«

»

lip. 25 2012

Sjećanje na prešućivanog Zdravka Ćosića

 

Zimske vode II Zdravko ĆosićUkucate li ime Zdravka Ćosića u ineternetsku tražilicu nećete pronaći niti jedan ozbiljan tekst o njemu, a da o uvrštavanju u Wikipediji i ne govorimo. Neće pomoći dodate li njegovom imenu riječ „slikar“, ono što ga određuje, specificira i bitno sužava traženje. Kada se otvore rezultati pretraživanja nižu se usputnosti, niz galerijsko-trgovačkih informacija o prodaji njegovih slika i spominjanje njegovog imena u okviru priča o turističkim izletištima i mjestima za rekreaciju kao što je to Kobaš, negovo rodno mjesto.

Da ga se sjetim nije me ponukao samo taj suvremeni, neumoljivi oblik prešućivanja najvećeg među ovdašnjim akvarelistima, nego i rijetko pominjanje  njegovog utjecaja kao snažne slikarske pojave u krugovima njegovoh kolega. A kad ga se spominje, čini se to s određenom dozom potcjenjivanja. Zbog čega on nema svoje poštovatelje koji bi učinili sve da se Ćosićev opus valorizira poslije smrti, da ga dostojanstveno „premjesti“  u virtualneu memoriju – jednostavno ne znam. Možda bi to prvi trebali učiniti oni kojima je poklonio većinu svojih slika

Godine 2003. posredovanjem Slavka Mirkovića,  bio sam kod njega u rodnoj kući i razgovarao s njim. U znak sjećanja na njega objavljujem ga ponovo kako bi se saznalo što je mislio i govorio.

****************************************************************************************

Zdravko Ćosić jedan je od najvećih živućih hrvatskih pejzažista. Pripadnik je slikarske generacije koja je u likovni život ušla potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon završetka likovne akademije u Zagrebu, vraća se u rodni Kobaš, mirno, malo i staro selo na obali Save nedaleko Slavonskog Broda. Tu živi i tu nastaju njegova najvrednija djela. Od najranijeg djetinjstva, odrastajući pored Save, ispod Motajice, na plodnoj slavonskoj zemlji, zadivljuju ga milovanja svjetla i voda, uskomešanost i dinamizam prirode. Ta fascinacija prirodom i njenim mijenama, suočavanje sa vječnošću neba i zemlje utječe na njega trajno i snažno. Lokalni kobaški pejzaž postaje najčešći motiv njegovih ulja i akvarela, jer je svojom impresivnom ljepotom utjecao na njegova čulna iskustava i odredio reagiranja na svijet.

Njegovi pejzaži i slikarske vizije praiskonskih elemenata u likovnom smislu su uspjele forme izvrsno izbalansirane. S jedne strane ispunjene ekstatičkim pokretom, a s druge arhitektonskom postojanošću i čvrstinom. Slike uspijevaju dočarati procese u prirodi, njenu uskomešanost, divljinu, slikovitost,, promjenjivost, beskrajnu raznolikost, bezgraničnost, uzvišenost. Boje su prilagođene osjećanjima. Odrazi u vodi, svjetlost i sjenke, sav taj dostupan svijet kobaških krajolika, za Ćosića su poticaj za stvaranje poetske vizije netaknute prirode. Kompozicije su uravnotežene, perspektive besprijekorne, izražajna sredstva u skladu sa značenjima. I mi vidimo lelujave horizonte i mistiku postojanja.

Razgovaramo s majstorom jedno siječanjsko jutro, u njegovoj rodnoj kući prepunoj njegovih slika.

                                                                                                                                                  Kada bi morali birati neko drugo mjesto za život, a da to nije Kobaš, selo u ovom, kako kaže Matko Peić, blatnom koritu između Save i Drave, koji bi to kutak svijeta bio?

Ipak selo, bilo gdje. Treba mi mir za razmišljanje, za rad, za postojanje. Kobaš je prekrasno mjesto, divan spoj planine (Motajica), rijeke (Sava) i nizine (Slavonija). Genijalno oko Matko Peić odmah je uočio taj nevidljivi spoj koji me je oblikovao.

                                                                                                                                                  Uspomene?

Većina ih je vezana za Kobaš. Tu sam ponirao i ponirem u sebe. U samoći ovog mjesta najviše sam otkrio.

                                                                                                                                                  Može li se vaše beogradsko razdoblje nazvati razdobljem razmjene utjecaja!

Da. Tamo sam upoznao sjajnog Stojana Aralicu. U cjelini, to je sretno razdoblje. U Zagrebu sam se družio i Režek Ivom, Parać Vjekoslavom, vrsnim slikarima i intelektualcima.

                                                                                                                                                  Jedni kažu  da je život  dugi proces umaranja, da tragedija života nije toliko u tome što ljudi propate koliko u tome što promaše; da je čovjek zaista previše okupiran brigom za svoj život da bi ga živio i da… život uopće znači: biti u opasnosti . Drugi vele: živjeti je najviši cilj života; ništa nije ljepše i istinitije od života; živjeti znači voljeti; živjeti znači sanjati; biti mudar znači ugodno sanjati. A što je za vas život?  

Život je za mene veliko čudo. On ima svrhu, ako vjeruješ u Boga. Smisao mu, dakle, daje vjera. Bog osmišljava život. Vječnost te vodi cilju. Bog je beskrajna inteligencija koju prepoznajemo u prirodi. Ta vrhunaravna inteligencija se ne može objasniti, ona je svugdje, i kao takva za znanost ostaje neobjašnjiva. Sve se događa u svoje vrijeme: mladić doživljava svijet drukčije od starca. Osobno nemam nikakvih želja osim želje da spoznajem Boga. Ne zanima me posjedovanje; ono ne donosi sreću.

                                                                                                                                                  Kuda ide svijet? Da li ste utopist ili će prevladati antiutopijske tendencije?

Nikada se neće ostvariti utopističko društvo. Napredak vodi svojevrsnom zlu. Više sam, prema tome, sklon, ideji da će se u konačnici s čovjekom dogoditi na način negativnih utopija. Nema raja na Zemlji, on se nalazi poslije zemaljskog života. Prirodna je težnja čovjeka da imitira Boga i njegovo carstvo. U tome ga sprječava njegova ograničenost; ljudski život je sekunda u vječnosti!

                                                                                                                                                  Bismarck kaže da politika nije, kako umišljaju gospoda profesori, znanost, već umjetnost.

I ja prihvaćam narodnu definiciju: politika je bludnica. Vjerujem u upravo suprotno, u dobrotu, u dobro ljudsko srce. Ne vjerujem u racionalizam, u pokušaje da se organizirano, s predumišljajem, upravlja ljudima. Vjerujem u empatiju, u način Majke Tereze, u nauk Franje Asiškog.

                                                                                                                                                   Nastaje li umjetnost upravo na  spoznaji da se ljepota i istina razlikuju?

Istina je jednaka ljepoti. Treba znati da je jedno sadržaj, a drugo umjetnička forma. Van Gogh stvara motive koji često nisu lijepi, ali je slika zbog forme lijepa.

                                                                                                                                                  Slažete li se s aforizmom Ebnera-Eschenbacha da je priroda istina, a umjetnost vrhovna istina? I da li umjetnik ima ulogu da rasprši naše sumnje u ljepotu života? Ima li on pravo sumnjati?

Umjetnost je za mene iluzija. Prirodu se ne može doseći. Umjetnost umjetniku  pomaže shvatiti prirodu.

Umjetnost je stanje uma prirode. Umjetnost nije imitacija prirode. Umjetnik mora biti osjećajan čovjek.

On mora biti dobar čovjek. Kroz dobrotu, kroz emocije stvara se umjetnost. Grub čovjek ne može biti umjetnik.

Kada umjetnik posumnja daje još veće dokaze o posebnoj ljepoti života. On uvijek sanja.
                                                                                                                                                  Ispravlja li umjetnost prirodu?

Umjetnost je inspirirana prirodom, ne ispravlja ju!

                                                                                                                                                   Stanislavski je rekao da treba voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti? Koliko taština blokira, čini smiješnim? Je li tajna umjetnika da se svide drugima?

Osobno ne slikam da bih se svidio drugima. Ako gledatelj nađe u slici, u mojoj izvor sreće i ljepote- to je pogodak. Umjetnost mora biti izvor ljepote, duhovne snage i zadovoljstva za ljude.

                                                                                                                                                  Slažete li se s tvrdnjom da je svaki portret s osjećajem portret umjetnika, a ne modela?

Leonardova Mona Lisa je, u stvari, njegov autoportret. Nije bitna sličnost. Slika govori o impresivnoj inteligenciji velikog slikara. On je zapravo naslikao svoju ogromnu duhovnu snagu i inteligenciju. Dakle, ima istine u tvrdnji koju spominjete.

                                                                                                                                                  Slažete li se s legendarnom Delacroixovom izjavom da slika u prvom redu treba biti svečanost za oči. Što to znači?

Naravno! Pravi slikar nevidljivi čini vidljivim. Nije problem naslikati oko, treba znati naslikati pogled! Nije problem naslikati vodu, treba znati naslikati njenu dubinu i tok. To je svečanost za oči.

                                                                                                                                                  Neki kažu da je slikanje pejzaža očit je izraz mizantropije? Ima li istine u ovoj ekstremnoj izjavi?

Mislim da je riječ o upravo suprotnom. Kroz slikanje pejzaža voliš ljude! Čovjek se vidi u pejzažu. Kroz prirodu se osjeća čovjek. Slikam vodu. Privlači me mistični odsjaj vode, njen čarobni sjaj ovisan o svjetlu. Svaki čas je drukčija. Moje slike su reakcija na fluktuaciju vode.

                                                                                                                                                  Slikate li zapravo svjetlo?

Da, slikam svjetlo kao prisustvo Duha. Od neopipljivog stvaram opipljivo.

                                                                                                                                                   Slažete li se s Picassom koji je rekao: Ja ne tražim, ja nalazim.

U potpunosti se slažem. Tek kad nađem znam da sam baš to tražio.

                                                                                                                                                    Rekli ste da je akvarel- naboj koji se prazni.

Akvarel ili baciš ili naslikaš. Nema nešto između. Akvarel je teška forma i ovisna o raspoloženju. Težak je, razlijeva se, radi se brzo i zato mi je drag.  Kada je riječ o akvarelima Sava mi je glavni inspirator.

                                                                                                                                                  Gdje su vaše slike? Da li je bolje da su na zidovima stanova ili u muzejima?

Nalaze se gotovo na svim kontinentima. Naslikao sam ih puno više od dvije tisuće. Ne osjećam žalost što ih ne mogu pogledati. Moje slike žive samo ako se nalaze u očima ljudi, ma gdje bile.

Rukavac na Savi II Zdravko Ćosić

Odgovori