub kasnije i osvojio), obilježila je karijeru sportskog komentatora Milojka Pantića. Tri desetljeća kasnije, Pantićeve objave na YouTube kanalu Sportska galaksija predmet su fact-checking analiza. Razlog tome su dezinformacije o korona virusu, pandemiji, ali i cijepljenju koje Pantić u posljednje vrijeme sve češće iznosi.

Pozivajući se na brojne teorije zavjere, ne navodeći izvore i dokaze, Pantić u više svojih objava pandemiju naziva takozvanom, odnosno pandemijom slepog miša, mjere zaštite naziva besmislenima, za maske tvrdi da ni od čega ne štite nego su znak pokornosti, a za testiranja kaže da su lažna. Za vakcinu navodi da će biti obavezna za sve uz pretnju oduzimanja dece roditeljima.

Prema njegovim riječima, svetski moćnici će pretvoriti u robove (i robote) celo čovečanstvo […] svetska finansijska oligarhija kreće u izmenu života na planeti projektom koji su nazvali pandemija virusa COVID-19 (iako se virus zove SARS-CoV-II, a bolest koju on izaziva COVID-19), a na djelu je eugenika kao zvaničan program Svetske zdravstvene organizacije za poboljšanje ljudske vrste. Citira Henryja Kissingera i njegove navodne izjave o obaveznom cijepljenju, kao i da je NASA još 2001. godine najavila da će vakcina, koja će biti korištena između 2020. i 2025. godine, omogućiti redizajniranje ljudske vrste.

Opasno ako dezinformacije šire poznate osobe

Platforma Faktograf, koja se bavi provjerom činjenične točnosti tvrdnji u javnom prostoru, raskrinkala je brojne Pantićeve izjave – od toga da Kissinger nikad nije govorio o cijepljenju, niti da WHO ima Vijeće za eugeniku, ni da je Svjetska banka prije tri godine najavila realizaciju projekta COVID-19, kao ni da će uslijediti vakcinacije, čipovanja i sva druga čuda kojima će se svetska populacija staviti pod kontrolu.

Posebno je opasno ako dezinformacije šire poznate osobe, poput Milojka Pantića (čije objave o pandemiji imaju od 15.000, pa do 130.000 pregleda), koje zbog svojih karijera i uloga u javnom životu već imaju dovoljno velik broj pratitelja i sljedbenika koji im vjeruju, upozorava Melita Vrsaljko, novinarka Faktografa.

„Dezinformatori konstantno pronalaze nove kanale putem kojih šire teorije zavjere. Najnoviji slučaj na koji smo naišli jesu letci koje nepoznat netko ubacuje Zagrepčanima u poštanske sandučiće, a koji su prepuni dezinformacija o korona virusu“, navodi Vrsaljko.

Nedavno je, zajedno s kolegama, pripremila posebnu emisiju u kojoj je ukazano kako i sam sustav ljudima ne pruža dovoljno informacija.

„Kada je riječ o cjepivima, dezinformatori puno bolje koriste digitalne platforme za širenje svojih poruka u odnosu na Hrvatski zavod za javno zdravstvo. I liječnici obiteljske medicine, zbog pretrpanosti poslom, doista nemaju vremena pacijentima objasniti sve što ih zanima u vezi cijepljenja. U takvim situacijama, ljudi se okreću i vjeruju onim informacijama koje im prve naiđu“, ukazuje Vrsaljko.

Uz sve to, nastavlja, „dezinformatori često znaju imati i desetke tisuće pratitelja na društvenim mrežama, zbog čega gotovo sve što objave vrlo brzo dođe do velikog broja ljudi“. Poziva se pri tome na istraživanje Instituta za tehnologiju u Massachusettsu iz 2018. godine koje je pokazalo da se fake news na Twitteru šire 70 posto brže od onih istinitih, a slična je situacija i na Facebooku.

„Dobar dio tih teorija zavjera se reciklira, iste dezinformacije znaju postati popularne unatoč tome što su, recimo, već znanstveno razotkrivene kao netočne. Kada netko od tih pernara, pantića i inih konstantno ponavlja iste, netočne tvrdnje, onda možemo vrlo brzo reagirati jer smo se sa takvim dezinformacija već ranije susretali. Međutim, svako malo se iznenadimo novim, svježim sadržajem, koji nerijetko zna zvučati nevjerojatno, apsurdno, ponekad i – morbidno“, konstatira Vrsaljko.

Na upit jesu li, u tom slučaju, teoretičari zavjera, antivakseri i dezinformatori svih vrsta uvijek korak ispred jer oni bez razmišljanja prenesu neku teoriju, zavjeru ili priču dok je Faktografu, Raskrinkavanju i drugim kolegama neophodno puno više vremena da sve to raskrinkaju, priznaje kako je fact-checkerima svakako potrebno neko vrijeme da provjere informacije od kojih je neka teorija zavjere satkana.

„Čitateljima nastojimo dati objašnjenje i kontekst, a kako bi to napravili, najčešće se okrećemo čitanju znanstvenih radova, razgovoru sa stručnjacima i znanstvenicima koji rade na fakultetima i institutima. To traži vrijeme, puno više vremena nego što je potrebno nekom tko lažnu informaciju, bez ikakve provjere, podijeli na društvenim mrežama i pritom skupi gomilu likeova i shareova“, objašnjava Vrsaljko. Ipak, dodaje, fact-checkers nekad znaju biti i korak ispred jer lokalni dezinformatori često prenose ono što pročitaju na stranim portalima, pa takvi sadržaji vrlo brzo stignu i na balkanske prostore. Nakon što se uključi alarm, unaprijed se traže korisni izvori kako bi se na vrijeme moglo reagirati.

Tehnologija kao katalizator

Dezinformatori se koriste društvenim mrežama, blogovima ili portalima, a kanal komunikacije im je i YouTube. Stoga se postavljaju pitanja – jesu li nove tehnologije, pogotovo one koje je donio internet, pridonijele lakšem kreiranju, mijenjanju i dijeljenju lažnih i manipulativnih sadržaja? Ili je takvih sadržaja bilo i prije, samo ih nismo primjećivali?

Podsjećajući na staru istinu po kojoj „laž postoji od kako postoji i čovjek“, Vuk Vučetić, šef Katedre za novinarstvo i politikologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ukazuje kako „različiti oblici dezinformacija nisu izum 21. vijeka, a pogotovo nisu nastali kao posljedica razvoja tehnologije“.

„Činjenica jeste i da se nikada ranije u istoriji lažne vijesti i dezinformacije nisu širile ovakvom brzinom kao danas, odnosno nije nikada bilo ovoliko različitih kanala kojim se mogu plasirati različite dezinformacije i manipulativni sadržaji. Tehnologija je samo svojevrsni katalizator koji je pomogao da ljudska potreba ili interes za lažnim informacijama dođe do izražaja“, navodi Vučetić.

Širenje lažnih i manipulativnih sadržaja posebno je izraženo u vrijeme pandemije i širenja korona virusa, pa su uz već postojeće narative o štetnosti cijepljenja ili navodnim prijetnjama koju donosi 5G mreža, kao i „opasnim tipovima“ poput Sorosa i Gatesa, na svoje došli oni koji tvrde da COVID-19 ne postoji ili da cijepljenje samo krije namjeru čipiranja ljudi. Uz konstataciju kako su „krize po pravilu plodno tlo za širenje različitih dezinformacija“, jer se „društvo ali i pojedinac nalaze u svojevrsnom stanju šoka i grča, što ih sprječava da racionalno promišljaju i donose odluke“, Vučetić ukazuje kako su „u kriznim situacijama ljudi skloni da reaguju iracionalno, afektivno, a dezinformacije i manipulativni sadržaji u takvim situacijama doprinose dodatnoj panici i strahu“.

Na upit koliko je u takvim vremenima važno prepoznati sumnjive sadržaje i zašto je u tome, među ostalim, ključna i informativna i obrazovna uloga medija, odgovara da u tim situacijama medijske kuće trebaju biti profesionalne u pristupu i izvještavanju.

„Odgovornost je i na pojedincima da ne učestvuju u dodatnom širenju i distribuciji lažnih vijesti putem svojih društvenih mreža, ali i komunikacionih grupa na Viberu i WhatsAppu. U tom smislu potrebno je razvijati kritičko promišljanje kod djece putem formalnog i neformalnog obrazovanja i to od najranijih uzrasta, kako bi se stvorio svojevrsni ‘imunitet krda’ na ‘viruse’ dezinformacija i fake sadržaja“, smatra Vučetić.

Odgovarajući na isto pitanje, nezavisna istraživačica Sanela Hodžić podsjeća kako je zbog širenja dezinformacija „potencijalna šteta za pojedince, društvene grupe i cijela društva – ogromna“.

„Uloga medija u informisanju općenito, a posebno u kriznim situacijama, zapravo je presudna, ali (govoreći iz perspektive BiH) postoji problem visokog nepovjerenja u medije, koje je dijelom opravdano zbog niskog profesionalizma i klijentelističkih odnosa između dobrog dijela medija i određenih političkih i drugih centara moći“, navodi Hodžić. Ipak, smatra, „generalizacija takvog skepticizma prema svim medijima i informacijama je kontraproduktivna“.

Stručnjacima ne daju značajan medijski prostor

Lažni i manipulativni sadržaji ipak se ne samo konzumiraju, nego i šire – bez provjere. Uz profesionalne novinare i fact-checkere, protiv toga se bori i naučna zajednica uvođenjem predmeta medijske i informacijske pismenosti u škole i na fakultete, stalnom edukacijom građana, pojednostavljenim objašnjavanjem teških znanstvenih tema, kako to na svom blogu radi interdisciplinarni naučnik Miloš Babić ili Ljiljana Đukanović, doktorica molekularne biologije, koja je s kolegama osmislila i pokrenula serijal kratkih edukativnih pričica pod nazivom „60 sekundi o koroni“… Stoga se logičnim postavlja pitanje – što još može učiniti stručna i naučna zajednica kako bi se suzbila i proizvodnja, i konzumiranje, ali i dijeljenje takvih sadržaja?

Iako podsjeća da su „stručnjaci prije svega važan izvor informacija i vrlo značajni za kvalitetno i profesionalno izvještavanje medija“, Vučetiću se čini da „istinski stručnjaci ne dobijaju značajan medijski prostor“. Smatra to posljedicom prakse po kojoj „medijima treba ad hoc reakcija i komentar na kompleksnu i složenu stvarnost, dok za dublje analize i komentare za koje treba i određena vremenska distanca u savremenim medijima jednostavno nema prostora, a ni vremena“.

Citirajući Top listu nadrealista, odnosno skeč u kojem voditelj svom gostu koji želi ponuditi detaljan odgovor na postavljeno pitanje govori: „Televizija ne trpi sporo“, Vučetić primjećuje da „medijima treba ad hoc, po mogućnosti senzacionalna reakcija, koja će privući publiku“.

„Mediji pokrivaju događaj sa ‘relevantnim izvorom’, dok ‘fast thinkers’, kako ih naziva francuski sociolog i filozof Pierre Bourdieu, time osvajaju jeftine medijske poene. Nakon dužeg boravka u medijskom prostoru fast thinkers počinju uživati svojevrsni autoritet, te se ostvaruju i u ulozi opinion leaders, odnosno ljudi koji imaju snažan uticaj na formiranje javnog mnjenja“, primjećuje Vučetić. „Medijskom promocijom mediokriteta“, dodaje, „zapravo se ne ugrožava samo novinarska profesija, već se zagađuje i cjelokupna javna sfera“.

Dobrim modelom suzbijanja i proizvodnje, i konzumiranja, ali i dijeljenje takvih lažnih i/ili manipulativnih sadržaja u javnom prostoru Hodžić smatra „inicijative saradnje kompanija koje upravljaju društvenim mrežama i lokalnih fact-checking platformi, čije je ideja uklanjanje ili označavanje dezinformacija“ (gotovo dvije godine spomenuti Faktograf je, na primjer, dio Facebookovog Third Party Fact Checking Programa). Iako se time dio online prostora nadzire i korigira, Hodžić smatra kako „pobijanje dezinformacija nije nužno efikasno sredstvo za promjenu stavova izgrađenih na takvim informacijama i na teorijama zavjere“.

„Znanstvena istraživanja ukazuju na otpornost ka promjeni uvjerenja, čak i kada se jasno demonstrira da su takva uvjerenja zasnovana na pogrešnim informacijama. Osim toga, izloženost suprotstavljenim informacijama i stavovima može aktivirati psihološke odbrane i dovesti do veće polarizacije javnosti“, prenosi Hodžić.

Pozivajući se na druga istraživanja ističe „popularnost polarizirane retorike, kontroverznih i sadržaja sa emocionalnim i moralnim tonom u obrascima prema kojima se ti sadržaji koriste, dijele i ‘lajkaju’“. Stoga bi, nastavlja, „poruke koje bi htjele da se ‘takmiče’ sa takvim sadržajem morale uključivati slične elemente“.

„Inicijative čiji bi cilj bio promjena stavova onih koji su skloni vjerovanju u dezinformacije i teorije zavjere trebale bi se oslanjati na nalaze psiholoških istraživanja i paziti da ponavljanjem dezinformacija i njihovim frontalnim opovrgavanjima ne ojačaju takva vjerovanja. Alternativa bi bila uvjerljivo ponavljanje činjenica, uz korištenje izvora kojima se vjeruje (medija, novinara, javnih ličnosti…) i tamo gdje je to moguće predstavljanje činjenica na način koji ne uključuje napad na svjetonazore i vrijednosti tih pojedinaca. Nesumnjivo je da to mora biti konstantna i dugoročna borba. Ona mora biti kombinovana i sa poboljšavanjem uslova za kvalitetno novinarstvo i sa razvojem otpornosti građana na dezinformacije“, zaključuje Hodžić.

Vrsaljko zabrinjava praksa ljudi koji slijepo prenose objave dezinformatora, bez ikakve provjere informacije koje su im plasirane. Međutim, ostavlja mogućnost da dio tih ljudi „ne širi dezinformacije namjerno, već to čine jer ne znaju prepoznati vjerodostojne izvore od onih koji to nisu“.

„U velikom broju slučajeva ljudi koji ih dijele zaista nemaju namjeru širiti lažne vijesti, ali to čine zbog toga što nisu dobro informirani. Stoga medijska pismenost nikad nije bila važnija“, smatra Vrsaljko.

Bez obzira što je, zbog svih „novinara“ i „medija“ (onih koji proizvode i/ili dijele lažne i manipulativne sadržaje), napravljena šteta novinarima i medijima, odnosno umanjeno povjerenje u njih, Vučetić to „svakodnevno bombardovanje lažnim sadržajima i dezinformacijama“ smatra šansom za profesionalne medije i novinare da dođu do izražaja. Prema njegovim riječima, „prave, kvalitetne i provjerene informacije su ono za čim čovjek ima ontološku potrebu i na kraju dana će uvijek tragati za kvalitetnom informacijom i kvalitetnim i vjerodostojnim izvorom informacija koji će mu pomoći da donese kvalitetnije odluke“. „Ljudi su jednostavno oduvijek tragali za informacijama koje će im pomoći“, kako kaže, „da prežive u najširem smislu te riječi“.

„Nemali broj ljudi, institucija, i organizacija i danas, u eri besplatnog interneta i tzv. sveopšte dostupnosti informacija, odlučuje da se pretplati na izdavanja etabliranih časopisa, kako bi zadovoljili potrebu za kvalitetnim informacijama. Kvalitetne i provjerene informacije uvijek će biti na cijeni i zbog toga je opasna era fake portala, dezinformacija i manipulativnih sadržaja u isto vrijeme i prilika da se profesionalni mediji izdvoje kao takvi, a ne da potonu u postojeći, dominirajući medijski mulj“, poručuje Vučetić.

***

Tekst je dio projekta ‘Promoviranje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu’, koji provode Fondacija Mediacentar i Albany Associates.

tacno

1 comment

  1. Dr. sc. Neda Borić:

    “Nakon što su mjesecima brojni vrhunski stručnjaci (liječnici i znanstvenici) ulagali ogromne napore kako bi, unatoč neviđenoj cenzuri medija, ukazali na neprikladnost i nepouzdanost PCR testova u svrhu dijagnosticiranja bolesti Covid 19, Svjetska zdravstvena organizacija je tek 13. siječnja 2021. priznala njihovu problematičnost. Izdala je tako nove smjernice i preporuke u kojima se eksplicitno priznaje i potvrđuje upravo ono što su svi ti stručnjaci govorili tijekom proteklih mjeseci. I to čak doslovno istim riječima.

    Iz obilja materijala s interneta izabrano je desetak vrijednih priloga koji se nalaze na kraju ovoga osvrta pod naslovom „Izvori“. U njima vrhunski liječnici i znanstvenici iznose jasne i neoborive dokaze o zloupotrebi PCR testova. Ne treba ni spominjati da su svi oni redovito bili cenzurirani i diskreditirani zbog toga što se svojim mišljenjima ne uklapaju u službeni narativ.

    No, kao kuriozitet treba ipak izdvojiti intervju Dragana Primorca Večernjem listu (https://www.vecernji.hr/vijesti/svi-pozitivni-nisu-i-infektivni-golema-je-razlika-medu-pozitivnim-nalazima-1441709) od 28.10.2020. u kojemu naš uvaženi znanstvenik i liječnik izrijekom potvrđuje sve ono na što su njegovi kolege mjesecima ukazivali, tj. na činjenicu da se nepravilnim korištenjem PCR testova dokazuje veliki broj lažno pozitivnih testova što ne znači da su svi ti ljudi stvarno bolesni. S obzirom da prof. Primorac trenutno obnaša funkciju znanstvenog savjetnika premijera Plenkovića, postavlja se logično pitanje: zašto nije već tada energično inzistirao na korekciji politike upravljanja korona krizom te jasno izrazio svoje neslaganje s devastirajućim mjerama represije prema hrvatskim građanima, ako je znao i tvrdio isto ono što tvrde njegovi kolege širom svijeta?

    S tom problematikom usko je povezana teza o asimptomatskom prijenosu. Naime, ugledni stručnjaci tvrde da su asimptomatski prijenosnici zapravo samo lažno pozitivni slučajevi – tako detektirani usljed krivoga interpretiranja PCR testova. Veliki broj lažno pozitivnih ljudi, tvrde oni, ne nosi u sebi neku značajniju količinu virusa koja bi ih činila bolesnima pa stoga niti nemaju simptome i ne mogu predstavljati opasnost za druge. Ipak, upravo se na tako korištenim PCR testovima temelji uvođenje represivnih mjera prema cjelokupnoj populaciji ove planete, drastično ograničavanje ljudskih, građanskih i vjerskih sloboda te uništavanje obrazovnih i zdravstvenih sustava kao i nacionalnih gospodarstava.

    Teško je vjerovati da stručnjaci u SZO nisu znali za mogućnosti krivoga interpretiranja PCR testova ili da nisu imali pojma o protestima brojnih liječnika i znanstvenika. Na kraju, čak i sam autor tih testova, znanstvenik i nobelovac Kary Mullis, javno je upozorio na mogućnost krive upotrebe ili krive interpretacije PCR testova, ali i na činjenicu da test nije predviđen za dijagnostiku bolesti već je vrlo važno na koji se način test primjenjuje (prilog pod brojem 5 u Izvorima dolje): “It doesn’t tell you that you’re sick, and it doesn’t tell you that the thing you ended up with really was going to hurt you or anything like that. It’s the application that matters.”

    Ipak, u Dokumentu Europske komisije pod nazivom Smjernice o vrstama i učinkovitosti in vitro dijagnostičkih testova za COVID-19 od 15. 04. 2020. jasno stoji:

    „Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) trenutačno za dijagnosticiranje bolesti COVID-19 preporučuju (istaknula autorica ovoga osvrta) RT-PCR testove“.

    Dobro se sjećamo kako je sam čelnik te organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus čitavo proljeće upravo fanatično inzistirao na masovnom testiranju („Test, test, test“!!!). Trebalo je dobro napuhati brojke, ali i paniku i strah kod ljudi.

    Nove smjernice Svjetske zdravstvene organizacije od 13. 01. 2021.

    Evo najvažnijih naglasaka iz članka o novim smjernicama SZO, objavljenoga na portalu organizacije Children’s Health Defense koju vodi ugledni američki odvjetnik Robert F. Kennedy, Jr., veliki borac protiv zloupotreba u farmaceutskoj industriji i borac za zdravlje djece i zaštitu okoliša (prilog br. 12 u Izvorima):

    „Iako se PCR testovi masovno koriste u SAD-u kao i širom svijeta kako bi se utvrdili pozitivni slučajevi COVID-a, oni nisu dizajnirani kako bi se koristili kao dijagnostički alati budući da ne mogu razlikovati neaktivne viruse od “živih” ili reproduktivnih virusa.

    Osim toga, SZO je prije preporučivala 45 “amplifikacijskih ciklusa” testa kako bi se utvrdilo je li netko pozitivan na COVID ili ne.

    Naime, što je veći broj amplifikacijskih ciklusa (uvećanja), to je vjerojatnije da će doći do lažno pozitivnog rezultata. Sve preko 30 ciklusa zapravo toliko uvećava uzorke da čak i beznačajne sekvence virusne DNA na kraju budu uvećane do te mjere da test očitava pozitivan rezultat čak i u slučajevima kada je nečije virusno opterećenje izuzetno malo ili je virus neaktivan i ne predstavlja opasnost za tu osobu ili nekoga drugog.

    Jednostavno rečeno, što se radi veći broj amplifikacija (uvećavanja), to se dobiva više lažno pozitivnih rezultata.

    Sada SZO daje smjernice za primjenu nižeg praga osjetljivosti PCR-a testa čime je praktički zajamčeno da će brojevi pozitivnih slučajeva COVID-a automatski drastično pasti širom svijeta. (istaknula autorica ovog osvrta)

    Korisnici in vitro dijagnostičkih medicinskih uređaja moraju pažljivo pročitati i slijediti upute za upotrebu kako bi utvrdili preporučuje li proizvođač ručnu prilagodbu praga pozitivnosti PCR-a.

    Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije u pogledu dijagnostičkoga ispitivanja za SARS-CoV-2 upućuju na pažljivo tumačenje slabo pozitivnih rezultata. Prag ciklusa (Ct) potreban za otkrivanje virusa obrnuto je proporcionalan virusnom opterećenju pacijenta. Ako se rezultati ispitivanja ne podudaraju s kliničkom slikom, treba uzeti novi uzorak i ponovo ga testirati pomoću iste ili različite NAT tehnologije.

    SZO podsjeća korisnike in vitro dijagnostičkih medicinskih uređaja da prevalencija bolesti mijenja prediktivnu vrijednost rezultata testa; kako se prevalencija bolesti smanjuje, rizik od lažno pozitivnih rezultata raste. To znači da se smanjuje vjerojatnost da je pozitivna osoba uistinu zaražena virusom SARS-CoV-2, kako se smanjuje i prevalencija (raširenost) bolesti, bez obzira na deklariranu specifičnost testa.

    Predviđeno je da većina PCR testova posluži samo kao pomoć u dijagnozi. Stoga davatelji zdravstvenih usluga moraju bilo koji rezultat razmotriti uzimajući u obzir vrijeme uzimanja uzorka, vrstu uzorka, specifičnost testa, klinička opažanja, povijest bolesti pacijenta, potvrđeni status ljudi s kojima je bio u kontaktu te epidemiološke informacije.“

    Zaključne opaske i komentar

    Ova vijest ima dalekosežne i ozbiljne posljedice za cijeli svijet pa tako i za Hrvatsku. Važno je uočiti i raskrinkati nekoliko aspekata ovoga najnovijeg poteza Svjetske zdravstvene organizacije:

    1. Timing
    SZO izdaje nove upute 13. siječnja 2021. uoči već sasvim sigurne Bidenove inauguracije čime jasno očituje svoju pristranost. Da su te smjernice objavili prije nekoliko mjeseci, to bi išlo na ruku Trumpu, a dobro se zna za njihov sukob s Trumpom kada im je on uskratio financiranje optuživši ih za prikrivanje pandemije u Kini. Timing je usko povezan s ciljevima.

    2. Ciljevi novih smjernica
    S obzirom na činjenicu da se novim smjernicama planira smanjiti broj ciklusa pri obradi PCR testova, to će, kako i sami navode, u idućem razdoblju rezultirati znatno manjim brojem zaraženih. Taj „uspjeh“ će se, dakako, pripisati:

    a) cjepivima i njihovoj „efikasnosti“ što bi trebalo potaknuti masovno cijepljenje,

    b) Ujedno će se smanjivanje broja zaraženih prikazati kao „uspješan“ rezultat neviđenih i neopravdanih represivnih mjera u svim državama. Nikako ne smijemo smetnuti s uma centralistički način upravljanja krizom. Centralna svjetska vlada Novog svjetskog poretka sa svojim masonskim vodstvom već prilično efikasno funkcionira, što se jasno vidi u praktički istovjetnim mjerama koje su poduzete u većini zemalja, kao i u korištenju identičnih naziva i fraza orwellovski intoniranog Novogovora na svim jezicima: novo normalno, socijalna distanca, sljedeća 2 tjedna su ključna, izravnati krivulju, nevidljivi neprijatelj, ostanimo odgovorni, mislimo na druge…

    Nije li nepojmljivo da Stožer i vlada premijera Plenkovića već skoro godinu dana slijepo slušaju preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (interesno blisko povezane s Kinom) koja je već prije više godina prokazana kao koruptivna, koja je opterećena brojnim skandaloznim aferama i koju vodi čovjek u čijoj biografiji iščitavamo podatak o njegovoj povezanosti s terorističkom organizacijom u Etiopiji, njegovoj matičnoj državi? O svemu tome može se pronaći obilje podataka na internetu. Ili to samo znači da je Svjetska vlada već itekako efikasna, pa je suverenost naše države daleko manja nego što mislimo?

    Zanimljivo će biti pratiti kako će Stožer ovo komentirati i opravdati. Ako će uopće! Mogu se očekivati razna izmotavanja i izgovori između kojih će ključni argument zasigurno biti taj da se radi o „novom virusu i da dosta toga o njemu još ne znamo pa nije čudno da je trebalo vremena da se dođe do nekih drugačijih i novih zaključaka“. Da nije tragično bilo bi smiješno.

    Nimalo ne umanjujući potencijalnu opasnost ove bolesti, prije svega za ranjive skupine, nemoguće je ne uočiti pomno planiranu i dobro koordiniranu strategiju upravljanja korona krizom.

    Pratimo razvoj događaja. Svakom nasilju nad čovjekom jednom dođe kraj. Nemojmo to nikad zaboraviti!”

Odgovori