Depresivni dječaci i anoreksične djevojčice su među nama, ma koliko šutjeli o tome. Želite im pomoći? Za početak, ukinite prosjek ocjena

U našim se školama pitanje mentalnog zdravlja djece i mladih, kao dijela zdravstvenog odgoja i obrazovanja, uvelike zanemaruje. Hrvatsko se obrazovanje zapravo ovim pitanjem uopće ne bavi. Štoviše, može se dokazati da škola pridonosi psihičkim poteškoćama učenika, i to prije svega licemjernim usmjerenjem na uspjeh najočitiji u utrci za ocjenama

‘S njim nikada nismo imali problema. Pristojan. U školi sve pet’, očiju punih suza govori mi prijateljica o sinu i nastavlja: ‘Još dok sam bila trudna, sve sam scenarije u svojoj glavi prolazila: bolesti, našu smrt i da ostane sam, ovisnosti, automobilske nesreće, ali da mu je dosta života s 13 godina – nisam. Trinaest jebenih godina, Boris.’

Teške su to suze ispunjene brojnim pitanjima na koja ne postoje jednostavni odgovori: Što smo krivo učinili? Jesmo li trebali…? Zašto baš on? Zašto baš mi?

U Hrvatskoj će se 10. listopada obilježiti Svjetski dan mentalnog zdravlja. Tog će se dana vjerojatno ponešto reći o problemima svih onih koji se izravno ili posredno susreću s psihičkim poteškoćama i bolešću. Političari će, koristeći neku od izlizanih fraza iz priručnika za obraćanje javnosti u posebnim prigodama, reći da je Hrvatska već učinila dosta po ovom pitanju te da treba pojačati napore… Stručnjaci će iskazivati svoju zabrinutost i davati prijedloge koje godinama nitko ne želi čuti. Nakon 10. doći će 11. listopada i neki novi problemi i svjetski dani. Ostat će samo suze roditelja, brojna neodgovorena pitanja te nesređeni i zastarjeli sustav skrbi o osobama s psihičkim poteškoćama. Ostat će i stigma psihičke bolesti u društvu koje ne stigmatizira lopove, bogataše ubojice, suce koji se ne odazivaju na sud, političare koji tuku svoje supruge.

U Hrvatskoj se ljudi i dalje ne usuđuju reći da se psihički ne osjećaju dobro i da im je potrebna pomoć. Ne radi se o nedostatku hrabrosti, već o spoznaji da u zajednici nema znanja, a često ni razumijevanja za osobe s psihičkim poteškoćama. Svjesni su oni da smo ovdje brzi u proglašavanju nekoga neuračunljivim i neprilagođenim. Ludim. Trajno obilježavajući ove osobe, zanemarujemo činjenicu da je većina psihičkih poteškoća, baš kao i onih fizičkih, prolazna te da se primjerenom skrbi i tretmanom na njih može djelovati baš kao i na slomljenu ruku ili dijabetes. Stigmatizacija, kojoj je uzrok najčešće strah, znači dodatno izdvajanje iz zajednice, što može imati negativne posljedice na samo psihičko stanje pojedinca i njegovih bližnjih.

Kada imate 13 godina i ne osjećate se dobro u vezi sebe i života, vrlo važnu ulogu u poboljšanju vašeg stanja može odigrati škola. U našim se školama pitanje mentalnog zdravlja djece i mladih, kao dijela zdravstvenog odgoja i obrazovanja, uvelike zanemaruje. Hrvatsko se obrazovanje zapravo ovim pitanjem uopće ne bavi. Štoviše, može se dokazati da škola pridonosi psihičkim poteškoćama učenika, i to prije svega licemjernim usmjerenjem na uspjeh najočitiji u utrci za ocjenama.

Škola u kojoj je važno imati 5,0 ne može biti zaštitni faktor mentalnog zdravlja. Baš kao što to ne može biti ni škola koja je usmjerena isključivo na kognitivno, i to u 17 obveznih predmeta, i u kojoj ne postoji prostor izbornosti učenika. Premda izrađeni u okviru Cjelovite kurikularne reforme, dokumenti međupredmetnih tema Zdravlje i Osobni i socijalni razvoj, kojima se obrađuju pitanja mentalnog zdravlja, neće zaživjeti u hrvatskim školama, baš kao što neće ni ukidanje prosjeka zaključnih ocjena – najbesmislenije mjere postignuća učenika u povijesti obrazovanja. U opsesiji Ministarstva obrazovanja tabletima, digitalizacijom, ideološkim sukobima o nastavi povijesti i lažnoj brizi za ono što mladi ljudi čitaju izgubila se ideja o tome čemu zapravo služi obrazovanje, a to je da se mladi ljudi osjećaju dobro u svojoj koži te da mogu i znaju pomoći drugima.

Škola u kojoj je važno imati 5,0 ne može biti zaštitni faktor mentalnog zdravlja
Škola u kojoj je važno imati 5,0 ne može biti zaštitni faktor mentalnog zdravlja

Izvor: Pixsell / Autor: Ivica Galovic/PIXSELL

U zdravstvenom sustavu koji karakteriziraju manjak stručnjaka iz područja zaštite mentalnog zdravlja, prekomjerna hospitalizacija i različiti oblici prisilnog postupanja prema osobama s psihičkim poteškoćama zanemaruje se važna uloga svih nas u tome da se pomogne drugome da živi kvalitetan život. Desetljećima zaostajemo u razvoju sustava brige o mentalnom zdravlju u životnom i radnom okruženju osoba koje imaju određene psiho-socijalne poteškoće. Baš kao što nemamo ni razvijen sustav podrške tim osobama nakon njihovog bolničkog liječenja.

Integracijom opće zdravstvene i socijalne usluge te različitim mrežama usluga mentalnog zdravlja u zajednici mogli bismo pomoći tim osobama i njihovim obiteljima. Mogli bismo pomoći i sebi. Mogli bismo, ali nećemo.

Jer nakon 10. listopada dolazi 11., kad su oni koji donose odluke na nekim drugim proslavama. Proslavama na kojima će se baviti povijesnim prijeporima, na kojima će pjevati i stavljati dolare u tamburice, primitivno vičući da su dio naroda. Dio naroda i zajednice čije potrebe nikada neće stvarno razumjeti. Zajednice koju čine i 13-godišnji depresivni dječak, 22-godišnja anoreksična studentica, 38-godišnja shizofrena slikarica i 55-godišnji poduzetnik ovisan o kocki i kokainu. Zajednice koju činimo svi mi više ili manje normalni.

tportal

1 comment

  1. Na žalost, to je naša svakodnevnica i zbilja!
    “Jer nakon 10. listopada dolazi 11., kad su oni koji donose odluke na nekim drugim proslavama. Proslavama na kojima će se baviti povijesnim prijeporima, na kojima će pjevati i stavljati dolare u tamburice, primitivno vičući da su dio naroda. Dio naroda i zajednice čije potrebe nikada neće stvarno razumjeti. Zajednice koju čine i 13-godišnji depresivni dječak, 22-godišnja anoreksična studentica, 38-godišnja shizofrena slikarica i 55-godišnji poduzetnik ovisan o kocki i kokainu. Zajednice koju činimo svi mi više ili manje normalni.”

Odgovori