Prevladane psihijatrijske dijagnoze: Masturbacija, metafizička intoksinacija…

Psihijatrija

Mentalna oboljenja, za razliku od fizičkih, često nemaju jasno merljive okvire i odrednice. Ko, i na osnovu čega, odlučuje koje su osobenosti ljudskog uma – patološke? Nekada validne pshijatrijske dijagnoze koje iz savremene perspektive djeluju arhaično najbolje govore o tome koliko je tanka granica između ludila i društvene nepoželjnosti.

Neurastenija

Neurastenija je bila veoma popularna dijagnoza krajem 19. vijeka, koja se isprva odnosila na, doslovce, fizičko popuštanje nerava, što dovodi do dramatičnih simptoma poput bola u glavi, malaksalosti, nervoze i razdražljivosti. Harala je prava pravcata epidemija ove bolesti među ženskom populacijom, u tim posve interesantnim vremenima kada su žene patile od svakakvih čudnovatih boljki – poput histerije – koje nisu imale ama baš nikakve veze sa njihovim izluđujuće svedenim životima potlačenih domaćica, već su, dakako, bile plod nihove krhke prirode. Ljekari su preporučivali ingenioznu ‘terapiju odmorom’, a nekima, poput drčne Virginije Woolf, su je i silom nametali.

”Pa, nema ništa loše u tome da se malo odmoriš, je l’ da? Hoću ja tu terapiju!” možda će neki šaljivdžija dobaciti. ”Važi, to je baš super”, odgovorićemo mu. A onda i dodati da se ‘terapija odmorom’ svodi na 6-8 nedjelja u krevetu, u toku kojih ne smijete da se pomerate ni makac, već vas hrane, peru i presvlače zadužene medicinske sestre. Odrasla osoba se praktično tretira kao novorođenče. Sve to vrijeme ste u potpunoj izolaciji, bez porodice i prijatelja, i vjerovatno vam je zabranjeno da čitate, pišete, pričate, štrikate ili… radite bilo šta, zapravo. Povremeno bi vam ljekar finom masažom ili, pak, elektrošokovima, stimulisao mišiće da ne propadnu.

Nešto kasnije, neurastenija je postala rezervisana i za ljude viših klasa i profesija iz velikih gradova. Amerikanci su pogotovo bili skloni ovom ozbiljnom poremećaju, pa ju je William James, prvi američki psiholog, iz milošte prozvao ‘Amerikanitis’. Neki profesionalci su ovaj fenomen objašnjavali ubrzanim tempom života uslijed urbanizacije, i stresom na radu. Freud je, po svom dobrom starom običaju, imao svoje ideje: po njemu, ovaj poremećaj nastaje uslijed ‘nesvršenog seksualnog čina’ ili ‘nedovoljnih libidalnih pražnjenja’, što za posljedicu ima da organizam sam sebe truje viškom hormona.

Bonus informacija: neurastenija je tek nedavno izbačena iz američkog dijagnostičkog priručnika DSM, dok se i dan danas nalazi u Internacionalnom priručniku za klasifikaciju bolesti, kao i u Kineskoj klasifikaciji mentalnih poremećaja.

Masturbacija

Još jedan užas koji nas proganja od kad je svijeta i vijeka je – masturbacija. Ako niste znali, ovaj gnusni čin uzrokuje ludilo, slaboumnost, melanholiju, epilepsiju, otkazivanje bubrega, a može dovesti čovjeka i do samoubistva. Dugotrajna ili pretjerana masturbacija izaziva katatoniju, a može čak i kičma da vam se osuši. U 19. vijeku ljekari su mirne duše kastrirali, okovavali i stavljali pojase nevinosti ‘djeci-razvratnicima’ i svim ostalim ‘duševnim bolesnicima’; toplo se preporučuje i tretman kauterizacijom (spaljivanje kože ili prislanjanje usijanog vrelog gvožđa na polne organe i kičmu), dok se za nejefikasniji način ‘liječenja’ smatralo obrezivanje oba pola.

FOTO: Healingstoryteller.com

Oboljenja političke prirode

Američki robovlasnički sistem iznedrio je i svoje ‘poremećaje’. Tu spada Drapetomanija (od grčkog drapethes- trčati i mania-gonjenje) iz 1850. koja označava ‘patološko svojstvo robova da teže slobodi’, a ne zaboravimo ni na Dyasthesia aethiopica: ‘patološko svojstvo robova, obojenih i siromašnih da ne poštuju privatno vlasništvo’.

Kako bi spriječili da se njihovi robovi ‘razbole’ na ovaj način, robovlasnicima je savjetovan niz preventivnih mjera: čim prepoznaju da je rob ‘mrzovoljan i nezadovoljan bez valjanog razloga’ (siguran znak da nešto nije u redu) treba da ga dobro išibaju, najbolje do gubitka svijesti. Ako i dalje sumnjaju u ‘mentalno zdravlje’ svog roba, ljekari savetuju da mu treba odsjeći oba nožna palca– za svaki slučaj.

FOTO: Ofc.berkeley.edu

Sovjetski savez je pogotovo volio da rješava političke probleme pretvarajući ih u psihijatrijske slučajeve. ‘Metafizička intoksikacija’ je poremećaj koji se odnosi na adolescente uhvaćene u razmišljanjima o smislu života, politici, religiji i svojoj ulozi u društvu. To, jelte, ne valja raditi. Kakva je to mlada osoba pa da misli i, pazi ti njega, još preispituje svijet?!

Odraslima je lako mogla biti nadenuta dijagnoza ‘socijalne šizofrenije’, jer se podrazumeva da je čovjek odlijepio ako tvrdi da može da zamisli bolji vid društvenog uređenja od komunističkog.

FOTO: Stratrisks.com

Pogotovo vam se nije dobro pisalo ako ste, nedajbože, pjesnik, pa ste još izmišljali tamo neke nebulozne metafore koje se mogu protumačiti kao kritika na vlast. Pisaca koji su završili na psihijatrijskom odjeljenju je poduži spisak, ali ovde ćemo samo izdvojiti interesantan slučaj Nobelovca Jozefa Brodskog. Optužen je da je ‘pjesnik‘ (užasa li!) i stoga ‘neproduktivna osoba’, a prvobitna dijagnoza mu je ‘socijalni parazit’. Brodskog su godinama vodali po sudovima i psihijatrijskim ustanovama, i baš kad su mislili da dignu ruke od njega, obratili su se čuvenom sovjetskom psihijatru Sneževskom koji im je odmah razriješio misteriju. Bez da ga i pogleda, Sneževski mu je prišio tada omiljenu dijagnozu – šizofreniju – praćenu svojim profesionalnim mišljenjem da je ‘apsolutno bezvrijedno ljudsko biće i može biti pušten na slobodu’.

Naučena lekcija?

Zabavno je posmatrati kako se klima u psihijatriji mijenja. Za ono što danas nazivamo ‘intermitentnim emocionalnim poremećajem’, nekada se govorilo da je osobi samo ‘pukao film’ pod pritiskom nagomilanih životnih problema. A opet, ono što se nekada smatralo za biološki uslovljen psihijatrijski poremećaj – homoseksualnost, danas se smatra ličnim izborom, tj. seksualnom orijentacijom.

Srećom, u naše napredno moderno doba psihijatri su mnogo oprezniji: da bi nešto bilo klasifikovano kao mentalni poremećaj mora zadovoljavati niz objektivnih kriterijuma. Tako je za najnovije izdanje klasifikacionog priručnika DSM5 koji je izašao ove godine bio preložen novi mentalni poremećaj koji valjano zadovoljava sve propisane kriterijume: afektivni poremećaj, prijatnog tipa – SREĆA.

Da, dobro ste pročitali: sreća. Razmislite o tome na momenat. Zaista, prava sreća je:

statistički rijetka

– manifestuje se kroz akutne epizode iracionalnih reakcija

– dovodi nervni sistem u stanje ekstremne pobuđenosti

– na kognitivnom planu, dovodi do distorzija mišljenja, poput pojačanog vjerovanja u sopstvenu kompetentnost i samoefikasnost, precjenjivanja svoje kontrole nad potpuno slučajnim događajima i davanja nerealno pozitivne slike ličnih dostignuća

– na bihevioralnom planu, praćena je karakterističnim izrazom lica (osmijeh) i bezbrižnim, impulsivnim, nepredvidivim ponašanjem

– dovodi do specifičnih socijalnih reakcija, poput čestog bespotrebnog iniciranja međuljudskog kontakta i povećanog broja pro-socijalnih akcija

FOTO: Society6.com

Zaključak je da bi se sreća po svim tačkama mogla označiti kao mentalni poremećaj – osim po jednoj jedinoj, na osnovu koje je i, hvalabogu, odbačena: sreća nije društveno nepoželjna. Ali to je ionako besmislen kriterijum, argumentovali su zagovornici ovog ‘poremećaja’. Zar ne treba bješe da se ne osvrćemo na društvene vrednosti? Naučili smo lekciju kroz istoriju naše profesije: nauka treba da bude vrjednosno neutralna. E pa, ako ćemo tako, sreća je samo subjektivna vrijednostAko je depresija poremećaj, zašto da ne bude i izrazita sreća?

Dok smo iz prošlosti psihijatrije mogli da vidimo koliko je kriterijum društvene (ne)poželjnosti često zloupotrebljavan, izgleda da danas, paradoksalno, možemo samo da budemo zahvalni što postoji, i što ‘sreća’ nije postala jedna od dijagnoza u psihijatrijskom priručniku – još uvijek.

Izvor: radiosarajevo

 

18 comments

Skip to comment form

  1. “Nema zdravih; postoje samo nepregledani.”

    1. A ovi koji pregledavaju, kad će njih pregledati? 😉

  2. Antipsihijatrija daje odgovore.

    1. Ne sve i ne uvijek. Naravno da je danas etički nedopustivo na živim ljudima koristiti šiljke za led, ali nijedna druga grana medicine nije (više) toliko demonizirana kao psihijatrija. Drugim granama se, imam dojam, daje više “kredita” i na njih se gleda s većom blagonaklonošću, dok je “liječenje duše” još uvijek tabuizirano. Vjerojatno to ima veze sa zloporabom spoznaja i metoda, no nisam sigurna ima li to danas veće uporište nego u drugim historijskim razdobljima i je li psihijatrija jedina kojoj se takvo što može prigovoriti.

      1. A možda je to “tabuiziranje” strah od istine. Ono, na svakom od nas bi bilo posla, većeg ili manjeg opsega 🙁

        1. Koje to “istine”? No, da ne idem u filozofiju – da, bilo bi “posla”, zato u mom prvom komentaru na članak ima više istine nego humora.

          S jedne strane, kako danas ne biti, recimo, depresivan? A s druge strane, taj, uvjetno rečeno, zeitgeist, i dalje nije jedini mehanizam prevencije nakrcanosti psihijatrijskih čekaonica (u smislu da nam je depresija postala normalno, nealarmirajuće stanje). Prije su to osjećaj stida, stigmatizacija osoba s poremećajima, nepriznavanje (i opet, demonizacija) psihijatrije i psihologije kao struke… Kad ne radi bubreg, bez problema hitamo doktoru, kad ne radi glava… šuti i trpi?

          I jedna i druga strana previše vuku u ekstrem – niti je sve podložno dijagnostici i liječenju (“Mi, viktorijanci”???), niti je psihijatrija zlo čudovište koje jedva čeka da nas sve zgrabi i proguta. Niti su, konačno, F dijagnoze osuda na smrt i izopćenje.

      2. Psihijatrija je demonizirana, jer lomove psihe ne rješava jasno i glatko kao što se rješavaju lomovi kostiju. Psihijatrija nagađa. I meteorolozi su preczniji od njih. Psihijatrija je u funkciji higijene društva po mjeri vladajućih.

        1. Ne bih rekla da je psihijatrija demonizirana zbog svoje (percipirane) neegzaktnosti i neučinkovitosti. Prije je to zbog viđenja “lomova psihe” kao slabosti, zla, “lošosti”. “Autističan”, “shizofren” su u kolokvijalnom govoru pejorativi, ne zato što za autizam ili Sch nema dijagnostičkih kriterija, dijagnostičkih instrumenata ili terapijskih metoda, nego zato što ponašanja koja uključuju odstupaju od uobičajenih u negativnom smislu). Vjerujem da se ne radi samo o strahu od nepoznatog, nego i o strahu od nekakvog potencijalnog budućeg sebe.

          Zadnja rečenica govori o zloporabi znanosti, no nisam sigurna da postoji ijedna neokaljana u tom smislu.

  3. Nego, još jedna asocijacija (malo odmaknuta od teme gornjeg članka, ne zamjerite) – nabasah nedavno na zanimljiv članak o laičkoj kvazidijagnostici kao mehanizmu diskreditiranja i uspostavljanja moći, odnosno produbljivanja rodnih stereotipa i nejednakosti: http://libela.org/sa-stavom/4655-etiketa-ludjakinje/

  4. Kratko u vezi dijela članka s libele. Ma kakav god bio razlog ili izgovor za prekid u što je uključeno odbacivanje odgovornosti, on postoji, objektivno ili ne. To je sasvim dovoljno. Partner ne želi trpjeti razlog, a i ne želi potruditi se otkloniti ga. Prema tome, razlaz je najbolje rješenje, jer postoji smetnja- nezadovoljstvo.

  5. O’Malleyev članak s tipično muškim nerazumijevanjem, na temelju muškog filma, muški samouvjereno tumači, ili to samo pokušava, žensku prirodu i psihu. I na brzinu pronalazi instant rješenje za uspješan suživot – više razumijevanja. Stvari ni iz daleka nisu tako jednostavne, jer u igri je žensko “iracionalno” i “nesvjesno”. Nikakva logika, susretljivost i suosjećanje s muške strane ne može kontroliratii njeno iracionalno i nesvjesno, štoviše, može ga samo razdražiti. Stoga, ako partneričino “nesvjesno” narušava stabilnost veze i usmjerava se protiv partnera, razumijevanje puno ne pomaže. Jagma je u pravu. Prekid veze je najbolja opcija. S obostranim etiketiranjem ili, još bolje, bez njega.

    1. Uvijek je žensko “iracionalno i nesvjesno”. Ženskost, ženstvenost, je mistična, “prirodna”, magijska i eterična, a zapravo je najobičniji socijalni konstrukt. Poveži takvo shvaćanje s kakvom “dobronamjernom” dijagnozom i etiketom i dobiješ – “luđakinju”. Nema veze što se zapravo radi o neslaganju u karakteru i/ili očekivanjima dvoje ljudi.

    2. Ma da, sad će meni struka objasniti da su moje “bube” zapravo “socijalni konstrukt”, da su moje plime i oseke posljedica neslaganja karaktera i da osobno iskustvo u srazu s naštrebanom definicijom mora ustuknuti. Biološke specifičnosti muškarca i žene uvjetuju i njihove psihološke specifičnosti, te i različito reagiranje na iste podražaje, s muške strane obično racionalnije. To što u tom muško-ženskom miš -mašu netko zaradi epitet “luđakinje”, a netko “manijaka” i “luzera”, pokušaj je definiranja problema na jeziku šatre i oko toga se ne treba previše uzbuđivati. U etiketiranju druge strane smo apsolutno ravnopravne, ako ne i gore.

      1. Njušim uvrijeđeni ton; nije mi bila namjera uvrijediti. Tema mi je zanimljiva i raspravlja mi se kroz propitivanje svojih i tuđih ideja i stavova. Psihijatrija nije moja struka, niti mi je namjera negirati ili omalovažavati nečije iskustvo. Ni o čijim “bubama”, dakle, nisam kvalificirana govoriti, no znam da je jedna stvar kada one proizlaze iz nečijeg karaktera, skupa osobina, a drugo je – i meni, sasvim osobno, problematično – kada one (“bube”) proizlaze iz nečijeg pripadanja jednom od spolova i obnašanja neke od rodnih uloga.

        1. Pa, Silvija, bori se, treba se boriti, ali lijepo je i pomiriti se. 🙂

          1. Koja je borba besmislenija: bistri vitez od Manche vs. vjetrenjače ili Mars vs. Venera?
            Pazi!, ovo je trik-pitanje 😀

        2. Obje su jednako besmislene, ali jedna može uroditi plodom. 😀
          (vitez=Mars & vjetrenjača=Venera) Ili nije?

          Skoro će ponoć, natrag u pepeo. 😉 Laku noć!

Odgovori