«

»

Srp 10 2013

Zagrebancije jednog Broce: Ne daj se generacijo!

Zvjezda padalica

Tužan sam nešto jutros. Odlaze kolege u vječna lovišta. Ajde oni stariji, iako mi i njih žao, ali kad odlazi generacija to je groza. I nimalo ugodna zbilja. Eto, jučer i Ivo Škopjanac, valjda posljednji od velikana sportske redakcije Radio Zagreba. S koliko je srca i žara ta ljudina radio posao koji je znao, u kojem je uživao. I možda baš zato prerano sagorio. Tek mu je 63-ća bila!, Tom Čovjeku od “metar i žilet, triesipet kila s krevetom”, ali većem od mnogih dvometraša i stokilaša. Početkom 90-tih u novoj državi i moje Belišće bilo prvoligaš, baš umjesto jače i poznatije Marsonije, a Ivo dolazio zbog radio-prijenosa. Kad mu dosadilo, uveo mene pa sam, eto, nakratko, i to iskusio. Hvala mu. Za nezaboravno iskustvo. I još nezaboravnija druženja.

Posljednjih mjeseci na put bez povratka odoše i vinski kolege Bruno Sušanj, Srećko Ljubljanović, koji je još tamo krajem 60-tih s Igorom Mandićem (sretoh ga nekidan u gradu, oronuo, nije dobro …) ispisivao prve priče o vinu. Bio i ostao neponovljiv. Sad o vinima pišu “štreberi”, koji u njima nanjuše sav biljni svijet, kožu, dim, imposible mission okusa, e da bi se valjda razlikovali od običnih pijanaca i kolega novinara koji od vin(arstv)a ne prave kvazinauku. Srećko je neponovljiv, ni prije, a bogami će teško i posije, nitko tako nepogrešivo u “prvi put kušam” vinu (naslijepo, dakako) nije prepoznavao udio kiselina, alkohola, neprovrela šećera. I sortu. S tim se rodi(š) ili ne, jedan u stotinu ljeta.

Streslo me, toliko da sam total pogubio nit već zgotovljene nove priče, o čemu bi drugom nego bocama. I onda kažu – nema sudbine. Nisam, doduše, donedavno ni sam vjerovao u to, dok mi se nije dogodilo s jednom ženom (ah žene, božanstvena bića, remek djela prirode, šta bismo mi “muškarčine” bez njih, tuga i jad). Prst sudbine, da prst sudbine ima tajanstvenu moć. Nije li najljepša boca s kakvom dobrom vinskom kapljicom. I zato Bruni, Srećku, sad i Ivi u čast dižem čašu izvrsna Šafranova rajnskog rizlinga, berba 2011., s nešto neprovrela šećera bit će prije polusuhi, nego deklarirani suhi (ah taj Zavod za vinarstvo zagrebačke Agronomije, svako malo griješe, ali njihova je zadnja). Šta da vam kažem o zabludama narečenog Zavoda, možda ipak kako velemajstoru svih velemajstora med hrvatskim vinarima, Frani Milošu iz pelješkog Stona za njegov Stagnum, svim dingačima usprkos kralju malih plavaca, ne daju da bude ni kvalitetno, nekmoli vrhunsko vino. A Stagnum (stolno vino !!!) se, ko njima u inat, prodaje za tristotinjak kuna po butelji. I nemoš ga kupit baš u svakoj prčvarnici od dućana, ni popiti u špajzu od birtije. A na stolu dođe i do 750 kuna.

Sinoć već skoro pa zgotovio priču za danas, ostalo još samo cizeliranje, na fino. Al neki mi vrag ne da mira, izađoh na balkon zapaliti, da se prezbrojim u glavi prije finiša. Kad, kao da neka zvijezda pade s neba. Loš znak, pomislih. Duša manje. Odoh s teksta na “fejs”, a tamo kolega Boro Vučković, legenda HTV-a, postirao tužnu vijest. I sad briši, makni sebe iz prvog plana, ima zaslunijih. I aktualnijih (vidi prvi pasus). Al kako nakon toga i s tim u mislima biti pomaknut, ironičan, još teže zabavan. A moram. Život ide dalje. Grubo. Nesmiljeno. Al ide!

I sad jutros, evo je već 6,15, navrat nanos trpaj slova i retke. Vidim Veljka (Lukića, donedavno “one man banda” portala) kako šizi. Grize prste i ponavlja po tko zna koji puta … “Znao sam da će me zajebat, to mu je u krvi, ne može on protiv sebe, al nisam vjerovao da će baš na startu, već u drugom “broju”. A tražio da ide ko dnevnik, svaki dan. Dobro da nisam nasjeo …”. Veljo, srećom nisi u pravu. To ja samo, jer drukčije ne znam, slušam neki unutarnji glas koji mi, evo sad već triesipet ljeta, neda da preskočim ono najnovije. Ima vremena za mene i moju ispovijed zlosutne sudbine, koju ti obećah sistematizirati, da priča u nastavku ima glavu i rep. Već sam mu i naslov dao – “Bolje lopov nego luzer!”, o nesuđenoj “ženi mog života”, ustvari lažnjaku srca, jer me ostavila baš zbog boca. Šta će joj luzer, lopovi bar love imaju. A ljubav? Daj ne gnjavi, reče mi, ide to kroz želudac. I nešto niže, a i tu se, doda, nisi baš iskazao!!!” Sorry, opširnije u broju od petka.

Odgovori