Poznati liječnik: “Želim umrijeti sa 75 godina, život nakon toga nije vrijedan”

U LISTOPADU 2014. dr. Ezekiel Emanuel je u Atlanticu objavio esej nazvan “Zašto se nadam da ću umrijeti sa 75”. Nije to misao koju i mnogi prije njega nisu izgovorili ili pomislili, ali Emanuel je liječnik i profesor na sveučilištu Pennsylvania na odjelu za medicinsku etiku, a ujedno i glavni arhitekt zdravstvene reforme za vrijeme mandata predsjednika Baracka Obame.

Očekivano, njegov je članak izazvao kontroverze.

Emanuel se zavjetovao da će odbiti ne samo liječničke intervencije nakon 75. nego i antibiotike i cjepiva. Njegov argument je sljedeći: stariji Amerikanci žive predugo u narušenom stanju što pred nas stavlja pitanje opravdava li naš doprinos našu konzumaciju.

Emanuel je rođen u obitelji u kojoj su svi postigli nešto bitno i teško je povjerovati da nakon 75. i dalje neće biti netko tko je u stanju doprinijeti društvu. Njegov brat Rahm nedavno je okončao drugi mandat kao gradonačelnik Chicaga (doduše, njegove su mandate također pratile i brojne kontroverze), a drugi brat je poznati holivudski agent. Ukratko, ako ćemo se ravnati prema njegovom DNK, njegova želja da život završi sa 75 provokativan je argument, uzmemo li u obzir da se radi o medicinskom etičaru i zdravstvenom stručnjaku.

Zbog brige o starcima ne brinemo se dovoljno o djeci

Emanuel danas ima 62 godine i razgovoru za Technology Review otvoreno je popričao o tome zašto nije pobornik produljenja životnog vijeka i zašto ni danas nije promijenio niti ublažio mišljenje o ovoj kontroverznoj odluci.

“Za početak, ne radi se o ekstremnom stavu. Ne mislim da ću umrijeti sa 75. Nisam rekao da ću počiniti samoubojstvo niti namjeravam tražiti eutanaziju. Jednostavno ću prestati uzimati lijekove ako je jedino opravdanje to da će mi lijek ili liječnička intervencija produljiti život”, govori Emanuel.

Nakon što je objavio svoj članak mnogi su reagirali s argumentima kako imaju nekoga tko je bio lucidan i u kasnim devedesetima, ali on smatra da su to iznimke koje potvrđuju pravilo jer zapravo je jako malo onih koji nastavljaju biti aktivni i kreativni nakon 75.

Jedan od razloga zašto to tvrdi je i opsesija dugovječnošću koja preusmjerava pažnju s brige za zdravlje djece.

“Puno predsjednika i političara tvrdi da su djeca naš najvrjedniji resurs, ali naša se zemlja ne ponaša tako. Ne ulažemo u djecu u istoj mjeri u kojoj ulažemo u odrasle. Posebno stariju populaciju. Jedna od statistika na koju često ukazujem je ona o federalnom budžetu iz kojeg na svakih potrošenih sedam dolara za starije od 65 trošimo samo dolar za one mlađe od 18”, ističe Emanuel.

Neki su lucidni i sa 100 godina, ali što je u tome značajno?

Kao što smo već ranije napisali, mnogi imaju ovaj stav, ali to je rijetko potkrijepljeno statistikama i dubljim analizama. Što se Emanuela tiče, on se s time slaže: “Meni to ima savršenog smisla. Ni ja nisam drukčiji. Želio bih zadržati snagu, intelektualne sposobnosti i produktivnost sve do samog kraja. No u isto vrijeme moramo biti realistični, to nije način na koji će većina nas živjeti. Ranih osamdesetih postojala je teorija da s duljim životnim vijekom dolazi i bolje zdravstveno stanje. Primjerice, sa 70 bismo bili istog zdravstvenog stanja kao naši roditelji s 50. No pogledate li podatke, to nije slučaj. Imamo više invaliditeta. Imamo ljude s više problema. Još važnije, za većinu ljudi problem je to da se biološko propadanje odnosi na kognitivne funkcije. Pogledate li zaista pametne ljude, nema ih baš puno koji nakon 75. pišu nove knjige niti razvijaju nove ideje na poljima na kojima su aktivni. Neprestano prekrajaju poznata mjesta na kojima rade dugo vremena.”

Isto tako, osvrnuo se i na one koji ostaju lucidni do kasnih devedesetih i postavlja pitanje što ti ljudi zaista rade: “Sve bismo to mogli kvalificirati kao igru, a ne neki bitan rad. Voze motocikle, idu u šetnje i slično. Da ne bi bilo zabune, sve to ima vrijednost, ali ako je to glavna stvar u životu? Ne bih to tretirao kao nešto posebno značajno.”

Što ćete učiniti s tih nekoliko godina viška?

Problem je i to da se većina lijekova “protiv starenja” svodi na pokušaj da se produlji život, ali ne i da se riješe problemi koji s dugovječnošću dolaze: “Svi oni imaju stav u stilu ‘ne daj Bože da svijet nastavi postojati bez mene’. Svijet će biti sasvim u redu ako umrete. Veliki ljudi, vjerojatno daleko veći od vas, kao Newton, Shakespeare i Euler, svi su oni umrli. I znate što? Svijet i dalje postoji.”

Ideja dugovječnosti posebno fascinira inovatore iz Silicijske doline kao što su Peter Thiel i Larry Ellison, koji aktivno rade na produljenju životnog vijeka, ali to Emanuela ni najmanje ne fascinira: “Ne, ne. Oni ne rade na produljenju životnog vijeka. Oni rade na produljenju vlastitog životnog vijeka. Zabluda je da to čine za dobrobit svih. Teško im je provariti ideju da će umrijeti i da će svijet normalno nastaviti bez njih. Slažem se, umiranje je loše. I ja se bojim smrti, ali mislim da se više bojim toga da sam raspadnut i nefunkcionalan.”

“Jako mi je smiješno pričati s ljudima koji uvijek tvrde da im je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta života. No kada bi bili iskreni, bitnija im je kvantiteta. Bili bi malo zbunjeniji, ali uzeli bi tu ekstra godinu”, zaključuje Emanuel.

index

7 comments

Skip to comment form

  1. “Primjerice, sa 70 bismo bili istog zdravstvenog stanja kao naši roditelji s 50. No pogledate li podatke, to nije slučaj. Imamo više invaliditeta. Imamo ljude s više problema. Još važnije, za većinu ljudi problem je to da se biološko propadanje odnosi na kognitivne funkcije. Pogledate li zaista pametne ljude, nema ih baš puno koji nakon 75. pišu nove knjige niti razvijaju nove ideje na poljima na kojima su aktivni. Neprestano prekrajaju poznata mjesta na kojima rade dugo vremena.”

    Za dogovječnost navija farmaceutska industrija. najviše lijekova troše starci. Starci su tržište.

  2. Odlazak s ovog svijeta po vlastitoj volji i procjeni stvarno je znak mudrosti.

    1. Istina.

      – Slažem se, umiranje je loše. I ja se bojim smrti, ali mislim da se više bojim toga da sam raspadnut i nefunkcionalan.-

      Ovo je jedna od najmudrijih rečenica koje sam pročitao ove godine.

  3. Kada ja budem imao 75 godina neki znanstvenici tvrde kako će životni vijek znatno produžiti jer će tada imati cca 75 godina i većina najbogatijih ljudi svijeta ,koji već sada ulažu ogromna sredstva u produljenje života ljdske vrste.

    Inače,primječuje se teorija 75,bar u pojedinim slučajevima ,evo Stribor Uzelac nakon što je ušao u 76- tu , intelektualno za neprepoznati je .

  4. Koliko znam on i dalje stvara. Piše novu knjigu. Vrhunski intelektualac kome godine ne škode. Brod bi ga trebao držati kao malo vode na dlanu.

  5. Intelektualac na nivou kasabe kojoj i pripada ,ali ga ne financiraju,što ga handri .Što je on to napisao spomena vrijedno,ali i spomena nevrijedno.

    1. Automatski ti opraštam ovu jadnu, ljubomornu, pristojnog čovjeka nedostojnu izjavu, jer ne znaš što laprdaš. Sjedi drvo na drvo.

Odgovori