Viktor Žmegač: Smjena medija

Knjigu, medij tiska i nakladništva, do danas nije nitko bitno ugrozio. Najjače će po svoj prilici biti pogođen medij koji je u prošlosti izazvao poznatu mijenu: fotografska kamera

Prije Gutenbergova izuma tiska bilo je ili nezabilježenih govora iz usta oratora ili pak zapisa koji su također u načelu bili unikatni. To potvrđuju antička epska i dramska djela, ponajprije iz kasnijega doba grčke kulture. Stvaranje manuskripata zahtijevalo je dugotrajan i uporan rad, a isto tako i prepisivanje. Antički a pogotovo srednjovjekovni rukopisi bili su svojevrsna umjetnička djela, svjedočanstva oblikovne i kolorističke mašte. U petnaestom stoljeću izvršen je temeljit preokret, pa su u pravu povjesničari koji smatraju da su osnove novovjekovne kulture položene u toj epohi tiska.

Knjigu, medij tiska i nakladništva, do danas nije nitko bitno ugrozio. Premda su sve prognoze, i na drugim područjima, nepouzdane, zasad nakladnici ne moraju strepiti. Neprijeporno je ipak da je u devetnaestom stoljeću začet proces koji predočuje mijene i razvrstavanja unutar medijskoga prostora. Nema povjesničara novije kulture kojega nije zaokupilo pitanje o utjecaju fotografije na opći razvoj – doslovno – „slike svijeta“. Kamera, reprodukcijski aparat, nije doduše preobrazila ljudsku zbilju tako temeljito kao tisak, ali je poravnala put pomacima na području međumedijskih odnosa.

Na kompjutoru nisu znanstvena fantastika. U tom procesu preobražavat će se i oblici pisane riječi

Fotografija, koja je oko sredine devetnaestog stoljeća već bila na visoku stupnju, pokazala je pristup objektivnom svijetu na način što ga slikarstvo nije moglo postići na potpuno provjerljivim prikazima. Primjerice, Tizianovi i Holbeinovi portreti vrhunska su umjetnost, u kojoj reprodukcijska autentičnost zapravo nije bitna. Tek kod prvih velikana fotografije vjerodostojnost oslika više nije upitna. Kako je na primjer Baudelaire doista izgledao? O tome svjedoče fotoportreti iz kamere slavnoga pjesnikova zemljaka Nadara, majstora na području osvijetljenih ploča. Da ne bude zabune: istovjetnost izgleda nije sama po sebi kulturna vrijednost, ali otkad postoji mogućnost autentičnog prikaza, naša je svijest stekla bitno iskustvo, otad neprolazno, za vizualan pristup stvarnosti.

Za moju je temu, međutim, najvažnija okolnost da se promijenio odnos između kista i fotoploče. Od kasnoga devetnaestog stoljeća nadalje jačaju prosudbe da je fotografija odteretila slikarstvo. Pojam „sličnosti“ ili „vjernosti“ postao je nepotreban. Likovni umjetnici mogli su tražiti nove putove neovisnosti. Moderno slikarstvo to dokumentira. Ekspresionizam i kubizam prvi su korjeniti simptomi.

U sferi vremenskih umjetnosti, a ponajprije u najšire shvaćenoj književnosti, dijagnostičari su smjernice u isto doba stvarali na analogan način. Natuknice su kazalište i kinematografija. (Usput rečeno, naziv „film“ udomaćio se tek kasnije.) Nakon uspona kina, kako su tadanji teoretičari skraćeno nazvali novi medij, pojavio se oko godine 1920. suparnički odnos. Suvremenici su uočili srodnost sa zbivanjima u slikarstvu. Film je pružio kazalištu mogućnost da razvija nove stilske težnje. Spomenut ću bar dva autora. Viktor Šklovski, predvodnik takozvanog „ruskog formalizma“ u proučavanju književnosti, iznio je prognozu u svom članku Literatura i kinematograf (1923) da će se teatar i roman morati potruditi da se ponovo potvrde pred najezdom kina. Usporedi li se mišljenje ruskog teoretičara s preporukama njemačko-francuskoga pisca Iwana (Ivana) Golla, jednog od preteča nadrealizma, opažaju se dvije smjernice. Neki su suvremeni autori, napose u Rusiji, upućivali na povoljan trenutak da se pozornica otrese filma približavajući se usavršenim oblicima varijetea i cirkusa.

Oprečno je motrište zastupao Goll. On se zalagao za glumište koje će izazivati umjetničke šokove odričući se postupaka naturalizma. Scena neka bude što slobodnija, „neprirodnija“. Citat iz njegova programatskog teksta Nad-drama (1920) pokazuje što je imao na umu. „Nova će se drama koristiti svim sredstvima koja su srodna antičkoj maski. Imamo na primjer gramofon, koji je maska glasa, električni plakat ili zvučnik. Glumci neka nose iskošene maske na licu, koje označavaju neka svojstva dramske radnje: preveliko uho, bijele oči, povišene štake.“ „Moderan će izraz“, nadopunjuje autor, „pobijediti kad se neprirodno bude doimalo kao prirodno. Želimo izvorno kazalište. Želimo nestvarnu istinu.“

Povijest ima svoje putove. Predočila je naime da se nijedno od ekstremnih gledišta nije potvrdilo. Ključni je pojam svojedobno bio „odterećenje“ na temelju pomaka u medijima. No među njima postoje razlike. Te se diferencije očituju u zakonu postojanosti, inercije. Kazalište, s kostimskim takozvanim modernizacijama, uglavnom ostaje u scenskim okvirima. To vrijedi i za književnost, premda treba računati s već natuknutim utjecajima elektroničkih sprava. „Knjige“ na kompjutoru nisu znanstvena fantastika. U tom procesu preobražavat će se i oblici pisane riječi.

Najjače će po svoj prilici biti pogođen medij koji je u prošlosti izazvao poznatu mijenu: fotografska kamera. Dokumentarnost će postati žrtva silovite virtualnosti. Manipulacije internetom već danas pokazuju svoje mogućnosti – sve do laserskih „informacija“. Simbol virtualnoga svijeta očni su aparati nalik na monstruozne naočale. Gledatelj si može pritiscima na gumb dočarati svijet po izboru. Što je nekoć bio jelovnik, sada je vidovnik.

matica

1 comment

  1. Moje poštovanje. Zbog Žmegača čovjek voli nešto što se zove domovina.

Odgovori