Podsjetnik: Praviti zimnicu kod kuće nije više u modi

Fotografija s teglama punih kiselih paprika snimljena je u smočnici ili, po domaću, u špajzi žene koja je prije manje od dva mjeseca, bodro krenula u svoju devedesetu godinu. Otkad se udala 1945. godine, pa sve do ove 2014-e, svaku jesen je pravila zimnicu. Žena starog kova svake godine pravila je na radost svog supruga, djece i unuka novu zimnicu: kisele krastavce, pekmeze, džemove, ajvar, paprike punjene kupusom… Nada se da će joj sin, prema preciznim uputama o veličini i tvrdoći glavica, kupiti još kupus za kiseljenje, a ona će ga naribati na ribež s pravom oštricom, kupljenog šezdeset i neke od majstora koji je znao svoj posao.

Rijetke su danas mlade žene koje ova priča jedne stare kućanice može impresionirati, a još rijeđe one koje će se povesti za njom. Ni u ludilu, jer one rade za poslodavce, one kući donose plaću, pa mogu ne htjeti. Muževi ih podržavaju, ali ne ljute se kad im njihove majke poklanjaju stakleneke ukiseljenog, konzerviranog Sunca. Zimnica se prestala masovno praviti po kućama i stanovima. Kad se po ulazima u stambene zgrade i dvorištima osjeti miris octene kiseline, kod prolaznika se mješaju ugoda i iznenađenje. Ne odlazi se više na tržnicu po zdravo, svježe i mirisno povrće i voće za spravljati zimnicu. Voće i povrće raste u robnim kućama u stotinama tegli na policama. Ukiseljeno i dostupno je cijelu godinu. Praviti zimnicu kod kuće nije više u modi.

Za potrošače traje vječna jesen. Sve je danas dostupnije, a je li i ukusnije?! Pitate li što o tome misli stara gospođa, domaćica po zanimanju, čudno će vaš pogledati i reči: „makar šta“.

sbperiskop

8 comments

Skip to comment form

  1. Pravi se zimnica itekako, ali, ako je suditi po nabavci parike i krastavaca na tržnici, daleko manje. Možda sada više nekih pikanterija, umaka i slično.

    Je li gospođa iz priče još uvijek živa?

  2. Sve je više u Hrvatskoj kiselih osmijeha!

  3. Stigao na pijačne klupe pr(a)vi ajvar. Cijena teglice je 30 kuna. Najveći problem je što se kupuje mačak u vreći. Ne zna se okus, ljutina…

  4. Divno prisjećanja! Na žalost, autor je 100% u pravu i mogu samo konstatirati kako će odlaskom ove generacije naših mama u zaborav otići puno vještina i tradicije ovog kraja. Osim pripremanja zimnice, pečenje keksa i raznih starinskih kolača (suhih i onih sa germom), pa heklanje, šivanje, štrikanje, zlatovez, tkanje, … sve to blago će otići u zaborav i jedino će možda neke udruge nastaviti njegovati tu umjetnost.

  5. Kad jedem mamin kiseli kupus osjećam se kao Columbov mornar koji plovi na Pinti preko Atnatika prema nepoznatoj zemlji. Jede kupus i štiti se od skorbuta.

  6. Hrana je izravno povezana sa ograničenošću, pazi ti, živjeti za hranu i jezično nepčano i želučano-crijevno zadovoljstvo, strahota. Znači, život potrošiš za deset sati na radu za nekog kapitalca glupljeg pet puta od tebe, ali hoće i može krasti, a tebi to odgoj i savjest ne dopuštaju, da lažeš, kradeš i drpaš, pa si već na startu života u nepovoljnijem položaju, i još svoje najbolje godine prvedeš u hadezeovskoj vadavini opće krađe, pljačke i otimačine koja se podrazumijeva pod lopinama normalnom i poželjnom, i dok im povraćaš na društvo koje ne zna pod lopovima ništa drugo nego krasti i parazitirati i producirati lopovluk, drpanje, nerad i uhljebe, radiš cijeli život za kriminalca za neku bijednu plaćicu 3000-5000 kuna koju onda potrošiš hodajući po stranim lancima kupujući smeće od hrane koje onda kod kuće obrađuješ, kuhaš i spremaš, onda to ždereš s upitnikom u očima mozgu i želudcu, ma je li to to, jesam li se zato rodio/la, i onda ostatak dana pereš to u čemu si kuhao i iz čega si jeo, sudoper, kuhinju, stol, tanjure, elemente, pod, kantu za smeće, flaše i flašice od zimnice, ajvara, paprike, krastavaca, i onda te babe uvjeravaju d JE TO TO, NEMA NIŠTA BOLJE OD DOMAĆEG KRATAVCA, ups, upalila su mi se velika slova, ajd još domaći krastavac, ali za ovo drugo, boli me briga, zimnica mi je zadnja rupa na svirali koja je svoje odsvirala, slušajući lopine i domačićke babske priče o veličanstvenosti hrane, kuhanja i kuhinje. Pa zar ne završava sve to skupa tamo gdje mu je i mjesto, u WC-u? Čemu onda uzvisivati i stavljati na prvo mjesto i u životni prioritet najsporedniju stvar u životu homo sapiensa, i potrošiti život i bivstvovanje i životne dane i energiju na pečene i kuhane lešine i sirovu ili toplinski obrađenu i skiseljenu vegetaciju, samo zato što si sirotinja uboga i nemaš roba i slugu da ti kuha i pere za tobom ko što imaju paraziti i kriminalci? Nužan je otpor svjesnog uma ispiranju ga zimnicama, kiselim krastavcima, ručkovima i večerama, jer robovlasnik i kapitalist žele da budeš upravo to, stroj koji se sam hrani i sam obnavlja radnu energiju koju će trošiti za robovanje nekom parazitu, misleći pri tom kako su kuhanje i kuhinja i šparet i lonci srce tradicije i tradicionalnog, pa prema tome i najboljeg mogućeg života. ZAHEB!

    1. Ti si, sestro, protiv hrane, jer oko nje se treba potruditi. A to se, izgleda, tebi ne radi. Ti bi klopala od drugih skuhano. Tada može, zar ne? A argument da sve itako završi u wc-u je idiotski zaključak, jer čemu i živjeti ako ćemo umrijeti. Odaj priznanje hrani i kuharima, a sebe preispitaj kako ne bi stalno gledala u sraonik.

      1. Ako volite jesti, kuhajte si sam.

        Nek si parazit sam kuha i sprema iza sebe ako voli jesti. Ja što volim, skuham si sama, nabavim, skuham, pojedem i očistim iza sebe. U čemu je problem? Život je definitivno negdje drugdje, a ne u kuhinji. Van iz kuhinje na zrak, koga ta prostorija guši, a tko ju voli , nek izvoli. I nisam vam sestra, a hrana je zadnje što je na mojoj vrijednosnoj ljestvici vrijedno truda, u pravu ste. Šta je vama tu problem, nisam kuhinjski tip. Inspiriraju me velike filozofkinje i filozofi, a ne praseći butić.
        “I bent my head over a stove in my early 20s and picked it up in my 50s.” – 30 godina svog vremena na Zemlji protraćenog nad glupim štednjakom. Razmislite o tome.

        “Nitko nije arogantniji prema ženama, agresivnij ili prezirniji od muškarca koji je zabrinut zbog svoje virilnosti.”
        – Simone de Beauvoir, Drugi spol

        Kako vas je pročitala!!

        I ti bogati paraziti troše novce na prežderavanje koje su porezima i nametima oteli od sirotinje koja nema s čime prehraniti gladnu djecu, koji parazitski paradox, otuda i toliko kuharskih emisija i glupih kuharica s jednim te istim receptima, a unatoč svemu, sve je više gladnih ljudi, jer parazit voli puniti svoju stomačinu probranim đakonijama, a s tim novcem utrošenim na njegovo crijevno zadovoljstvo moglo bi se prehraniti stotinu gladne i hrane željne djece. Sram ih bilo, žderače, kapitalističke i parazitske, nabijem im njihove restorane i bogate bahate trpeze na svoj k.!

Odgovori