Čovjek u radničkom kombinezonu

Onaj tko nije iskusio bijedu ne može znati što je to ustvari, ali ja znam što znači pogled čovjeka s bradom i s crnim psom na uzici, koji stoji pred sportskom kladionicom, nadomak crkvi Gospe od Mora. To je pogled čovjeka koji je do jučer, u istom radničkom kombinezonu, sivo plavoj odori s našivenim džepovima na prsima (namijenjenim za sitniji alat ili cigarete ili novčanik s osobnim dokumentima) odlazio na posao, koji je međutim, voljom moćnih i dakako samo prividno nesalomljivih (samo kada bi ljudi to znali, i kada bi to željeli koristiti!) dobio otkaz, koji je sada izgubljen, ne zna što da radi.

Njegova mi je izgubljenost poznata, to je onaj nepogrješivo točan, ispravan osjećaj da su sva vrata na koja smo kanili, ili kanimo pokucati, za nas iz nekog razloga zakračunata, i da je uzaludan svaki pokušaj da prodremo unutra, probijemo se do tog, tako žuđenog, egzistencijalno presudnog, „radnog mjesta“, zaštićenog čvrsto, neraskidivo vezanim lancima interesa i poslovičnog poltronstva, gdje se raspodjeljuje određen, nipošto ne velik, no nama velik i značajan, zapravo i nedostižan novac.

No to nam neće uspjeti, kao što pogled ovog muškarca govori da on neće biti sretan dobitnik zgoditka na sportskoj lutriji, koju je upravo odigrao. Ali on ipak čeka, čeka na što? Na neki trenutak kada će mu (i članovima njegove obitelji, pretpostavljam, jer ovaj čovjek ostavlja dojam nekoga tko je suprug i otac) u crijevima zasvirati toliko da više neće prepuštati mjesto kolebanjima niti dvojbama – naprosto će noću, puno prije buđenja zore (u onaj ledeno tihi noćni trenutak kada je sasvim sigurno da svi, osim pekara u pekarama, spavaju) provaliti u neki od dućana, kioska, mesnica…

Kladionica
Pogled ovog muškarca govori da on neće biti sretan dobitnik zgoditka (FOTO: Novilist.hr)

Uostalom, to se već uvelike događa, gladni i bez posla već su osuđeni na to (oni koji se nisu snašli – dakle nisu se sljubili s politikom, i koji su, promatrano iz naše, sigurne perspektive, sami krivi za to).

Jeza, tihi i hladni srsi koji nas podilaze od pomisli da je silovitost nagona probuđenih bijedom, čistom gladi, toliko blizu od nas, da nas gotovo može zapuhnuti svojim odbojnim smradom, čini nas nenadano (i neplanirano) prijemčljivima za jedan tako osobni sudbinski trenutak nekog nesretnog bića, no ubrzo potom, punina (punost!) naše lisnice svrgnut će nam misli već ka nečemu drugome – ka nečemu što treba kupiti, osvojiti, pridobiti – jasno, za sebe i za svoje…

To se zove surovost, okrutnost života, onoga kakvog opisuju stari, po svemu sudeći i dekadentni, prljavi, odbojno anakroni, demode pisci, možda i pokoji ludi, skrenuo s uma kompozitor, ili slikar zatočen u umobolnici, a koja se srećom, i hvala nebesima, nas osobno, naših življenja i pogleda – naše modernosti i suvremenosti, našeg pozitivnog, gotovo pa vizionarskog pogleda okrenutog ka budućnosti – ne tiče.

Mi smo iz takvog slijeda događanja izuzeti – crta koja nas razdvaja od gladnog, obespravljenog, pogubljenog svijeta, kojega ima sve više i više, debela je, i nepropusna, tješimo se, živeći i dalje svoj život koji je ipak, po prirodi stvari, po dubljoj naravi života podložan mijenama, no to je činjenica na koju želimo zaboraviti.

lupiga

Odgovori