Psihopati kriminalci ne samo da se rađaju, oni se također i stvaraju.

Istraživanje otkiva kako su “ekstremni” stilovi roditeljstva povezani s kriminalnom psihopatijom koja nastaje u daljnjem dijelu žviota.

Intervjui s kriminalcima su otkrili kako su mnogi od njih imali povijest potpune roditeljske nebrige ili rigidno kontrolirajuće i autoritarne roditelje.

Svi psihopati kriminalci imaju povijest grotesknih fizičkih i/ii psihičkih zlostavljanja tijekom njihova djetinjstva.

Naravno ne mogu se roditelji za sve kriviti – nakon svega, neka djeca koja su preživjela užasno djetinjstvo ne postanu psihopati kriminalci.

Pa ipak, voditelj studije dr. Aina Gullhaugen je izjavila kako se obrazac ne bi smio ignorirati:

“Bez iznimke, ovi ljudu su povrijeđeni dok su bili pod okriljem svojih staratelja.

Zbog brojnih opisa, jasno je kako je njihova daljna nemilosrdnost bila pokušaj rješavanja ove štete, no na neprikladan i loš način.”

Dr. Gullhaugen je objasnila od kojih tipova kriminalne psihopatije su patili roditelji u najvećem broju slučajeva:

“Ako razmišljate o rasponu obiteljske brige od nepostojeće, nedostatka brige prema djeci, sve do potpuno opsesivnih roditelja, većina roditelja se nalazi u “sredini”.

Isti obrazac se odnosi i na ono što osjećamo prema roditeljskoj kontroli.

Od “nebrige” sve do “potpune kontrole”, većina obitelji se nalazi u sredini.”

No, to je drugačije kod psihopata.

Više od polovice psihopata, koje sam ispitivala, su izjavili kako su bili izloženi roditeljstvu koje bi se moglo postaviti na ekstremnim dijelovima skale.

Oni su živjeli u situaciji da nitko za njih nije skrbio ili su kao djeca bili podvrgnuti potpunoj kontroli te su trebali biti pokorni, ili je dijete bilo podložno roditeljskom nemaru.

S obzirom na sve rečeno, odakle dolazi tvrda, neuglađena maska koju nose?

Dr Gullhaugen je rekla:

“Teško je točno reći što je stvorilo tvrdu kamenu masku psihopata.

No kao što je netko već rekao: Ne dobivaš karakterni poremećaj zbog poklona na 18-ti rođendan.

Kroz moj rad u dječjoj i adolescentskoj psihijatriji vidjela sam kakva su djeca i mladi ljudi s takvim tipičnim iskustvima i kako se s tim nose.

Naravno ne može se svo bezobzirno ponašanje objasniti lošim odgojem, niti se sve može objasniti naslijeđem.

To je najvažnija stavka.”

Znanstvena studija je objavljena u žurnalu International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology (Gullhaugen & Nottestad, 2010).