Miljenko Jergović: Blatne vojničke čizme na čistom kupaoničkom podu Adolfa Hitlera

Blatnjave vojničke kundure na prostirki ispred kade, u bogato namještenoj kupaonici. Ispred kade bijeli je toaletni stočić, uz njega stolica s neuredno složenom uniformom. Na stolu je žena koja se kupa, gola, načinjena od kamena ili od gipsa, neoklasicistički kič karakterističan za epohu. Pokraj nje taster s tri zvona: za slučaj da kupač iz kade nekoga mora hitno pozvati.

S druge strane zidane kade, tamo pokraj srebrnog crijeva za tuš i ventila za vruću i hladnu vodu, zidni su tanjurići za sapun i neuokvirena fotografija Adolfa Hitlera. Na fotografiji se još vidi i rub lavaboa. Slika nije snimana s velikom pažnjom, a vjerojatno nije bila ni namijenjena za objavljivanje. Bila je to jedna od onih fotografskih šala u kojima su fotografi uživali svo vrijeme postojanja slika s fotoosjetljivog filma. Smisao vica i njegov doseg otkrivaju se tek nakon što, danima, ponekad i mjesecima potom, film bude razvijen, te se slika nađe na papiru. To vrijeme između okidanja i razvijanja važan je element umjetnosti fotografije. S digitalnom revolucijom slika gubi svoju povijesnost, jer se vrijeme okidanja i vrijeme razvijanja steknu u istom trenutku.

U kadi se kupa, frotirnom rukavicom trlja si vrat i leđa, neobično lijepa mlada žena, svijetle puti. Gledatelj u trenutku shvaća da su te prljave čizme njene, i da je uniforma njena. Hitlerova fotografija odnekud je donesena, vjerojatno iz dnevnog boravka ili iz spavaće sobe, tek da bi se vidjelo čija je kupaonica u kojoj se ova žena kupa. Ustvari, ne kupa se ona. Sve je ovo nabrzinu namješteno, za vic i za zabavu, koja će, međutim, prestati da bude obična vojnička zabava, kada jednoga dana oči promatrača osvijeste ono što je na ovoj fotografiji. Ustvari, na nizu fotografija, snimljenih istoga dana, tokom kratke fotoseanse, u Münchenu 30. travnja 1945, u Hitlerovoj minhenskoj rezidenciji. Slike se razlikuju po pozi modela i po širini kadra. Najbolja je s najširim kadrom – bez obzira na smetajući rub lavaboa – na kojoj je žena u kadi u sličnoj pozi u kojoj je kamena žena na stočiću.

Ovu fotografiju snimio je David Scherman, fotoreporter i urednik slavnoga magazina Life, ali je upitno pripada li slika njemu ili ženi u kadi. Kome je na um pao performans u Hitlerovoj kupaonici? Najistinitije bi, možda, bilo da fotografija pripada oboma, jer im je zajedničko i ono što je slici prethodilo, a što je u nju suštinski ugrađeno, kao misao i kao unutarnji duhovni, emocionalni i etički motiv. I kao motiv razdiranja duše.

Žena na slici rođena je kao Elizabeth Miller, ali svi su je znali kao i Lady Penrose. Od oca Nijemca i matere škotsko-irskog podrijetla. Sedam joj je godina kad ju siluje obiteljski prijatelj. Umjetnost studira u Parizu i New Yorku, odrana se bavi fotografijom, razmišlja u fotografskim slikama, pozira ocu fotoamateru, koji je nju i njezinu braću uputio u tajne zanata. Otac ju kao tinejdžerku slika golu.

S dvadeset je Vogueov fotomodel, jedan od najtraženijih u New Yorku toga vremena. Taj posao demonstrativno napušta nakon što jednu njezinu fotografiju koriste u reklami za higijenske uloške. Godina je 1929. kad odlazi u Pariz, eto je kod Mana Raya, želi biti njegova učenica. Uzalud je odvraća, govori joj kako više ne prima nove učenike, ona je došla da ostvari svoj naum. Njemu postaje omiljeni model, ljubavnica, muza i – učenica. Ovo posljednje osim što će biti trajno podcijenjeno, postat će i životno prokletstvo Lee Miller. Drugo od dva prokletstva: prvo je bila ta njezina nepodnošljiva, bolna ljepota.

U Parizu, osim što je zaludila Rayov nadrealistički krug, radi vrlo duhovite, mladalačke fotografije, a zatim se 1932. vraća u New York i otvara studio za modnu fotografiju, koji ubrzo postaje vrlo uspješan i prestižan. Sve to ostavlja 1934. zbog Aziza Eloui Beya, Egipćanina koji je došao kupovati opremu za Egipatske državne željeznice. S njime odlazi u Kairo, gdje snima neke od svojih najupečatljivijih, izrazito nadrealističkih fotografija. Tri godine kasnije Kairo joj je već dojadio, odlazi u Europu, u London, gdje se mahom zaljubljuje u Rolanda Penrosea, koji će joj postati drugi muž. S njim će 1947. roditi sina Anthonyja, kojem baš i neće biti najbolja mati na svijetu, ali koji će imati goleme zasluge u memoriranju života i djela svoje majke.

Kada je započelo nacističko bombardiranje Britanije, Lady Penrose ignorira vapaje obitelji da se vrati u Sjedinjene Države, ostavlja muža i malenog sina u Londonu, i kao Vogueov fotoreporter odlazi u rat. Akreditirana je pri američkoj vojsci i pridružena Davidu Schermanu, koji radi za Life. Bilježi oslobođenje Pariza, prvu upotrebu napalma u povijesti, tokom opsade luke Saint-Malo u Bretanji, te na kraju oslobađanje koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Dachau je, znamo, blizu Münchena. Te je fotografije snimala nekoliko dana prije slike u kadi. Taj njezin i Schermanov ciklus spada među posljednja remek-djela ratne fotografije, kažem posljednja, jer Lee Miller i David Scherman nisu fotografirali po diktatu vlastitog patriotizma. Tako se uz neusporedive slike mrtvih i živih logoraša u njezinom portfoliju nalaze i fotografije pretučenih logorskih čuvara. Mjesecima potom snimala je umiruću djecu u bečkoj ratnoj bolnici, život u opustošenoj Madžarskoj, pogubljenje Horthyjevog ratnog premijera Lászla Bárdossyja.

Iz rata se vratila opustošene duše. Bila je poput junaka iz prve od devet Salingerovih priča, samo što se nije ubila i što je bila žena. Patila je od kliničke depresije, nekontrolirano se alkoholizirala. Usred svega toga mora se i razvesti od svoga egipatskog muža, jer je zatrudnila s čovjekom koji će joj tek postati muž. I to uspješno obavlja.

Iako nikada baš ništa nije činila na svojoj popularnosti, kao ni na sabiranju, čuvanju i izlaganju svojih djela, Lee Miller je tokom pedesetih još uvijek cijenjena, uglavnom po svojim nadrealističkim i modnim fotografijama. Nekoliko njenih radova tako će se naći na onoj epohalnoj, kanonskoj izložbi u MoMa-i, po kojoj će Tvrtko Kulenović nazvati svoj roman – “Čovjekova porodica”. Ali ona već tada slika samo iz hobija i od duga vremena, onako kako je to radio i njen otac, a kad nije depresivna ili pijana, igra ulogu domaćice. To joj se čini najudaljenijim od onoga što ju je trajno traumatiziralo. Ni u tome, međutim, ne uspijeva biti obična i prosječna: postaje sjajna i vrlo kreativna kuharica. Povremeno s mužem putuje u Sjedinjene Države, gdje se susreće s junacima svoje nadrealističke mladosti.

Nakon što 1977. Lee Miller umire, njezin sin na tavanu otkriva dokumentaciju s oko 60.000 fotografija, s negativima, isječcima iz novina, pismima… Tek tada otkriva tko je, zapravo, bila njegova majka. I zašto je bila uglavnom nepodnošljiva. Nezainteresirana, od njega emotivno distancirana.

Kada je pozirala u Hitlerovoj kadi, Lee Miller imala je trideset i osam godina. I sve joj se već dogodilo. Preko svojih leđa preturila je teret strašnoga vijeka, njegove moralne i povijesne odgovornosti, patnje svih pomorenih u nacističkim logorima i patnje onih koji su u tim logorima ubijali, i još je preko leđa preturila teret vlastitoga života, djetinjeg silovanja, kad joj je silovatelj namreo gonoreju – čime je silovanje i otkriveno, i tog teško podnošljivog viška ljepote. Jesu li joj njezin talent, snaga i pamet sve to učinili lakšim? Nisu. Učinili su teret težim, jer talent tu nije da bilo što olakša. Glupost anestezira. Antitalenti su spašeni.

Povremeno nailazim na fotografiju Lee Miller u Hitlerovoj kadi. Slučajno, na internetu. Ili na putu, tokom presjedanja, u šetnji aerodromom, na plakatu koji najavljuje njezinu izložbu. Nisam bio na toj izložbi i zapravo znam malo njezinih fotografija. Ali svejedno mi se čini da je ta žena od najdarovitijih i najsnažnijih među ljudima. Kosa joj je podignuta, ni na jednoj od slika ne gleda u objektiv. Ponaša se kao da je tu sama. Gleda negdje u vis, ili dolje ispod toaletnog ormarića. Hitler na fotografiji u fotografiji slikan je malo do ispod pasa, u uniformi je, drži ruke za pojasom, ne zna kamo bi s njima. Jedva da je malo stariji od žene u kadi.

U jednom je trenutku to bila slika pobjede nad fašizmom. A onda više nije. Blatnjave čizme na urednom i čistom otiraču fašizma.

jergovic

2 comments

  1. Nadahnuti Jergović. Užitak za čitanje. Čitatelj uživa kad ga tekst boli,

  2. Vidio sam fotku o kojoj piše maestro. Nakon čitanja kolumne treba opet čitati i gledati, širiti spoznaju.

Odgovori