Komentar: Izgleda da je James Lindsay, suautor Cynical Theories (zajedno s Helen Pluckrose), pročitao Političku ponerologiju Andrewa Lobaczewskog. Prema našoj procjeni, on je jedan od prvih istaknutih akademika koji je pročitao knjigu i napisao nešto značajno na tu temu (nažalost bez citiranja knjige). S obzirom na njegovo pozadinsko bavljenje kritičkom teorijom (Critical Theory), on je prava osoba za ovaj posao i njegov stav, u nastavku, vrijedi pročitati. Dodali smo nekoliko komentara koji povezuju neke njegove ideje s terminologijom u knjizi od Lobaczewskog.

Mnoge od najvećih strahota u povijesti čovječanstva duguju svoje pojavljivanje isključivo uspostavljanju i društvenom provođenju lažne stvarnosti. Zahvaljujući katoličkom filozofu Josefu Pieperu i njegovom važnom eseju iz 1970. godine “Zlouporaba jezika, zlouporaba moći” za taj pojam i ideju, ove alternativne stvarnosti možemo nazvati ideološkim pseudo-realnostima.

Pseudo-realnosti, budući da su lažne i nestvarne, uvijek će generirati tragediju i zlo u mjerilu koja je proporcionalna dosegu njihovog obujma moći – što im je i glavni interes – bilo socijalni, kulturni, ekonomski, politički ili (posebno) kombinacija nekoliko ili svih ovih. Ove pseudo-realnosti toliko su važne za razvoj i tragedije društava kad se pojave i ukorijene, da je vrijedno istaknuti njihova osnovna svojstva i strukturu kako bi ih se moglo prepoznati i pravilno im se oduprijeti prije nego što rezultiraju društveno-političkim katastrofama – uključujući i rat, genocid, pa čak i civilizacijski kolaps, sve što može odnijeti milijune života i što može uništiti dodatne milijune u uzaludnoj potrazi za izmišljotinom čiji su pratioci dovoljno netolerantni.

Priroda pseudo-stvarnosti

Pseudo-realnosti su, jednostavno rečeno, lažne konstrukcije stvarnosti. Očito je da među značajkama pseudo-stvarnosti stoji da one moraju predstavljati vjerodostojno, ali namjerno pogrešno razumijevanje stvarnosti. One su kultne “stvarnosti”, u smislu da su one način na koji pripadnici kultova doživljavaju i tumače svijet oko sebe – kako socijalni tako i materijalni. Morali bismo odmah prepoznati da ove namjerno netočne interpretacije stvarnosti imaju dvije, međusobno povezane, funkcije. Prvo, one su namijenjene oblikovanju svijeta kako bi se udovoljio malom broju ljudi koji pate od patoloških ograničenja svojih sposobnosti da se nose sa stvarnošću kakva ona jest. Drugo, one su dizajnirane tako da zamijene sve druge analize i motivacije sa moći, koju će ovi esencijalni ili funkcionalni psihopatski pojedinci iskriviti i deformirati u svoju trajnu prednost sve dok god njihov pseudo-stvarni režim može trajati.

Pseudo-realnosti su uvijek društvene fikcije, što u svjetlu gore navedenog znači političke fikcije. Odnosno, održavaju se ne zato što su istinite, u smislu da odgovaraju stvarnosti bilo materijalnoj ili ljudskoj, već zato što im dovoljna količina ljudi u društvu koje napada ili vjeruje ili ih odbija izazvati. To implicira da su pseudo-stvarnosti iznad svega lingvistički fenomeni, a tamo gdje su prisutna jezična iskrivljenja koja daju moć, vjerojatno je da su tu upravo zato da stvore i potpomognu neku pseudo-stvarnost. To također znači da im je potrebna snaga, prisila, manipulacija i na kraju sila da ih se zadrži na mjestu. Zbog toga, oni su prirodno igralište psihopata, a omogućavaju ih kukavice i racionalizatori. Ono što je najvažnije, pseudo-stvarnosti ne pokušavaju opisati stvarnost onakvom kakva ona jest, već onakvu kakva bi ona “trebala biti”, određena relativno malim dijelom populacije koji ne može podnijeti život u stvarnosti, osim ako ona nije tako savijena da omogući njihove vlastite psihopatologije, koja će se tada projicirati na njihove neprijatelje, što znači na sve normalne ljude.

Normalni ljudi ne prihvaćaju pseudo-stvarnost i tumače stvarnost, više ili manje, precizno, uvažavajući uobičajene pristranosti i ograničenja ljudske perspektive. Njihova se uobičajena metoda naziva zdravim razumom, iako u neiskvarenim znanostima postoje mnogo profinjeniji oblici. U stvarnosti, obje su sluge moći, ali u pseudo-stvarnostima to je izvrnuto. U pseudo-stvarnosti zdrav razum ocrnjuje se kao pristranost ili neka vrsta lažne svijesti, a znanost zamjenjuje scijentizmom koji je oruđe same moći. Usprkos svim svojim greškama i manama svoje filozofije (koje omogućuju mnoge ideološke pseudo-stvarnosti), Michel Foucault nas je upozorio na ovu zloupotrebu prilično uvjerljivo, posebno na one s oznakama “biomoć” i “biopolitika”. Te su optužbe za pristranost i lažnu svijest, naravno, projekcije ideološkog pseudo-realista, koji pukom snagom retorike transformira ograničenja moći u primjene moći, a time i vlastite primjene moći u oslobađanje od nje. Foucault je za svaki uvid koji je pružio također i kriv po ovoj optužbi.

Komentar: Lobaczewski zdrav razum naziva “prirodnim pogledom na svijet”. I dok taj naziv može doraditi sama znanost, ni to nije od velike pomoći bez znanja o upravo ovoj stvari o kojoj se raspravlja: o političkom zlu u svim njegovim manifestacijama. Zbog toga je Politička Ponerologija toliko važna. Kao i ovaj dokument od Lindsay-a. Ne možete izliječiti niti spriječiti ono što ne razumijete.

Mora se primijetiti da ljudi koji prihvaćaju pseudo-stvarnosti kao da su “stvarne” više nisu normalni ljudi. Oni opažaju pseudo-stvarnost umjesto stvarnosti, i što više padaju u ovu zabludu, to više pokazuju funkcionalnu psihopatiju i time postaju manje normalni. Važno je napomenuti da upravo to normalni ljudi dosljedno i posljedično ne shvaćaju o svojim reprogramiranim susjedima. Percipirajući ih kao normalne ljude, one koji to nisu, normalni ljudi će pogrešno shvatiti motivaciju ideoloških pseudo-realista – moć i univerzalnu instalaciju vlastite ideologije tako da svi žive u pseudo-stvarnosti koja omogućava njihove patologije – obično tada kada to shvate je već prekasno.

Komentar: Lobaczewski tvrdi da samo ograničeni postotak populacije prolazi kroz ovu očitu transformaciju ličnosti do te mjere da bi se mogao smatrati “funkcionalnim psihopatom”. U Poljskoj ih je za života Lobaczewskog bilo 6%, a najranjiviji su bili oni s postojećim deformacijama ličnosti – ono što bismo nazvali poremećajima ličnosti osi-II i povezanim subkliničkim manifestacijama istih (kao i određene vrste oštećenja mozga s posljedicama promjena u osobnost).

Kao rezultat ovog manjka u perspektivi, mnogi, posebno epistemički i moralno otvoreni normalni ljudi, reinterpretirat će tvrdnje o pseudo-stvarnosti u nešto što je u stvarnosti vjerojatno pod uobičajenom logikom i moralom koji vode naše razmišljanje, a ta reinterpretacija će biti u korist pseudo-realista koji su ih tako uhvatili u zamku. Ova vrsta osobe koja stoji između stvarnog svijeta i pseudo-stvarnog su korisni idioti za ideologiju, a njihova je uloga generirati obilne količine epistemičke i etičke kamuflaže za pseudo-realiste. Ova je pojava ključna za uspjeh, širenje i prihvaćanje pseudo-stvarnosti, jer bi bez nje vrlo malo ljudi izvan uskog kruga psiholoških, emocionalnih ili duhovno bolesnih ljudi prihvatilo pseudo-stvarnost kao superiornu karakterizaciju izvorne stvari. Jasno je, što je vjerojatniji prikaz pseudo-stvarnosti koji se nudi, to će učinak biti jači i ideolozi koji u to vjeruju će dobiti više moći.

Komentar: Lobaczewski ovu reinterpretaciju naziva “kritičnom ispravkom”. Normalni ljudi ne razmišljaju poput psihopata ili šizoida, pa kad se suoče sa njihovim idejama, oni ih tumače u granicama normalnih kategorija, što u određenoj mjeri djeluje, ali ostavlja patologiju neidentificiranom i, na taj način, slobodnu učiniti svoje.

Pseudo-stvarnosti mogu imati bilo koji stupanj vjerojatnosti u svojim iskrivljenim opisima stvarnosti, pa stoga mogu regrutirati različit broj sljedbenika. Često se govori da su one dostupne samo primjenom “teorijske leće”, buđenjem specijalizirane “svijesti” ili pomoću nekog patološkog oblika vjere. Bilo pomoću “leće”, “svijesti” ili “vjere”, ovi intelektualni konstrukti postoje da bi pseudo-stvarnost izgledala vjerojatnije; da bi povukli ljude da sudjeluju u njoj protiv svoje volje, i da razlikuju one koji “mogu vidjeti” ili “su budni” ili “vjeruju” od onih koji ne mogu ili, kako to uvijek na kraju ide, neće. Odnosno, oni su izgovor da ljudima koji naseljavaju stvarnost, umjesto pseudo-stvarnosti, kažu da ne gledaju pravilno na “stvarnost”, što znači kao pseudo-stvarnost. To će se obično okarakterizirati kao svojevrsno namjerno neznanje o pseudo-stvarnosti, koja će se potom paradoksalno opisivati ​​kao nesvjesno održavana. Primijetite da to stavlja teret epistemičke i moralne odgovornosti na osobu koja naseljava stvarnost, a ne na osobu koja ju zamjenjuje apsurdnom pseudo-stvarnošću. Ovo je ključna funkcionalna manipulacija pseudo-realista koja se mora razumjeti. Sposobnost prepoznavanja ovog fenomena kad se on dogodi i opiranja njemu, u velikoj je mjeri, život i smrt civilizacija.

Usvajanje pseudo-stvarnosti ovisi o nedostatku sposobnosti ili volje da se preispituju, sumnjaju i odbacuju temeljne pretpostavke i premise pseudo-stvarnosti. Stoga će “logički” i “moralni” sustav koji djeluje unutar pseudo-stvarnosti uvijek nastojati proizvesti ovaj neuspjeh gdje god mogu, a uspješni pseudo-realistički napadi razvijat će ove značajke poput socijalnog virusa sve dok njihova učinkovitost ne bude vrlo visoka. Taj je nedostatak često izravna posljedica mentalnih bolesti, obično paranoje, shizoidije, anksioznosti ili psihopatije, pa je održavanje i izrada tih stanja u njima i normalnim ljudima snažno poticana lažnom “logikom” i lažnim “moralom” ideološke pseudo-stvarnost. Odnosno, metode i sredstva primijenjena u službi pseudo-stvarnosti stvorit će i manipulirati psihološkim slabostima ljudi kako bi ih natjerali da nose vodu za destruktivnu laž. Što je zajednica ljepša, tolerantnija i milosrdnija, pretpostavljajući da joj nedostaje sposobnost ranog uočavanja ovih krivotvorina, to će njezini članovi biti podložniji tim manipulacijama.

Pseudo-stvarnosti i moć

Krajnja svrha stvaranja pseudo-stvarnosti je moć, koju konstruirana pseudo-stvarnost daje na mnogo načina. Iako je ovih sredstava mnogo, trebali bismo navesti nekoliko. Prvo, pseudo-stvarnost je uvijek konstruirana tako da strukturno daje prednost onima koji je prihvaćaju u odnosu na one koji to ne čine, često otvorenim dvostrukim standardima i kroz moralno-jezične zamke. Dvostruka mjerila u tom pogledu uvijek će favorizirati one koji prihvaćaju pseudo-stvarnost kao stvarnost i uvijek će biti nenaklonjene onima koji traže istinu. Ideološka pseudo-stvarnost mora potisnuti stvarnost u dovoljnom broju stanovništva kako bi si dodijelila moć za uspjeh u svojim ciljevima. U lingvističkim zamkama često se koristite strateška dvostruka značenja riječi, često strateškom redefinicijom (korištenjem sinonima [engl. motte i bailey, op.prev.]), postavljat će se pitanja na način da prisiljavaju ljude da sudjeluju u pseudo-stvarnosti i da odgovore (često u Aufhebungovom stilu, tj. Hegelijanske, dijalektičke zamke), ili će započeti s pretpostavkom krivnje i zahtijevati dokaz nevinosti tako da se poricanje ili otpor uzima kao dokaz krivnje za neki moralni zločin protiv moralnog sustava koji služi pseudo-stvarnosti (Kafkina zamka). Zahtjevi će biti dovoljno neodređeni tako da se za njih nikada ne može reći da su ispunjeni i odgovornost za neuspjeh će uvijek biti krivnja neprijatelja ideologije koji su ih “pogrešno razumjeli” i na taj ih način pogrešno provodili.

Drugo, sama tvrdnja o pseudo-stvarnosti demoralizira sve one koji su prisiljeni na bavljenje s njome zbog same činjenice da se nešto lažno mora tretirati kao istina. Nikada ne bismo trebali podcjenjivati koliko je psihološko oslabljujuće i razrono kada smo prisiljeni tretirati kao istinu nešto što nije istina, s učinkom koji jača što je očiglednija laž. Unatoč činjenici da pseudo-stvarno izobličenje očito koncentrira njegovu demoralizirajuću snagu, pseudo-stvarnost je pseudo-stvarna samo kada izobličenje nije odmah i potpuno transparentno, a također i kada je dovoljno široko društveno prihvaćeno da postane društveno konstruirana pseudo-istina . Ali bez obzira na to je li izobličenje očito ili ne, situacija koju ona stvara demoralizira najviše one koji ju proziru, jer je očitovanje iskrivljenja pseudo-stvarnosti vidljivo onima koji ih već ne vide uvijek izuzetno zamorno i tome će se žustro oduprijeti ne samo pristaše već i korisni idioti.

I, treće, radi kompromisa s pretpostavkama normalnih ljudi da naizgled ozbiljnim ljudima smeta što je istina, oni uspješno prisiljavaju normalne ljude da provjeravaju aspekte pseudo-stvarnosti čak i samim time što je poriču, navodeći normalnu osobu da se djelomično upozna s ideologijom. To je relevantnost pseudo-stvarnosti koja je pseudo-stvarna, s većom vjerodostojnošću koja jača učinak. To jest, mnogi normalni ljudi neće shvatiti da je pseudo-stvarnost lažna jer ne mogu vidjeti izvan okvira normalnosti koji dobrotvorno proširuju na sve ljude, bili oni normalni ili ne.

Ova dinamika zahtjeva kratko objašnjenje. Normalni ljudi nisu skloni prepoznati da se slomljena logika i izvrnuti moral koriste za poticanje ideološke vizije – pseudo-stvarnosti – i da mentalna stanja ljudi u njoj (ili onih koje drži kao taoce) nisu normalna. Neki među njima, obično vrlo, ali ne i iznimno pametni, tako vješto reinterpretiraju apsurdne i opasne tvrdnje pseudorealističnih ideologa u nešto razumno i smisleno, kad zapravo nisu razumne ili smislene. To zauzvrat čini pseudo-stvarnost vjerojatnijom nego što zapravo jest, a dodatno prikriva iskrivljenja i temeljnu volju za moći koju predstavljaju ideološki pseudo-realisti. Sve ove značajke, i druge, daju prednost ideologu koji, poput nekog modernog Zaratustre, govori o postojanju pseudo-stvarnosti, a sve to njemu daje moć dok istu krade od svakog sudionika u njihovoj društvenoj fikciji, voljnog ili ne.

Bilješka o ideologiji

Kako sada govorimo u terminima ideologa, prije nego što nastavimo, moramo biti jasni da se ovdje pod pojmom “ideologija” misli na nešto bliže “kultnoj ideologiji” od općenitijeg značenja pojma. Ključno je razlikovati ih kako ne bismo pobrkali one opsežne pristupe kontekstualizaciji i razumijevanju stvarnosti koji su generativni za razumijevanje stvarnog s onima koji postoje u vezi s pseudo-stvarnim.

Liberalizam se, na primjer, može tumačiti kao ideologija, ali ne bi se mogao kvalificirati kao kultna ideologija, jer se uza sve svoje nedostatke čini podređenim istini. (Doista, to je zajedno s njegovom netočnom općenitom pretpostavkom normalnosti svih ljudi zašto su liberalni sustavi toliko podložni ideološkoj pseudo-stvarnosti i stoga im je očajnički potrebno cjepivo protiv njih.) Taj se liberalizam podređuje vanjskom, ili objektivnom, istina je očita iz prvih principa liberalizma, koji nastaje u kontekstu favoriziranja racionalizma i odgađanja do najvećeg stupnja objektivnosti u bilo kojoj okolnosti koju želi razumjeti ili spora koji želi riješiti. Također se izričito priklanja odgovarajućim postupcima koji služe tim ciljevima i izričito poriče bilo kakva opravdanja u stilu “cilj opravdava sredstvo”. Sukladno tome, ne pokazuje niti jednu od psihopatskih tendencija koje se sasvim redovito javljaju u kontekstu ideologija koje ovise o proizvodnji i održavanju neke korisne, ali lažne pseudo-stvarnosti.

Kultni pseudo-realizam i utopizam

Iako nas prvenstveno zanimaju ideološke pseudo-stvarnosti, možda najjednostavniji primjer pseudo-stvarnosti nije ideološke naravi. To je tragični svijet klinički obmanjele osobe, koji samo ona prihvaća kao “istinsko” stanje stvari. “Njena stvarnost”, “njena istina” nije ničija, jer to nije normalna osoba, i to nikoga ne zbunjuje. Psihopatologija u pitanju je očigledna svim normalnim ljudima i, ako sve ide po planu, osoba se liječi, a ne da je se potiče. Proširujući ovaj primjer za jednu prečku na društvenoj ljestvici, možemo zamisliti da je naša zabluđena osoba dovoljno karizmatična i jezično pametna da uspostavi kult sljedbenika njezine pseudo-stvarnosti. Iako kult možda sam po sebi nije ideološki, ne zahtijeva napor da se popne ljestvicom od kulta (na primjer kult osobnosti) pa sve do globalnih pseudo-stvarnih društveno-političkih pokreta koji traju desetljećima ili čak stoljećima (Hegel je, na primjer, napisao Fenomenologiju duha 1807).

Potrebno je razumjeti da postoje samo dvije stavke na ljestvici između jedne zabludjele osobe s malim kultom oko sebe do masivnog i razornog političkog pokreta. Prva je jednostavnija: to je da se inače psihički, emocionalno i intelektualno zdravim ljudima može manipulirati u patologije u tim domenama. Odnosno, takva ljestvica postoji zato što pseudo-realisti ponekad mogu uvjeriti ljude da pretpostavke u osnovi njihove pseudo-stvarne konstrukcije pružaju bolje viđenje stvarnosti od drugih, što se očito stalno događa. Kultovi nastaju i mogu narasti prilično veliki.

Druga je da kultovi mogu postati ideološki i, točnije, utopijski. To se također događa s određenom dokumentiranom učestalošću, posebno u situacijama kada neko pretjerano pojednostavljenje načina uređenja cjelokupnog društvenog poretka u kojem svi živimo poprima sjajnu viziju s utopijskom krajnjom točkom – doslovno, nigdje, na izvornom grčkom (ne postoje utopije, samo distopije). Pouzdan simptom da se to događa je vizija tijekom vrlo dugog vremenskog razdoblja (često tisućljeća), nakon čega će sve društvene bolesti biti izliječene, koja unatoč tome treba započeti revoluciju ovdje i sada. Ti kultovi pseudo-stvarnosti vrlo su opasni i prijete nama i našoj civilizaciji i danas.

Utopijska vizija koja se skriva u srcu svih (kultnih) ideologija daje obrazloženje i sredstva pomoću kojih se stvara ideološka pseudo-stvarnost. Pseudo-stvarnost je konstrukcija koja pogrešno razumije stvarnu stvarnost u usporedbi s zamišljenom utopijom koja se nalazi na kraju ideološke duge. Izgrađena je kako bi prisilila što veći broj ljudi da žive u utopijskom sanjarenju onih kojima je stvarnost manje podnošljiva od izmišljene alternative u koju se ne može vjerovati bez gotovo univerzalne sukladnosti. Odnosno, pseudo-stvarnost koja je stvorena u službi ideologije fantastična je vizija društva savršena za određene netolerantne i neprilagođene koja se zatim okreće prema sebi. Drugim riječima, kao što ćemo vidjeti, utopijske ideologije su psihopatske i proizlaze iz nemogućnosti nastanjivanja stvarnosti (barem ne bez liječenja).

Dakle, izgradnja ideološke pseudo-stvarnosti se obično radi obrnutim smjerom, počevši s nemoguće savršenim društvom (po mišljenju određenih psihopatoloških ljudi), a zatim izmišljajući alternativnu viziju svijeta u kojem zapravo živimo kao vrstu mitologije koja sadrži pseudo-stvarno objašnjenje zašto još nismo stigli u Utopiju i kako bismo tamo još mogli doći. Pojedinosti (o izgradnji) su minimalni – posebno zato što niti jedan plan ne može stvarnost zamijeniti pseudo-stvarnošću – a ideolozi će nagovjestiti da će se daljnji koraci najaviti kako napreduje izgradnja. Pseudo-stvarna utopija će se na taj način proizvesti iz stvarnosti kroz proces koji se s pravom opisuje kao alkemijski po prirodi – nastojeći napraviti nešto od onoga što ga to isto može proizvesti – što gotovo uvijek uključuje stvaranje temeljnih promjena u društvu i ljudima koji ga naseljavaju. Ovdje se može spomenuti da se svaka nepravda u sadašnjosti i bliskoj budućnosti može opravdati vizijom savršenstva za fiktivne ljude u dakloj budućnosti.

Pseudo-stvarnosti kao jezične igre

Kao što Pieper implicira, što se može vidjeti čak i u naslovu njegovog eseja iz kojeg uzimamo izraz “pseudo-stvarnost” (“Zlouporaba jezika, zlouporaba moći”), ove konstrukcije obično proizlaze iz zlouporabe jezika koji omogućuju zlouporabu moći. Te su manipulacije stoga privlačne ljudima koji imaju jake sklonosti da kontroliraju druge ljude ili preuzmu vlast, posebno kada su umjereno visoke inteligencije, relativno imućni i jezično pametni (iako im možda nedostaju druge konkretnije i vrijedne vještine). Odnosno, pseudo-stvarnosti konstruiraju jezično sposobni manipulatori koji žele kontrolirati druge ljude i razumno je pretpostaviti da će dovoljno uvjerljiva (i osuđujuća) pseudo-stvarnost tada privući više takvih ljudi koji su u stanju razviti pseudo-svijet i njegove izmišljotine, a zatim uvjeriti ljude da ih smisleno mapira u stvarnost na način da to ne čini. Proces u kojem to čine najtočnije bi se mogao nazvati govorni inženjering, s potpuno istom konotacijom koju obično pripisujemo većem projektu koji omogućuje, socijalnom inženjeringu. Gore su ukratko spomenute neke specifične vrste ovih jezičnih igara, da bi se posudila fraza od Wittgensteina.

Ovakvo ponašanje, čak i kada se radi o iskrenoj osobi koja je zamjenila stvarnost sa pseudo-stvarnošću, svi bi trebali smatrati manipulacijom i zlostavljanjem, i uvijek je važno prepoznati namjeru svakog pojedinca koji sudjeluje u moralnim posljedicama koje slijede iz ove činjenice. Graditelji pseudo-stvarnog svijeta imaju tendenciju manipulirati ljudima prema njihovim ranjivostima, što je dobro poznata činjenica kultnog regrutiranja. Stoga su najučinkovitiji kod ljudi koji u startu imaju psihološku, emocionalnu ili duhovnu bolest, posebno bolest vrste koje utječu na to da se ljudi slabo odnose na stvarni svijet i grubu društvenu stvarnost u njemu. Kao što je napomenuto, ova ponašanja su također često proizvedena s namjenom i ciljaju na psihološki, emocionalno i duhovno osjetljive, zajedno s naivnim, ljutitim i oštećenim osobama. Upravo su u takvim umovima pseudo-realističke manipulacije najučinkovitije i mogu generirati priličnu bazu simpatizera među inače normalnim ljudima, od kojih će neki biti uvedeni u psihopatologije koje su u osnovi cijelog projekta. Ovo je prava alkemija pseudo-realističkog ideološkog projekta: pretvaranje normalnih, uglavnom zdravih ljudi u psihološki, emocionalno i duhovno slomljene vodonoše koji se više ne mogu adekvatno nositi sa značajkama stvarnosti i stoga moraju preferirati pseudo-realnost koja je izgrađena da ih primi – i, što je još važnije, da ih strateški iskoristi.

Akademske pseudo-realnosti

S obzirom na činjenicu da su oruđe manipulativnih ljudi koji pokazuju veliku žeđ za moći i jezičnu kompetenciju, pseudo-realisti imaju tendenciju ciljati na (buržoasku) gornju srednju klasu čija egzistencija najviše ovisi o njihovoj vjerodostojnosti i prihvaćanju od strane grupe sunarodnjaka, posebno visokoobrazovani, iako ne najpametniji, među njima. Abnormalno visok broj takvih pojedinaca zaposlen je u obrazovanju, medijima, politici, a posebno u akademskoj zajednici. (Najmoćnije i najopasnije ideološke pseudo-stvarnosti su one vrste apsurda u koje samo akademici mogli istinski vjerovati.) Među svojim značajkama, pseudo-stvarnost, kao jezična i društvena konstrukcija, omogućuje put ka karijerizmu i vjerodostojnosti u ovim vrstama profesija, puno više nego u većini drugih, što stvara poticajnu strukturu koja favorizira ambicije pseudo-realista.

Osim osnovnog karijerizma među inače nedovoljno uspješnima, ti su ljudi posebno osjetljivi na retorike koje pobuđuju mogućnost da su nedovoljno inteligentni, osjetljivi ili duhovno obogaćeni, a pseudo-stvarnost će tada biti predstavljena kao pravi “interpretativni okvir” koji rješava ove nedostatke. Možda će se predložiti, na primjer, da pseudo-realist ima cjelovitije ili sofisticiranije razumijevanje stvarnosti koje namjerna ciljna skupina ne razumije ili ne može razumjeti (često apelirajući na beskrajno kompliciranu “sistemsku prirodu” problema koji su inače sasvim izravni). Možda se izvrši moralni ili duhovni napad zbog kojeg se osjećaju nepoželjnima za druge ili za sebe (često optužbama za moralno suučesništvo i kriminalno razmišljanje). Činjenica da se pseudo-stvarnost ne prilagođava ispravno stvarnoj stvarnosti generirat će kognitivnu disonancu koja će, u datim okolnostima, biti korisna za više indoktrinacije u osnovne premise pseudo-stvarnosti. To je, naravno, specifična manifestacija procesa kultne indoktrinacije i reprogramiranja.

Ova značajka kultnog pseudo-realizma jača kako se više prihvaća premisa pseudo-stvarnosti i tako se sve više i više odvaja od stvarnosti i normalnih ljudi koji u njoj žive. To polako hvata u zamku pristaše, koji gotovo da nemaju mehanizam za bijeg, čak i kad je relativno lako iz njih izaći. Znajući bez rezmišljanja gdje točno leže laži – i od i prema i prema kome – jer oni koji su prihvatili pseudo-stvarnost su iskrivili svoje razumijevanje svijeta (svoju epistemologiju) na unutarnju (lažnu) “logiku” pseudo-stvarnosti i podmetnuli svoju etiku (svoj moral) u (zli) “moralni” sustav koji u njoj koristi, oni su dobro i istinski zarobljeni ideologijom kojoj pseudo-stvarnost služi. S iskrivljenom logikom koja stvarnost više ne može percipirati osim kao krivotvorinu, nedostaju im neophodni epistemični resursi da ospore ideologiju, čak i unutar njih samih. S podmetnutim moralom koji zlo doživljava kao dobro, a dobro kao zlo u skladu s moralom roba pseudo-stvarnosti, cjelokupno njihovo društveno okruženje uvjetovano je da ih zadrži u Paklu čija su vrata zaključana iznutra. Dakle, da bismo razumjeli ideološke pseudo-realnosti i pokušali otkriti nešto što možemo učiniti s njima, potrebno je detaljnije ispitati njihovu unutarnju logiku i moralne sustave.

Ideološka paralogika

Budući da pseudo-stvarnost nije stvarna i ni na koji način ne odgovara objektivnoj stvarnosti, ne može se logički opisati. U području kako razmišlja o svijetu, pseudo-stvarnost će upotrijebiti alternativnu logiku – paralogiku, nelogičnu lažnu logiku koja djeluje pored logike – koja ima interno razumljiva pravila i strukturu, ali koja ne daje logične rezultate. Doista, ona mora nužno odgovarati ne stvarnosti, već pseudo-stvarnosti, i zbog toga mora kršiti zakon o neproturječnosti. Odnosno, pseudo-stvarna paralogka uvijek će biti interno (i često neprežaljeno) nedosljedna i kontradiktorna. To se može shvatiti kao simptom da se paralogika predstavlja u prilog pseudo-stvarnosti, kao i svaki trajni napad na načela objektivnosti i razuma.

U uspješnim ideološkim pseudo-stvarnostima, paralogika nužno manipulira normalnim ljudima izvan svog djelokruga kako bi vjerovali njenoj (netočnoj) pretpostavci da paralogika mora nekako biti logična (zašto ne bi bila?). Tako će normalni ljudi (pogrešno) pretpostaviti da dati opisi pseudo-stvarnosti moraju imati neko razumno (stvarno) tumačenje koje je razumljivo primjenom stvarne logike (pogrešno) na tvrdnje pseudo-realista. (Vrlo) pametni ljudi automatski će potražiti ovu “logičnu” reinterpretaciju gluposti i tako će sami sebe pretvoriti u (vrlo pametne) korisne idiote.

Uloga koju ima paralogika, tako što je paralelna s logikom, presudna je za razumijevanje lažne stvarnosti. Pouzdano navodi (vrlo) pametne, promišljene ljude koji u potpunosti odbacuju pseudo-stvarnost – a opet i dalje uglavnom ne znaju njezinu paralogičnu strukturu – tako da podržavaju ideologe koji je naseljavaju normalizirajući je, dok točne kritičare prikazuju kao lažne i loše glumce. Zapravo, ti (vrlo pametni) ljudi generiraju dimnu zavjesu široj normalnoj javnosti zbog čega pseudo-stvarnost izgleda daleko razumnije i povezanije sa stvarnosti nego što zapravo jest. Ova intelektualna manipulacija (vrlo pametnim) ljudima je presudan čimbenik u uspostavljanju bilo koje uspješne pseudo-stvarnosti velikih razmjera, koja će moći održati samo relativno mali udio istinskih vjernika. Treba napomenuti da u tome nitko nije bolji od obrazovanog ili uvriježenog liberala koji može puno izgubiti ako ga drugi korisni idioti označe lažovom ili lošim glumcem.

Mora se shvatiti da je paralogička struktura koja služi ideološkoj pseudo-stvarnosti u konačnici alkemijska po prirodi (ne kemijska, ne znanstvena, tj. ne logična). Odnosno, želi od ničega napraviti nešto. Točnije, nastoji djelotvorno promijeniti supstancu jedne “stvarnosti” u drugu pomoću magije koja ne postoji. Zapravo, njezin je cilj preobraziti supstancu stvarnosti kakva jest u ono što je zamišljeno u pseudo-stvarnosti i utopiji na kojoj se u konačnici temelji. To znači da ne može postojati legitimni oblik neslaganja s pseudo-stvarnom paralogikom i ne može se opovrgnuti pseudo-stvarnost za koju paralogika tvrdi da ima smisla. Parologika, koja se lažno čini logičnim, odbacuje sve takve proturječnosti. Na pimjer, pravi komunizam, kao što nam govore, navodno nikada nije bio isproban, a problem je bio u tome što ljudi koji su ga provodili, npr. kroz Lenjinov sovjetski model, nisu ga pravilno razumjeli kao ni njegove ključne elemente. Dakle, paralogika ideologije ne može proizvesti filozofiju već samo sofistiku. Ne može proizvesti zlato iz olova, ali može navesti svoje čarobnjake da piju živu i da izlude sami sebe.

Ideološka paramoralnost

Uz paralogičku strukturu, koja se koristi za prevaru korisnih idiota u obrani ideološkog projekta pseudo-stvarnosti, snažno je oruđe društvena provedba koja koristi tobože moralnu dimenziju. Relativist bi ovo mogao nazvati “moralnim okvirom” koji je etičan “unutar ideologije”, ali budući da je to moral koji nije ovisan o činjenicama ljudskog postojanja, kakve postoje u stvarnosti, već kao da su iskrivljene u konstruiranoj pseudo-stvarnosti, bilo bi prikladnije da se o njemu govori kao o paramoralnosti, nemoralnom lažnom moralu koji leži uz (i pokraj) svega što zaslužuje da se nazove “moralnim”. Cilj paramoralnosti je društveno provesti uvjerenje da dobri ljudi prihvaćaju paramoralnost i prateću pseudo-stvarnost, dok su svi ostali moralno manjkavi i zli. Odnosno, to je inverzija morala, moral roba kako ga je opisao Nietzsche u svojoj Genealogiji morala.

Budući da je paramoralnost zapravo nemoralna, sudionici pseudo-stvarnosti doživjet će snažno, obično totalitarno, provođenje ideološke paramoralnosti. Na taj se način stvara potreban društveni pritisak da se održi laž i njen nemoralni sustav. Zauzvrat, slijedeći ciklus zlostavljanja, će mnogo snažnije koristiti iste postavke i taktike za (para)-moralizaciju normalnih ljudi izvan njega. Trend pijetizma u puritanskom stilu, autoritarnost i na kraju totalitarizm u primjeni ove paramoralnosti osigurava prihvaćanje ideološke pseudo-stvarnosti, a te će zlouporabe posjedovati ​​ne samo svi sudionici konstruirane izmišljene stvarnosti već i svi koji se mogu naći ili smjestiti u njegovu sjenu (što može uključivati ​​cijele nacije ili narode ili, zapravo, sve, čak i one koji to odbacuju). Opet, ovo je istinska alkemija pseudo-realističkog programa; ona pretvara normalne, moralne ljude u nemoralne agente koji moraju počiniti zlo da bi se osjećali dobro i doživljavali kao zle one koji čine dobro.

Ideološka para-moralnost još je manje podložna neslaganju od paralogike ideoloških pseudo-stvarnosti, jer uključuje sve aspekte društva – uključujući stvarnost i dobrobit svakog pojedinca koji je naseljava – protiv Utopije, sanjarenja o apsolutnom savršenstvu. Dakle, paramoralnost vidi samo dvije vrste ljudi: one koji prihvaćaju pseudo-stvarnost i zamjenjuju stvarni moral njegovom paramoralnošću, postavljeni kao prvaci protiv onih koji ne smiju željeti utopiju (i koji stoga žele svijet patnje takve kakvu njezini arhitekti nisu sposobni podnjeti). Vezano s time, ne postoji neutralnost u paramoralnom sustavu, a sve sive nijanse se alkemijski pretvaraju u pravu crnu i pseudo-stvarnu bijelu. Dakle, u paramoralnosti pseudo-realista postoji ili potpuno uvjerena podrška ili neshvatljiva (u paraloškom sustavu) i izopačena (u paramoralnosti) želja da se vidi neodređeni nastavak zla koja više neće postojati kad utopija bude (tehnički nikad) realizirana. Zlo moraliziranje koje će na kraju opravdati nasilje, uključujući i u širokim razmjerima, konačno je jamstvo takvih zahtjeva, ako im se omogući dovoljno da tu moć prebace na ideologe.

To jamči da će paramoralnost ideološke pseudo-stvarnosti uvijek biti represivna i totalitarna. Neslaganje i sumnja ne mogu se tolerirati, a neslaganje se mora uklopiti u moralnu jamu kojoj se pristaše ne usuđuju pristupiti. Nadalje, paramoralnost će zahtijevati varljivo dvosmislene koncepte pojmova poput tolerancije (koja mora biti represivna), prihvaćanja, suosjećanja, empatije, pravde (koji moraju biti uvjetni i selektivni), zasluge (u ponavljanju doktrina pseudo-stvarnosti) i kompromisa (da se uvijek favoriziraju pseudo-stvarne tvrdnje) koji apsurdno podržavaju pseudo-stvarnost, a sve podržavaju lingvističke igre u središtu pseudo-stvarnog ideološkog projekta. Odnosno, račvanje čini ove koncepte potpuno relevantnima na načine koji imaju utjecaj za njegove ideje, ali strogo zabranjene za bilo koje druge. Te su lažne konstrukcije namijenjene jednostranom prebacivanju moći na ideologe kako bi njihova pseudo-stvarnost mogla ostati podržana.

Mora se naglasiti da je paramoralnost uvijek inverzija prevladavajućeg morala na kojem ona također i parazitira – naime, Nietzscheov moral roba. Drugim riječima, to je posebna vrsta izopačenosti morala za koji se može činiti da je više moralno nego je zapravo moralno, ali je zapravo zlo. To je zato što paramoralnost djeluje u službi pseudo-stvarnosti, a ne stvarnosti, i stoga je područje psihopatije, koja je, kada je nanesena normalnim masama, zla. Cilj paramoralnosti uvijek će proizilaziti i postojati da bi se favorizirali ljudi s određenim psihopatologijama koji se inače ne mogu nositi s nelagodama stvarnosti. To implicira da je najuspješnije sredstvo za postizanje snage ideološke pseudo-stvarnosti što se ti ljudi prave žrtvama i iznose pritužbe protiv onih koji su s dostojanstvom pretrpjeli slične nepravde. Kad se to široko osnaži, to treba tretirati kao još jedan simptom nadolazeće civilizacijske nesreće i potrebu za identificiranjem i odbacivanjem pseudo-stvarnosti koja manipulira tim osjećajima.

Niti koji podržavaju pseudo-stvarnost

Ne može se preuveličati kad kažemo da se pseudo-stvarnost ne može održati bez naporne primjene i provođenja relevantnih paralogika i paramoralnosti koji su upravo opisani. Klasično rečeno, paralogičnost je patos koji potkopava logos, a paramoralnost je patos koji dominira etosom. Nijedno društvo ne može biti zdravo – ili dugo opstati – u takvom stanju. Paralogične i paramoralne niti moraju se identificirati i prekinuti ako želimo izbjeći nevolje ideoloških pseudo-realnosti. Neproturječnost i istinski moralni autoritet stoga su kobni za ideološke pseudo-realnosti.

Ova su dva elementa – lažna paralogika i zli paramoral – presudni za stvaranje, održavanje i širenje svih pseudo-stvarnosti koje premašuju zabluđenu i nesretnu osobu. Oni su niti koje zadržavaju cijelu distorziju i njezin zločinački poduhvat. Ako se ove niti režu na bilo koji smislen način, tako pada cijela pseudo-stvarnost, koja se ne može podržati (jer je nestvarna) i nužno će se srušiti pod vlastitom težinom. Ovaj će manevar, naravno, imati posljedice. Ponijet će sa sobom veći dio društva koje je zarazio, ali će također osloboditi one ljude koje je zarobio ili drži kao taoce, i paralogički i paramoralno. Učenje i podučavanje drugih da identificiraju ove dvije niti, paralogičnost i paramoralnost koje podržavaju pseudo-stvarnost – i na taj način da ih vide kao temeljno nelogične i nemoralne – ključni je i jedini mogući način da se odupre i na kraju uništi pokret utemeljen na društvenoj konstrukciji i provođenju ideološke pseudo-stvarnosti.

Hirovi stranke

Budući da pseudo-stvarnost nije stvarna, nemoguće je za ljude koje je zarobila da samostalno provjere bilo koju njenu tvrdnju, čak i ako imaju hrabrosti osjećati se sklonima tome (jer će to izazvati paramoralizirajuće premlaćivanje srazmjerno količini moći koju su pseudo-realisti uspjeli dobiti). To zahtijeva uzdizanje i imenovanje stručnjaka za jednu ili obje paralogičke i paramoralne ideološke pseudo-stvarnosti koji će donositi odluke za sve (na gore spomenuti bifurkirani način). Tradicionalni moderni naziv koji je dat ovoj kabali pokvarenih “stručnjaka” je “Stranka” (“Farizeji” su, vjerojatno, još jedno povijesno ime). To su ljudi za koje je pseudo-stvarnost stvorena kako bi imala koristi kroz obmanjivanje i iznudu, pa se paralogika uvija kako bi podržala njihove stavove, čak i kad se isti promijene, a paramoralnost se savija kako bi osigurala da su uvijek u pravu. Priznavanje pseudo-stvarnosti, vještina u njezinoj paralogiki i primjena njezine paramoralnosti na sebe i druge postaju politički test stranačke predanosti i pristupa partijskom plijenu, a u svim, osim u najvišim ešalonima stranačkog djelovanja, sve će to biti rutinski i opako testirano.

Ponovo, ne smijemo zaboraviti u ovoj analizi koliko je presudna osnovna činjenica da pseudo-stvarnosti ne opisuju stvarnost. To nosi niz posljedica. Kao prvo, obvezuje Stranku da bude nelogična i nemoralna, kao što se obvezuje oslanjati se na paralogičnost i paramoralnost umjesto logike i morala. Trebalo bi biti jasno, da je najveća prednost pseudorealista (Stranke odnosno Partije) što je njihova paralogka najnelogičnija moguća, dok ista i dalje prolazi generički simpatizerski test kao “logičan”, a ujedno je njihova paramoralnost na isti način maksimalno nemoralna.

Ovakvo stanje stvari samo je po sebi moćno oružje za demoralizaciju i posve je prikladno za određeni hir – čak i nužno. Utopija neće shvatiti (to je već druga stvar), budući da je ona objekt pseudo-stvarnosti, a time nije stvarna, a umjesto nje postojat će samo željezni stisak Partije nad moći, održavan pod svaku cijenu i pod svakim značenjem (i još očajnije i brutalnije u neuspjehu). Nedostajući objektivni referentni standard bez univerzalnog zdravog razuma, diskurs moćnika (i same moći) postaje sve odlučniji. Hirovita paralogika koja se danas definira kao ispravna, ali ne nužno i sutra, i paralelna paramoralnost koja podvodi isti trik s onim što je ispravno, superiorni su stavovi, pa će time biti favorizirani od strane Partije. Nepogrešiv rezultat je hirovitost Partije, uvijek omiljeno sredstvo dominacije i totalitarizma.

Treba napomenuti, dok će stranka uvijek identificirati i kažnjavati “žrtvene jarce” kako bi omogućila svoja zlostavljanja i prikrila sve veće neuspjehe – osigurane zbog odvajanja od stvarnosti u središtu njezina projekta – ta ista Stranka je krajnji žrtveni jarac pseudo-realističkog projekta. Ova naoko malo vjerojatna činjenica razumljiva je u paralogici (primijetite kako se čini nelogično) i potrebna je zbog alkemijskog srca paramoralnosti koju provodi. Na kraju, a kraj će uvijek stići za svaki pseudo-stvarni projekt, pseudo-stvarnost će se srušiti i Stranka će biti optužena. Baš kao što kada alkemijski eksperimenti propadnu, uvijek se dovodi u pitanje duhovna čistoća alkemičara, u ovom slučaju će za propast biti okrivljena korupcija Stranke od strane paramoralnih “zlih” (npr. građanski mentalitet). “Stvarna” pseudo-stvarna ideologija ostat će “neisprobana” (u dovoljno neiskvarenom obliku), i što je još važnije, opći potisak paralogike i paramoralnosti preživjet će stoga vlastitu smrt (opet, to ne može biti logično). Kršćanski čitatelji to će ovo odmah prepoznati kao inverziju kršćanstva (obrnuti križ), jer Bog nikoga osim sebe ne stavlja na križ i voljno snosi u nevinosti odgovornost za grijeh za sve ostale, čime omogućava Milost, dok ovaj pristup izbjegava krivnju za svu odgovornost u potpunosti kako bi nastavili u svijetu, neometano zbog vlastite devijacije.

Kasnije, nakon pronalaska pravih društvenih alkemijskih sastojaka za to vrijeme, preživjeli paralogički i paramoralni modus generirat će novu, općenito identičnu pseudo-stvarnost koja opet prijeti (liberalnoj) civilizaciji. Zbog toga dvostruke niti paralogike i paramoralnosti moraju biti prekinute kako bi se pobijedile pseudorealističke ideologije i cijepila inače zdrava društva (posebno ona liberalna) od njihovih zlostavljanja. Ako se to učini specifično za određenu pseudo-stvarnost, tada će se ta manifestacija srušiti, nadamo se prije nego što može nanijeti veliku štetu. Općenito, ako se to može učiniti učenjem kako prepoznati i odbaciti ideološke paralogike i paramoralnosti kao tvorevine lažnih intelektualnih i etičkih aktivnosti, to bolje. To se događa više-manje isključivo kroz prepoznavanje: naučiti kako uočiti pseudorealnosti, paralogiku i paramoralnost, te naknadno prepoznavanje da su to domene psihopatije koje nikada ne bi trebale dobiti nekontroliranu vlast nad normalnim ljudima.

Psihopatija i pseudo-stvarnost

Sad kad smo ustanovili da je ideološka pseudo-stvarnost sve samo ne suđena, kad jednom počne dobivati ​​na snazi ​​i moći, počevši od hirova, zlostavljanja i totalitarizma najgorih, najopasnijih i zlih oblika – i usmjerena prema smrti civilizacija i ogromnog broja njihovih stanovnika ako se ne primjeti dovoljno rano u njezinom napredovanju – moramo napraviti pauzu da bismo razumjeli još jednu stvar koja vrijedi za cijelu analizu. Ako se vratimo korak unatrag i razmotrimo našeg zabludjelog kultista na kojemu je započela cijela analiza, možemo izvući još jednu važnu točku o prirodi ideoloških pseudo-realnosti koja je do sada više puta nagovještavana. A to je: lako je uočiti da ta hipotetska osoba ne samo da može biti, nego vjerojatno i jest psihopatska ako stvara kultnu ideologiju i prateću pseudo-stvarnost. Pseudo-stvarnost nije, po definiciji, domena zdravog razuma, a želja za nametanjem nečijih patologija drugima u vlastitu korist, posebno manipuliranjem njihovim ranjivostima, približava se jednostavnoj, općoj definiciji psihopatije.

Psihopatske ideologije stvorit će brojne predvidljive posljedice samokoncentracije. Kao prvo, one će po svojoj prirodi privući i usmjeriti viziju istomišljenika psihopatskih oportunista (“varalica”), koji će činiti srž stranke u razvoju. Također će pogoršati psihološku sposobnost svakoga tko dođe u kontakt s ideologijom – za ili protiv nje. To se postiže demoralizacijom različitih oblika, uključujući (para)-moraliziranje, ostracizacija (protjeravanje), dijalektičko zarobljavanje i vrlo korisnom taktikom primjene “reverzivnih blokada”, koje uništavaju svačiju sposobnost da sazna istinu o stvarnosti tako što prisiljava izobličenja pseudo -stvarnost nad njima (što sprječava njihovo vraćanje k zdravom razumu i izvan kandži pseudo-stvarnosti i njezine paralogike i paramoralnosti). To obično rezultira time da ljudi više ne mogu razabrati što je istina i pretpostaviti da istina – bilo materijalna ili moralna – mora biti negdje između onoga gdje su bili prije prisiljavanja na pseudo-stvarne tvrdnje. Odmah primjećujemo da ovo nužno udaljava metu još od stvarnosti, jer će novi položaj biti neka mješavina nekadašnjeg uvjerenja i tvrdnje iz pseudo-stvarnosti. Također će se primijetiti da je riječ o manipulaciji, a kad je paramoralizacija u pitanju, prisilnoj (u korist psihopatske ideologije).

Najviše je zabrinjavajuće što psihopatske ideologije pouzdano generiraju (privremenu, ali) funkcionalnu psihopatiju kod inače normalnih ljudi, koji pomoću ovih manipulacija postaju dovoljno uvjereni sudionici i simpatizeri ideologije. Doslovce, osim izravnih učinaka demoralizacije i destabilizacije uzrokovanih sve većim odmakom njihovih uvjerenja od stvarnosti prema nestvarnosti (pseudo-stvarnost), psihopatska ideologija tjera svoje simpatizere da i sami vjeruju i djeluju na psihopatski način, barem na funkcionalni način. To su zahtjevi i troškovi održavanja paralogičnosti (kako ne bi bili “budala” u pseudo-stvarnosti) i paramoralnosti (kako ne bi bili pogrešna vrsta osobe u pseudo-stvarnosti), i polako te žrtve ideologija postaju čudovišta protiv kojih su bili preslabi da se bore. Kao što je prethodno spomenuto, vrline poput tolerancije i empatije namjerno se izopačuju sve dok se ne počnu razdvajati tako da nose političku valenciju (paramoralnost – dobro, moral – loše) koja sve više favorizira pseudo-stvarnu ideologiju i postaje legitimno psihopatska kako učinak jača.

Na kraju, normalna osoba podvrgnuta tim okolnostima prestaje biti normalna. To se događa kad se oni “probude” do “pune svijesti” pseudo-stvarnosti. Tada će doći do mjesta gdje je, iz njihove perspektive, pseudo-stvarnost stvarnost, a stvarnost pseudo-stvarnost. Odnosno, oni će sami biti psihopati, zarobljeni u paralogici pseudo-stvarne zablude, s dvojakom i suženom etikom, i moralnim vrlinama njezinog paramoralnog sustava. Pretpostavlja se da je kod većine takvih prije normalnih ljudi taj učinak privremen i ovisan o sudjelovanju u kultu, iako je vjerojatno da će neka od relevantnih psiholoških šteta biti dugotrajna, ako ne i trajna. Ipak, kratkoročno, rezultat ove dinamike je sve veći broj funkcionalnih i legitimnih psihopatskih ljudi koji prikupljaju sve više i više moći za sebe, koju koriste (na psihopatske načine) kako bi nametnuli svoju ideološku pseudo-stvarnost nad svima, ponajviše svima ostalima.

Ovaj postupak je poprilično izniman. Nedostaci paralogike, hirovite paramoralnosti i nesklad oko same pseudo-stvarnosti, sve će to uzrujati osjetljivu normalnu osobu koja nastanjuje stvarnost kao što pseudo-stvarnost. Očito je da je ovo pogodno za regrutiranje, indoktrinaciju i eventualno (psihopatsko) reprogramiranje, jer je pseudo-stvarnost konstruirana na takav način da omogućuje tim specifičnim psihopatologijama da procvatu i tako izbjegnu otkrivanje i liječenje. S tim u vezi, moglo bi se širenje psihopatske ideologije i njezine pseudo-stvarnosti nazvati već poznatim frazama poput “ludila gomile”, što je mnogo prikladniji naziv nego što se čini na prvu ruku, pa čak i sociopolitičku “zombifikaciju”.

Važno je da ove okolnosti impliciraju da prosječni “suputnik” u kultnoj ideologiji ne shvaća da nije samo kult taj koji koristi alate i taktike manipulacije (paralogikom i paramoralnošću) nad ljudima u svojim životima, nego to rade i ideološki “probuđeni” kolege kultisti; oni to ne mogu shvatiti a da prethodno ne napuste paralogičnost i paramoralnost koja ih je zarobila i na temeljan način odbace ideološku pseudo-stvarnost. Nalaze se u slomljenom položaju, ne samo na način da funkcioniraju psihopatski, već i da su u obrnutoj stvarnosti, tako da vjeruju da su svi normalni ljudi kultisti (koji još nisu), a oni sami da to nisu. To predstavlja potpuni preokret zdravog razuma, a pretvorba iz normalnog u ideološki psihopatskog je tada potpuna. Ti su ljudi, kao što su mnogi naučili na teži način kroz povijest, inače dobri ljudi koji su sposobni počiniti genocide.

Presjecanje niti

Što bi onda mogao biti odgovor na ovaj opasan i višegodišnji zaplet? Srećom, barem prvi korak je vrlo jednostavan. To je čista svjesnost problema. To je učenje kako prepoznati konstruiranu pseudo-stvarnost onakvom kakva ona jest – izmišljenu simulaciju stvarnosti koja nije prikladna za ljudska društva – i započinjanje odbacivanja ​​bilo kakvog zahtjeva za sudjelovanjem u njoj. To znači odbiti analizu paralogike (shvaćajući njezine proturječnosti) i odbiti da se smatramo odgovornim pred paramoralnosti (prepoznavanjem njezine hirovitosti, zlobe i zla) koje održavaju laž. (Stara riječ za to je “sekularizam”, u nespecifičnom smislu.) U trenutku kada čovjek postaje kompetentan za uočavanje laži – ili mreže laži – koja služi u službi izgrađene pseudo-stvarnosti i njezine društvene izvršenja, čovjek već posjeduje potrebnu perspektivu da razbije čaroliju pseudo-stvarnosti u cijelosti. Prepoznavajući varku, onakvu kakva ona jest, je način kako se prekidaju niti paralogičnosti i paramoralnosti, a s njima će se rušiti pseudo-stvarnost.

To se može učiniti samo tako da se nauči dovoljno da se mogu prepoznati igre, govoreći istinu i odbijajući biti naveden ili prisiljen sudjelovati u sve više hegemonističkoj pseudo-stvarnosti prije nego što ona dobije totalitarnu moć. Govoreći praktično, postoje dva izravna načina na koja se to može učiniti. Jedno je pobijanje pseudo-stvarnosti, a drugo je njeno odbacivanje.

Za većinu ljudi je ovo drugo lakše od prvoga, a kod nekih je potrebno i manje. Dovoljna će biti snaga volje i karakter. Jednostavno odbijanje sudjelovanja u pseudo-stvarnosti, iskorištavanje njezine paralogije ili klanjanje paramoralnosti – i življenje vlastitog života kao da je sve to krajnje irelevantno za nas – moćan je čin prkosa ideološkoj pseudo-stvarnosti. Od osobe se ne traži ništa više od izjave: “Ovo se ne odnosi na mene, jer to nisam ja” (a “čak nije ni stvarno”), odbijanje donošenja odluka zasnovanih na socijalno izgrađenom strahu i zastrašivanju, i spremnost da živimo svoj život pod najnormalnijim mogućim uvjetima. Ovo je moćan i miran čin prkosa koji će mnogi drugi normalni ljudi (oni izvan pseudo-stvarnosti) prepoznati kao snagu, ali iako će vas to kratkoročno na neki način koštati, dugoročno će ubrati plod i u drugima, barem do trenutka dok paramoralna totalitarna zamka nije u potpunosti nanesena na dovoljno slomljeno i demoralizirano društvo. Samo podignite glavu i odbijte živjeti svoj život pod tuđim (psihopatskim) uvjetima, i učinit ćete puno protiv takvih nadobudnih režima.

Pobijanje pseudo-stvarnosti je teže, jer zahtijeva mnogo konkretnija znanja zajedno s vještinom, snagom karaktera i hrabrošću. To se mora učiniti, barem netko, ako je ideološka pseudo-stvarnost već zaživjela. Takva pseudo-stvarnost mora se pokazati lažnom stvarnošću, znači pogubnom fikcijom, što većem broju ljudi. Da bi se to učinilo, njeno iskrivljenje stvarnosti, proturječja njezine paralogije i zla, i štete njezine paramoralnosti moraju biti otkrita i objašnjena kao prvi korak. Ti ciljevi zahtijevaju posvećivanje, što u određenom smislu troši puno vremena i trošenja velikog napora namjerno učeći nešto za što se zna da je netačno i stoga (ako je uspješno) beskorisno. Također je demoralizirajuće učiti, s obzirom na psihopatsku prirodu materijala. Nije za one slabih srca, čak i ako sve bude u redu.

Obično, ovaj proces neće biti ugodan i zahtijeva ogromnu hrabrost upravo one vrste koju ideološka demoralizacija vrlo učinkovito eliminira i obuzdava. Parologičar će izravno neslaganje protumačiti kao glupo ili ludo, a paramoralnost će ga okarakterizirati kao zlo (ili motivirano zlim namjerama, čak i ako je to izvan svijesti neistomišljenika). Hrabrost da podnesemo ove nečuvene uvrede i klevete i podnesemo njihove nepravedne socijalne posljedice, je nužni preduvjet za zaustavljanje totalitarizma. Razumljivo je zašto većina neće izabrati ovaj put, ali budite upozoreni: što se duže čeka, to će biti gore.

Za one koji će preuzeti zadatak, pristup je kombinacija informiranja, hrabrosti, iskrenosti i biti subverzivno duhovit. Za biti informiran potrebno je prepoznati, razotkriti i objasniti iskrivljenja pseudo-stvarnosti i uporediti ih sa stvarnošću. Također je potrebno iskoristiti najodlučniji alat koji postoji protiv ideoloških pseudo-realnosti, a to je zakon neproturječnosti. Pseudorealnosti i njihove paralogičke strukture uvijek proturječe stvarnosti i njima samima, a izlaganje tih proturječnosti razotkriva njihove laži. Potrebno je biti hrabar i iskren, vjerovati u sebe i svoje (stvarne) vrijednosti i na taj način odoljeti paramoralizujućim napadima i društvenom pritisku koji će stvoriti, ali istovremeno nadahnjuju više sličnih i vraćaju moralni autoritet onima koji su iscrpljeni od iskrivljenja. Biti subverzivan i duhovit potkopava psihopatiju i volju za moći koji karakteriziraju čitav ideološki pseudorealistički pothvat.

Naravno, najbolje je odupirati se učinkovito i s dovoljno znanja (pobijanje), ali djelotvorno je i opiranje, čak i pukim odbijanjem sudjelovanja u bilo kojoj očitoj laži. To je zato što otkrivanje ideološke pseudo-stvarnosti kakva jest – lažno i nebitno za stvarnost – potkopava pseudo-stvarnost i potiče više ljudi da je opovrgnu i odbiju. Još je snažnije to što otkrivanje temeljne prirode ideološke pseudo-stvarnosti – da je ona psihopatska – normalnim ljudima (uključujući one djelomično zarobljene) spada među najbolje načine na koje se paralogičke i paramoralne niti mogu presjeći. A psihopatska reakcija upravo je ono što će proizaći iz učinkovitog opiranja psihopatskoj ideologiji. Izazovan dio je to da ćete vi, vi koji se usudite oduprijeti se njihovim igrama i koji izbjegnete njihovu zamku, postati meta njihove psihopatske ljutnje, a mnogi simpatizeri koje biste obično smatrali prijateljima zauzet će suprotnu stranu (u paramoralnosti nema neutralnosti). Što se ranije uđe u ovu borbu, to je potrebno više hrabrosti, a opet je vrijednije.

Nešto potrebne hrabrosti za otpor može se pronaći prisjećanjem da pseudo-stvarnost nije stvarna, njezina paralogičnost nije logična i paramoralnost nije moralna. Odnosno, to niste vi; to su oni. Još jedan poticaj za hrabrost može biti činjenica da u trenutku kada se primjeti da pseudo-stvarno počne istiskivati ​​stvarnost, čak i za mali postotak stanovništva, više nije pitanje hoće li stvari krenuti loše, već koliko će loše ići prije nego što mjehur pukne. Stvarnost će uvijek pobjediti, a nesreća dolazi proporcionalno veličini laži između nas i nje, pa je bolje djelovati prije nego kasnije. Još je više onih koji misle da će biti sve gore sve dok se ne oformi pravi otpor, a onda, nakon burne tranzicije, počinje biti sve bolje. Dakle, vrijeme za djelovanje je sada.

Način na koji otpor – samo puki otpor – djeluje, je tako što normalnoj osobi vraća opravdani i moralni autoritet, potreban da se odupre neopravdanim zahtjevima ideologa za sudjelovanjem u pseudo-stvarnoj prijevari. Odnosno, vraća povjerenje normalnima u normalnost. Nitko se ne srami pružanja otpora prevari, bez obzira na oblik, i to je stvarni fenomen s kojim se susrećemo u bilo kojoj rastućoj ideološkoj pseudo-stvarnosti. Njezina paralogičnost i paramoralnost djeluju tako da nas odvedu od osjećaja autoriteta da znamo što jest, a što nije, odnosno, što jest, a što nije u redu. Autoritet pojedinaca nestaje samo pod pretpostavkama paralogičkog i paramoralnog sustava- to jest unutar pseudo-stvarnosti – i može ga povratiti svatko tko jednostavno odbije sudjelovati u laži. Iskoračite iz pseudo-stvarnosti (uzmite “crvenu pilulu”, kao što je prikazano u filmu Matrix), i vidjet ćete.

Autor američkog porijekla, matematičar i politički komentator, dr. James Lindsay, napisao je šest knjiga koje obuhvaćaju niz predmeta, uključujući religiju, filozofiju, znanosti i postmodernu teoriju. Osnivač je New Discourses-a i trenutno promovira svoju novu knjigu “Kako voditi nemoguće razgovore”.