Pored vlažne ceste, u nekoj zabiti nedaleko od Slunja, mlada stoperica je drhtala u pokisloj odjeći čekajući prvi nadolazeći automobil. Sinoćnje kišne kapi pomiješale su se s maskarom i slile u ljubičasti dekolte ostavivši tamne pruge po licu i odjeći. Zbog tih crnih linija, razmazanog ruža i suknje poprskane blatnjavim lokvicama, osjećala se poput bijedne prostitutke, iako je službena Miss Hrvatske. Morila ju je želja da netko obriše tu prljavu laž s njena lica i nacrta novu, ljepšu.
Ipak, svijet na koji je navikla, u kojem je moda religija, vizažisti i dizajneri svećenici, pista hram, a ljepota boginja, bio je daleko tog oblačnog jutra. Držala se za promrzli trbuh u kojem su crijeva krulila, a prazan želudac puštao kiselu tekućinu.
Baš kada se pognula od boli, lice joj obasjaše automobilska svjetla. Podigne glavu i zapazi kako crveni Stojadin usporava. Vozilo zastade, ona uleti u njega i snažno zalupi vratima. Dočekao ju je krezubi osmijeh bradatog muškarca tamne kože i velikog nosa. Bio je odjeven u plavu trenerku s bijelim prugama, nosio je crne nemarkirane naočale i zaudarao po duhanskom dimu.
- Mogla si još jače tresnuti – prokomentira te nagazi na gas.
- Oprostite – iznemoglo će držeći se za stomak.
- Kamo ćeš, djevojko?
- Zagreb.
- Nije mi usput, ali odvest ću te.
- Bila bih Vam neizmjerno zahvalna. Moj će Vam dečko podmiriti sve troškove, a i dodatno Vas nagraditi.
- Nema potrebe – stavi cigaretu između tankih usana te pripali. – Smeta ti dim? – ljubazno upita.
- Mogu izdržati.
- Sigurno?
- Pa, i ne baš – nakosila je promrzle usnice.
On otvori prozor te izbaci užarenu cigaretu.
- Hvala Vam puno, gospodine.
- Persiranje nije potrebno.
- U redu. Ivana, drago mi je – nasmiješi se.
- Ja sam Ahmed – skine naočale i okrene se prema njoj.
Ugledavši bijeli ožiljak što se protezao obrazom i unakaženo ugaslo lijevo oko svjetlo zelenkaste boje nalik iscijeđenom grozdu, Ivana teškom mukom suzbi vrisak. Lice joj ostade paralizirano, u šoku.
- Što je bilo? – upita je.
- Niša, gospodine, ništa. Samo sam umorna – ubrzano se opravdavala.
- Baš – namršti se Ahmed, okrene glavu i vrati naočale na lice, a stoperica šutke klone.
Ahmedu je iskakala žila kucavica na čelu. Ubrzavao je vožnju osjećajući vulkan gnjeva u mozgu. Ivanin je istup razlio goruće traume po njegovom umu, probudio onaj osjećaj bezvrijednosti koji ga je dočekao ulaskom u Europu. Prisjetio se usamljenih noći u kavanama prepunim opijenih bijelaca koji su u njega čudno piljili i podsmjehivali se. U misli mu se vratiše i prve šetnje ulicama kojima su šetale gologlave djevojke što su mu se u početku doimale kao skulpture nemorala obojane đavoljim bojama i koje su se drsko nacerile čim bi ga ugledale, šaptale jedna drugoj nešto, pritom ne skidajući pogled s njega. Misli mu nije zaobišao ni prvi radni dan u Hrvatskoj dok još ni jezik nije dobro poznavao, zbog čega je postao predmet zafrkancije među poslovnim kolegama. Stiskao je zube trudeći se zatomiti svu tu bol koju su mu ljudi zapada nanijeli, bol koja je vrila u njemu poput gnoja u upaljenom, debelom prištu.
Ivanu je brzina sljepila za sjedalo. Ognjena aura u njenoj blizini i miris pepela izazivali su nelagodu zbog koje joj je kliznula kap znoja s čela. Grickala je nokat, napeto pogledavala vozača, a koljeno joj je poskakivalo. Priželjkivala je da što prije stigne do odredišta, ispriča svom dečku kakva ju je sudbina snašla. Bila je svjesna da će se morati dugo opravdavati zbog sinoćnjeg izlaska, kao i zbog toga što se nije vratila kući s njegovim rođakom, iz razloga što je njen dragi teškoga karaktera, ali je pretpostavljala da će joj sve oprostiti kada mu ispriča kako ju je njegov našmrkani rođak pokušavao silom poljubit tokom vožnje, zbog čega je iskočila iz automobila i završila kao stoperica. Ipak, malčice se pribojavala njegove reakcije na sve to budući da je on u takvim slučajevima vrlo nepredvidiv.
Nakon što više nije mogla izdržati dugu i napetu šutnju u kojoj su se misli rojile poput pobješnjelih osa, Ivana postiđeno reče:
- Oprostite. Pomogli ste mi u nevolji, a ja sam se jako ružno ponijela prema Vama. Svašta mi se dogodilo, nisam bila pri sebi.
- U redu je – blagim će izdahom, ne skidajući pogled s ceste.
- Nadam se da je. Ako nije, valjda će biti. Nego, recite mi nešto više o sebi? Imamo vremena – trudila se razvedriti atmosferu.
- Što želiš znati?
- Pa…. čime se bavite?
- Radim u stolariji.
- Ah, djed s majčine strane je bio stolar. Pravi majstor. Volim taj posao. Umijeće je.
- Lijepo.
- Samo to? Zar Vi mene nećete pitati čime se bavim?
- Vidim da imaš potrebu reći. Izvoli.
- Nije tako, gospodine Ahmede. Samo želim ispraviti loš uvod.
- Dobro. Čime se baviš?
- Manekenka sam, studiram, a u slobodno vrijeme volim ples, slikarstvo i teretanu.
Vozač je pogleda, a djevojka osjeti kako je ponovo uprskala.
- Vidiš, ja ne volim manekenke – tmurno će on.
- Gledajte, to nije ono što ljudi misle. To nije nikakva prostitucija, pornografija, a ni išta slično – opravdavala se.
- Znam jako dobro što je to. Baš zato i imam negativno mišljenje.
- Pojasnite?
- Vi to vidite kao trend koji čovjeku nastoji uljepšati život, a ja vidim moćnike koji nameću te trendove i određuju što će kada biti moderno. Gledate na to kao na umijeće ženske senzibilnosti i ljepote, a ja kao na obmanu otopljivim šminkama i svilama koje je lakše rastrgati rukom nego umom. Ukratko, mislim da su manekenke lažne hurije ovoga svijeta, svijeta kojeg se ne zaslužuje dobrim djelima već kupuje novcem i u kojem je čovječanstvo drogirano fiziologijom.
Nije ga baš najbolje razumjela. Počešala se po tjemenu, zastala nekoliko sekundi te prokomentirala.
- Načitan ste čovjek, vidim. No, ja se ne slažem s Vama – ironično se osmjehne, što on doživi kao blago podrugivanje i namrgođeno nastavi pratiti cestu pred sobom.
Ivana po treći osjeti nelagodu. Nije znala što je ovoga puta skrivila, stoga joj se sve više činilo da problem ipak nije u njoj . Vozač joj se počeo doimati kao zastarjeli autsajder koji negativno percipira sve što je mlado i uspješno, primitivac sklon osuđivanju, nesretnik koji nema svoj život pa je stoga zaokupljen tuđima.
- Gospodine, što bi žena trebala učiniti da Vama bude po ukusu? Pokriti kosu i lice? Staviti burku? – nakon kratke šutnje, provokativno će djevojka.
Ahmed je hladnokrvno pogleda:
- Tvoje je lice pokrivenije šminkom više nego lice bilo koje muslimanke burkom. One pod maskom prikrivaju istinu, a ti maskom prikazuješ laž.
Ivana složi uvrijeđen izraz lica te drsko odgovori:
- Da, kriju izgled. Tko zna što još kriju?
- Nemam namjeru dalje raspravljati s tobom – odmahne rukom.
- Opa, jesam Vas. Činjenice pogađaju, zar ne?
- Djevojko, ne znaš o tome ništa. Mlada si jako, slijepa pred svijetom više nego ja koji sam jednook.
- Uh, ova Vam je dobra. Hahaha – sarkastično se nacerila. – Znate, mislila sam da ste bezveznjak, no ipak ste mi zabavan. Sada ste me podsjetili na poslovicu Erazma Roterdamskog koja kaže ,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj''. Hahaha.
- Dobro je Roterdamski rekao, no ja se radije držim Ibn Talibovih riječi ,,Znam kako bih vas mogao popraviti, ali bih tako pokvario sebe''. Stoga, nemam namjeru više pokušavati skinuti ti lance budući da ti se sviđa njihov zveket.
- Hmmm, pa bolje je Roterdamski rekao. Za ovog Vašeg i ne znam.
- Hajde djevojko, dosta je bilo. Naporna si – uznemireno joj uzvrati.
- Ili ? – bahato će.
Uto, on osjeti strujanje trauma mozgom. Na tren mu se zacrni te naglo nagazi na kočnicu. Odjekne škripanje, gume prokližu, a vozilo se zaleluja. Nakon grubog kočenja koje je ostavilo vijugave pruge po kolniku, automobil se uspio zaustaviti usred autoceste što spaja Karlovac i Zagreb.
- Koji ti je kurac majmune jedan!? Želiš li nas oboje ubiti!? – Ivana se izderala na njega.
Nije odgovarao. Držao se za čelo, šake su mu se tresle i nervozno stiskale kao da želi nekoga zdrobiti, pluća ubrzano disala, a djevojka je u stanju šoka nastavljala galamiti:
- Znaš li ti uopće tko mi je dečko!? Ukoliko mu nešto kažem, jebat će ti mater!
- Prestani, molim te – promuklo će on.
- Ma znaš što, odjebi – izleti iz vozila i zalupi vratima.
- Ivana, stani – Ahmed pojuri za njom.
Uhvatio ju je s leđa dok je nervozno hodala, okrenuo prema sebi i rekao joj gotovo uplakano:
- Vrati se, dijete. Zaboravimo sve. Vozim te doma.
- Nisam ja nikakvo dijete, pička ti materina – pljusne mu toliko snažan šamar da su mu se naočale raspuknule te uspaničeno pobjegne.
Pretrčala je nekoliko kilometara. Stigavši do obližnje benzinske postaje, osjetila se sigurno. Klonula je zadihana i pokisla, nadisala se zraka što je blago zaudarao po nafti. Nakon što se pribrala, zamolila je nekog usputnog prolaznika da joj posudi mobitel te je nazvala svoga dečka koji je uznemireno rekao da će kroz pola sata doći po nju.
Sjela je ispred toaleta i gorko zaplakala čekajući svojeg dragog, spasitelja koji ju je izbavio od siromaštva, samohrane majke i nasilnog dečka iz srednjoškolskih dana te joj priuštio školovanje na privatnom fakultetu u Zagrebu i svojim vezama omogućio bavljenje modom.
Kiša je započela ubrzano padati. Oštre su kapi sve silovitije udarale o nadstrešnicu iznad toaleta gdje je usamljeno čučala. Bešćutni bljeskovi sijevali su sivim nebom, a olujni je vjetar raznosio popadalo lišće i sve silovitije njihao obližnje drvo.
Najednom, grom prasne, a promrzla se Ivana obgrli rukama i podigne glavu. Pred sobom ugleda lokvicu vode nad čijom je površinom plutao tanki sloj goriva ljubičaste boje i u njemu zapazila zamućeni odraz svoga lica nakon čega je briznula u još burniji plač. Silila se iscijediti svaku kap tuge iz srca i izliti je kroz oči.
Prolom oblaka trajao je kratko. Kroz pukotinu u oblacima probilo se blijedo sunce, obasjalo klizavi asfalt i svojim sjajem pomilovalo Ivanu po licu. Nije ni primijetila srebrni Bugatti svojega dečka parkiran nedaleko od nje.
- Ivana – netko je nježno uhvati za rame.
Trzne glavom i ugleda jednookog Ahmeda. Poskočila je, razmahala se rukama. Bila je uvjerena da joj se došao osvetiti.
- Vratio sam se po tebe. Oprosti zbog svega. Idemo – rekao je drhtavim glasom.
Preplašeno se odmicala od njega fokusirajući pogled na njegovo unakaženo oko.
- Samo me saslušaj. Sve ću ti objasniti – govorio je podižući desni dlan.
- Ne! – Ivana vrisne te se naglo okrene spremna dati petama vjetra, no osta zatečena nenadanim prizorom svoga dragoga koji je koračao prema njoj. Crvenu košulju prekrivao mu je tamni sako, a crne je hlače stezao kožni remen kojeg je krasila pozlaćena kopča u obliku piramide s otisnutim Horusovim okom na njenom vrhu.
- Jonatane – poviče te raširenih ruku dotrči do njega.
Ahmed je promatrao prizor. Prepoznao je to lice s televizijskih ekrana. Bio je to Jonatan Stoltenberg mlađi, sin poznatog bankara koji financira ratove na bliskom istoku, vlada brojnim međunarodnim medijskim kućama i posjeduje veliki udio u američkim energetskim i farmaceutskim industrijama.
Baš kada ga Ivana krene zagrliti, Jonatan je silovito odgurne i ona padne na stražnjicu. Podigla je glavu i prostrijelila ga suznim pogledom, a on izvadi pištolj.
- Kurvo jedna, što si sinoć radila s mojim rođakom? – hladnokrvno će ciljajući joj čelo.
- Ništa, dragi. Ništa. Nadrogirao se i pokušao me silom uzeti, a ja sam pobjegla – uspaničeno je govorila trepćući pred hladnom cijevi.
- Mi ne lažemo jedan drugoga. Sve mi je rekao.
- Ne dragi, u krivu si. Ne čini to. Ja... ja te volim.
- Ušuti! – snažno je tresne vanjskim dijelom dlana. Srušila se, a on krene povući okidač. Uto se Ahmed zaleti u njega i obori ga na pod. Usred žestokog hrvanja začuje se prodoran pucanj pištolja. Jonatan odgurne prostrijeljenog Arapina od sebe, ustane i obriše okrvavljene ruke te uperi pogled u Ivanu koja je ucviljeno čučala.
- Imaš sreće – krvožedno reče znajući da ovoga puta neće imati na koga svaliti krivicu za svoj zločin jer je ustrijelio upravo onoga kome ga je planirao podmetnuti. - Pokušaj nešto prijaviti, znaš kako će ti mama završiti – prijetećim joj se tonom obrati te odšeta do svojeg automobila. Nagazio je na gas i nestao.
Pucanj nije prestajao odzvanjati u djevojčinim ušima. Nakon što se malčice pribrala, uspjela se dovući do benzinske postaje i zamoliti prodavača za poziv. Desetak minuta kasnije, začule su se sirene. Ranjenik je odvezen u KBC Zagreb, a po Ivanu je taksijem došla njena majka.
*******************
Prošla su četiri sata od nemilog događaja.
Operirani je Ahmed ležao u besvjesnom stanju na bolničkom krevetu. Uznemireno se migoljio, preznojavao i mucao u snu. Medicinska sestra ga je promatrala znajući da nema velike šanse preživjeti jer je metak rasparao crijeva i mokraćni mjehur te se zabio u kralježnicu. Kirurg je učinio što je bilo u njegovoj moći, ali gubitak krvi bio je prevelik.
Ubrzo, u sobu je dojurila Ivana u pratnji svoje majke kojoj se zavrtjelo ugledavši ranjenika.
- Mama – djevojka je uhvati u padu.
Žena obriše čelo, proguta pljuvačku te usporeno podigne dlan želeći signalizirati kako je sve u redu.
- Gospođo, ukoliko Vam nije dobro, pozvat ću liječnika – obrati joj se medicinska sestra.
- Ne brinite. Trenutak nepažnje - usiljeno se osmjehnuvši, žena se odmakne od kćeri.
- U kakvoj vezi ste s pacijentom? – upita sestra.
Majka štucne, a Ivana ostane zatečena.
- Dugogodišnji prijatelji – slaže mlada djevojka.
- Pa ima li obitelj?
- Ne. Mi brinemo o njemu.
- Ipak, pričekajte u hodniku – s nepovjerenjem će medicinska sestra.
- Samo nam recite u kakvoj je stanju? – Ivana uzbuđeno podigne ton.
- Kritičnom. Izgubio je previše krvi. Ukoliko poznajete nekoga tko ima krvnu grupu negativna nula, hitno nam javite jer momentalno nema zaliha. A sada je vrijeme da odete.
Ivana kimne, okrene se i počeše po nosu.
- Čekaj! – majka je zgrabi za rukav i pogleda u oči. – Ivana, ti vjerojatno imaš njegovu krvnu grupu – drhtavo će.
-Što? Odakle ti to? Ne razumijem? – Ivana protrese glavom.
Gledajući svoje zbunjeno dijete, majka posramljeno stisne zube.
- Ivana, tvoj otac nije poginuo u ratu kada si se rodila. Ovdje je, živ, leži blizu tebe – uperi prstom u Ahmeda i obriše blistavu suzu što se slila niz obraz.
- Mama, šališ se, zar ne? – jecavo upita.
- Ne šalim se kćeri.
- Dovraga, reci mi istinu! – zaurla na nju.
- Hoću, pa makar me mrzila – hrabro odgovori.
- Pričaj!
Majka duboko udahne i krene govoriti gledajući u pod:
- Bio je moja ljubav od devedeset i šeste, kada je doselio u Europu. Radio je kod djeda kao stolar. On ga je podučio svemu. Nakon što je djed saznao za nas, otjerao ga je i zabranio nam svaki kontakt. Onda…
- Kako ste mogli!? – Ivana je prekine. – Zbog vašeg kukavičluka, ja sam odrasla kao kopile!
- Ne, kćeri. Tvoj je djed imao jaka poznanstva u policiji. Zaprijetio je da će se pobrinuti da Ahmed bude deportiran u Saudijsku Arabiju ukoliko nam se ikada približi. U toj ga je zemlji čekala smrtna kazna. Ahmed je bio i na to spreman, ali ja sam ga istjerala u namjeri da ga spasim. Te se večeri opio prvi put u životu te izgubio oko u prometu.
- Ovo nije normalno – uhvatila se za glavu osjećajući kako će se rasprsnuti. Želudac joj se okrenuo, kosa naježila, a kralježnicom su joj milili trnci.
- Znaj samo da te uvijek volio. Stalno ti je bio vrlo blizu, čuvao te iz sjene. Motrio je na tebe prvog dana vrtića, prvog dana škole i pazio na tebe pri svakom tvom izlasku. Znala sam ga ponekad uočiti iz daljine, ali sam morala šutjeti.
- Ono sinoć nije bilo slučajno – djevojka obriše ovlažene, krvave oči.
- Vjerojatno nije.
Medicinskoj sestri su se ubrzavali otkucaji slušajući njihov razgovor, no trudila se ostati profesionalna.
- Hajdemo. Nema puno vremena. Možda budemo imali sreće – primi ih obje pod ruku i odvede do laboratorija.
________________________
Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, nakon čega je usvojen. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je dviju zbirka poezije "LJUBAV IZ DAVNINE" (2008.) i "DOLINA STVARANJA" (2010.) te hit romana ,,EVANĐELJE TAME’’ (2014.) kojime je 2016.godine službeno predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse). Također, Antičević je scenarist dvaju kratkometražnih filmova, na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, urednik nekoliko knjiga. Sudionik je i suorganizator u više humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.
Ipak, svijet na koji je navikla, u kojem je moda religija, vizažisti i dizajneri svećenici, pista hram, a ljepota boginja, bio je daleko tog oblačnog jutra. Držala se za promrzli trbuh u kojem su crijeva krulila, a prazan želudac puštao kiselu tekućinu.
Baš kada se pognula od boli, lice joj obasjaše automobilska svjetla. Podigne glavu i zapazi kako crveni Stojadin usporava. Vozilo zastade, ona uleti u njega i snažno zalupi vratima. Dočekao ju je krezubi osmijeh bradatog muškarca tamne kože i velikog nosa. Bio je odjeven u plavu trenerku s bijelim prugama, nosio je crne nemarkirane naočale i zaudarao po duhanskom dimu.
- Mogla si još jače tresnuti – prokomentira te nagazi na gas.
- Oprostite – iznemoglo će držeći se za stomak.
- Kamo ćeš, djevojko?
- Zagreb.
- Nije mi usput, ali odvest ću te.
- Bila bih Vam neizmjerno zahvalna. Moj će Vam dečko podmiriti sve troškove, a i dodatno Vas nagraditi.
- Nema potrebe – stavi cigaretu između tankih usana te pripali. – Smeta ti dim? – ljubazno upita.
- Mogu izdržati.
- Sigurno?
- Pa, i ne baš – nakosila je promrzle usnice.
On otvori prozor te izbaci užarenu cigaretu.
- Hvala Vam puno, gospodine.
- Persiranje nije potrebno.
- U redu. Ivana, drago mi je – nasmiješi se.
- Ja sam Ahmed – skine naočale i okrene se prema njoj.
Ugledavši bijeli ožiljak što se protezao obrazom i unakaženo ugaslo lijevo oko svjetlo zelenkaste boje nalik iscijeđenom grozdu, Ivana teškom mukom suzbi vrisak. Lice joj ostade paralizirano, u šoku.
- Što je bilo? – upita je.
- Niša, gospodine, ništa. Samo sam umorna – ubrzano se opravdavala.
- Baš – namršti se Ahmed, okrene glavu i vrati naočale na lice, a stoperica šutke klone.
Ahmedu je iskakala žila kucavica na čelu. Ubrzavao je vožnju osjećajući vulkan gnjeva u mozgu. Ivanin je istup razlio goruće traume po njegovom umu, probudio onaj osjećaj bezvrijednosti koji ga je dočekao ulaskom u Europu. Prisjetio se usamljenih noći u kavanama prepunim opijenih bijelaca koji su u njega čudno piljili i podsmjehivali se. U misli mu se vratiše i prve šetnje ulicama kojima su šetale gologlave djevojke što su mu se u početku doimale kao skulpture nemorala obojane đavoljim bojama i koje su se drsko nacerile čim bi ga ugledale, šaptale jedna drugoj nešto, pritom ne skidajući pogled s njega. Misli mu nije zaobišao ni prvi radni dan u Hrvatskoj dok još ni jezik nije dobro poznavao, zbog čega je postao predmet zafrkancije među poslovnim kolegama. Stiskao je zube trudeći se zatomiti svu tu bol koju su mu ljudi zapada nanijeli, bol koja je vrila u njemu poput gnoja u upaljenom, debelom prištu.
Ivanu je brzina sljepila za sjedalo. Ognjena aura u njenoj blizini i miris pepela izazivali su nelagodu zbog koje joj je kliznula kap znoja s čela. Grickala je nokat, napeto pogledavala vozača, a koljeno joj je poskakivalo. Priželjkivala je da što prije stigne do odredišta, ispriča svom dečku kakva ju je sudbina snašla. Bila je svjesna da će se morati dugo opravdavati zbog sinoćnjeg izlaska, kao i zbog toga što se nije vratila kući s njegovim rođakom, iz razloga što je njen dragi teškoga karaktera, ali je pretpostavljala da će joj sve oprostiti kada mu ispriča kako ju je njegov našmrkani rođak pokušavao silom poljubit tokom vožnje, zbog čega je iskočila iz automobila i završila kao stoperica. Ipak, malčice se pribojavala njegove reakcije na sve to budući da je on u takvim slučajevima vrlo nepredvidiv.
Nakon što više nije mogla izdržati dugu i napetu šutnju u kojoj su se misli rojile poput pobješnjelih osa, Ivana postiđeno reče:
- Oprostite. Pomogli ste mi u nevolji, a ja sam se jako ružno ponijela prema Vama. Svašta mi se dogodilo, nisam bila pri sebi.
- U redu je – blagim će izdahom, ne skidajući pogled s ceste.
- Nadam se da je. Ako nije, valjda će biti. Nego, recite mi nešto više o sebi? Imamo vremena – trudila se razvedriti atmosferu.
- Što želiš znati?
- Pa…. čime se bavite?
- Radim u stolariji.
- Ah, djed s majčine strane je bio stolar. Pravi majstor. Volim taj posao. Umijeće je.
- Lijepo.
- Samo to? Zar Vi mene nećete pitati čime se bavim?
- Vidim da imaš potrebu reći. Izvoli.
- Nije tako, gospodine Ahmede. Samo želim ispraviti loš uvod.
- Dobro. Čime se baviš?
- Manekenka sam, studiram, a u slobodno vrijeme volim ples, slikarstvo i teretanu.
Vozač je pogleda, a djevojka osjeti kako je ponovo uprskala.
- Vidiš, ja ne volim manekenke – tmurno će on.
- Gledajte, to nije ono što ljudi misle. To nije nikakva prostitucija, pornografija, a ni išta slično – opravdavala se.
- Znam jako dobro što je to. Baš zato i imam negativno mišljenje.
- Pojasnite?
- Vi to vidite kao trend koji čovjeku nastoji uljepšati život, a ja vidim moćnike koji nameću te trendove i određuju što će kada biti moderno. Gledate na to kao na umijeće ženske senzibilnosti i ljepote, a ja kao na obmanu otopljivim šminkama i svilama koje je lakše rastrgati rukom nego umom. Ukratko, mislim da su manekenke lažne hurije ovoga svijeta, svijeta kojeg se ne zaslužuje dobrim djelima već kupuje novcem i u kojem je čovječanstvo drogirano fiziologijom.
Nije ga baš najbolje razumjela. Počešala se po tjemenu, zastala nekoliko sekundi te prokomentirala.
- Načitan ste čovjek, vidim. No, ja se ne slažem s Vama – ironično se osmjehne, što on doživi kao blago podrugivanje i namrgođeno nastavi pratiti cestu pred sobom.
Ivana po treći osjeti nelagodu. Nije znala što je ovoga puta skrivila, stoga joj se sve više činilo da problem ipak nije u njoj . Vozač joj se počeo doimati kao zastarjeli autsajder koji negativno percipira sve što je mlado i uspješno, primitivac sklon osuđivanju, nesretnik koji nema svoj život pa je stoga zaokupljen tuđima.
- Gospodine, što bi žena trebala učiniti da Vama bude po ukusu? Pokriti kosu i lice? Staviti burku? – nakon kratke šutnje, provokativno će djevojka.
Ahmed je hladnokrvno pogleda:
- Tvoje je lice pokrivenije šminkom više nego lice bilo koje muslimanke burkom. One pod maskom prikrivaju istinu, a ti maskom prikazuješ laž.
Ivana složi uvrijeđen izraz lica te drsko odgovori:
- Da, kriju izgled. Tko zna što još kriju?
- Nemam namjeru dalje raspravljati s tobom – odmahne rukom.
- Opa, jesam Vas. Činjenice pogađaju, zar ne?
- Djevojko, ne znaš o tome ništa. Mlada si jako, slijepa pred svijetom više nego ja koji sam jednook.
- Uh, ova Vam je dobra. Hahaha – sarkastično se nacerila. – Znate, mislila sam da ste bezveznjak, no ipak ste mi zabavan. Sada ste me podsjetili na poslovicu Erazma Roterdamskog koja kaže ,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj''. Hahaha.
- Dobro je Roterdamski rekao, no ja se radije držim Ibn Talibovih riječi ,,Znam kako bih vas mogao popraviti, ali bih tako pokvario sebe''. Stoga, nemam namjeru više pokušavati skinuti ti lance budući da ti se sviđa njihov zveket.
- Hmmm, pa bolje je Roterdamski rekao. Za ovog Vašeg i ne znam.
- Hajde djevojko, dosta je bilo. Naporna si – uznemireno joj uzvrati.
- Ili ? – bahato će.
Uto, on osjeti strujanje trauma mozgom. Na tren mu se zacrni te naglo nagazi na kočnicu. Odjekne škripanje, gume prokližu, a vozilo se zaleluja. Nakon grubog kočenja koje je ostavilo vijugave pruge po kolniku, automobil se uspio zaustaviti usred autoceste što spaja Karlovac i Zagreb.
- Koji ti je kurac majmune jedan!? Želiš li nas oboje ubiti!? – Ivana se izderala na njega.
Nije odgovarao. Držao se za čelo, šake su mu se tresle i nervozno stiskale kao da želi nekoga zdrobiti, pluća ubrzano disala, a djevojka je u stanju šoka nastavljala galamiti:
- Znaš li ti uopće tko mi je dečko!? Ukoliko mu nešto kažem, jebat će ti mater!
- Prestani, molim te – promuklo će on.
- Ma znaš što, odjebi – izleti iz vozila i zalupi vratima.
- Ivana, stani – Ahmed pojuri za njom.
Uhvatio ju je s leđa dok je nervozno hodala, okrenuo prema sebi i rekao joj gotovo uplakano:
- Vrati se, dijete. Zaboravimo sve. Vozim te doma.
- Nisam ja nikakvo dijete, pička ti materina – pljusne mu toliko snažan šamar da su mu se naočale raspuknule te uspaničeno pobjegne.
Pretrčala je nekoliko kilometara. Stigavši do obližnje benzinske postaje, osjetila se sigurno. Klonula je zadihana i pokisla, nadisala se zraka što je blago zaudarao po nafti. Nakon što se pribrala, zamolila je nekog usputnog prolaznika da joj posudi mobitel te je nazvala svoga dečka koji je uznemireno rekao da će kroz pola sata doći po nju.
Sjela je ispred toaleta i gorko zaplakala čekajući svojeg dragog, spasitelja koji ju je izbavio od siromaštva, samohrane majke i nasilnog dečka iz srednjoškolskih dana te joj priuštio školovanje na privatnom fakultetu u Zagrebu i svojim vezama omogućio bavljenje modom.
Kiša je započela ubrzano padati. Oštre su kapi sve silovitije udarale o nadstrešnicu iznad toaleta gdje je usamljeno čučala. Bešćutni bljeskovi sijevali su sivim nebom, a olujni je vjetar raznosio popadalo lišće i sve silovitije njihao obližnje drvo.
Najednom, grom prasne, a promrzla se Ivana obgrli rukama i podigne glavu. Pred sobom ugleda lokvicu vode nad čijom je površinom plutao tanki sloj goriva ljubičaste boje i u njemu zapazila zamućeni odraz svoga lica nakon čega je briznula u još burniji plač. Silila se iscijediti svaku kap tuge iz srca i izliti je kroz oči.
Prolom oblaka trajao je kratko. Kroz pukotinu u oblacima probilo se blijedo sunce, obasjalo klizavi asfalt i svojim sjajem pomilovalo Ivanu po licu. Nije ni primijetila srebrni Bugatti svojega dečka parkiran nedaleko od nje.
- Ivana – netko je nježno uhvati za rame.
Trzne glavom i ugleda jednookog Ahmeda. Poskočila je, razmahala se rukama. Bila je uvjerena da joj se došao osvetiti.
- Vratio sam se po tebe. Oprosti zbog svega. Idemo – rekao je drhtavim glasom.
Preplašeno se odmicala od njega fokusirajući pogled na njegovo unakaženo oko.
- Samo me saslušaj. Sve ću ti objasniti – govorio je podižući desni dlan.
- Ne! – Ivana vrisne te se naglo okrene spremna dati petama vjetra, no osta zatečena nenadanim prizorom svoga dragoga koji je koračao prema njoj. Crvenu košulju prekrivao mu je tamni sako, a crne je hlače stezao kožni remen kojeg je krasila pozlaćena kopča u obliku piramide s otisnutim Horusovim okom na njenom vrhu.
- Jonatane – poviče te raširenih ruku dotrči do njega.
Ahmed je promatrao prizor. Prepoznao je to lice s televizijskih ekrana. Bio je to Jonatan Stoltenberg mlađi, sin poznatog bankara koji financira ratove na bliskom istoku, vlada brojnim međunarodnim medijskim kućama i posjeduje veliki udio u američkim energetskim i farmaceutskim industrijama.
Baš kada ga Ivana krene zagrliti, Jonatan je silovito odgurne i ona padne na stražnjicu. Podigla je glavu i prostrijelila ga suznim pogledom, a on izvadi pištolj.
- Kurvo jedna, što si sinoć radila s mojim rođakom? – hladnokrvno će ciljajući joj čelo.
- Ništa, dragi. Ništa. Nadrogirao se i pokušao me silom uzeti, a ja sam pobjegla – uspaničeno je govorila trepćući pred hladnom cijevi.
- Mi ne lažemo jedan drugoga. Sve mi je rekao.
- Ne dragi, u krivu si. Ne čini to. Ja... ja te volim.
- Ušuti! – snažno je tresne vanjskim dijelom dlana. Srušila se, a on krene povući okidač. Uto se Ahmed zaleti u njega i obori ga na pod. Usred žestokog hrvanja začuje se prodoran pucanj pištolja. Jonatan odgurne prostrijeljenog Arapina od sebe, ustane i obriše okrvavljene ruke te uperi pogled u Ivanu koja je ucviljeno čučala.
- Imaš sreće – krvožedno reče znajući da ovoga puta neće imati na koga svaliti krivicu za svoj zločin jer je ustrijelio upravo onoga kome ga je planirao podmetnuti. - Pokušaj nešto prijaviti, znaš kako će ti mama završiti – prijetećim joj se tonom obrati te odšeta do svojeg automobila. Nagazio je na gas i nestao.
Pucanj nije prestajao odzvanjati u djevojčinim ušima. Nakon što se malčice pribrala, uspjela se dovući do benzinske postaje i zamoliti prodavača za poziv. Desetak minuta kasnije, začule su se sirene. Ranjenik je odvezen u KBC Zagreb, a po Ivanu je taksijem došla njena majka.
*******************
Prošla su četiri sata od nemilog događaja.
Operirani je Ahmed ležao u besvjesnom stanju na bolničkom krevetu. Uznemireno se migoljio, preznojavao i mucao u snu. Medicinska sestra ga je promatrala znajući da nema velike šanse preživjeti jer je metak rasparao crijeva i mokraćni mjehur te se zabio u kralježnicu. Kirurg je učinio što je bilo u njegovoj moći, ali gubitak krvi bio je prevelik.
Ubrzo, u sobu je dojurila Ivana u pratnji svoje majke kojoj se zavrtjelo ugledavši ranjenika.
- Mama – djevojka je uhvati u padu.
Žena obriše čelo, proguta pljuvačku te usporeno podigne dlan želeći signalizirati kako je sve u redu.
- Gospođo, ukoliko Vam nije dobro, pozvat ću liječnika – obrati joj se medicinska sestra.
- Ne brinite. Trenutak nepažnje - usiljeno se osmjehnuvši, žena se odmakne od kćeri.
- U kakvoj vezi ste s pacijentom? – upita sestra.
Majka štucne, a Ivana ostane zatečena.
- Dugogodišnji prijatelji – slaže mlada djevojka.
- Pa ima li obitelj?
- Ne. Mi brinemo o njemu.
- Ipak, pričekajte u hodniku – s nepovjerenjem će medicinska sestra.
- Samo nam recite u kakvoj je stanju? – Ivana uzbuđeno podigne ton.
- Kritičnom. Izgubio je previše krvi. Ukoliko poznajete nekoga tko ima krvnu grupu negativna nula, hitno nam javite jer momentalno nema zaliha. A sada je vrijeme da odete.
Ivana kimne, okrene se i počeše po nosu.
- Čekaj! – majka je zgrabi za rukav i pogleda u oči. – Ivana, ti vjerojatno imaš njegovu krvnu grupu – drhtavo će.
-Što? Odakle ti to? Ne razumijem? – Ivana protrese glavom.
Gledajući svoje zbunjeno dijete, majka posramljeno stisne zube.
- Ivana, tvoj otac nije poginuo u ratu kada si se rodila. Ovdje je, živ, leži blizu tebe – uperi prstom u Ahmeda i obriše blistavu suzu što se slila niz obraz.
- Mama, šališ se, zar ne? – jecavo upita.
- Ne šalim se kćeri.
- Dovraga, reci mi istinu! – zaurla na nju.
- Hoću, pa makar me mrzila – hrabro odgovori.
- Pričaj!
Majka duboko udahne i krene govoriti gledajući u pod:
- Bio je moja ljubav od devedeset i šeste, kada je doselio u Europu. Radio je kod djeda kao stolar. On ga je podučio svemu. Nakon što je djed saznao za nas, otjerao ga je i zabranio nam svaki kontakt. Onda…
- Kako ste mogli!? – Ivana je prekine. – Zbog vašeg kukavičluka, ja sam odrasla kao kopile!
- Ne, kćeri. Tvoj je djed imao jaka poznanstva u policiji. Zaprijetio je da će se pobrinuti da Ahmed bude deportiran u Saudijsku Arabiju ukoliko nam se ikada približi. U toj ga je zemlji čekala smrtna kazna. Ahmed je bio i na to spreman, ali ja sam ga istjerala u namjeri da ga spasim. Te se večeri opio prvi put u životu te izgubio oko u prometu.
- Ovo nije normalno – uhvatila se za glavu osjećajući kako će se rasprsnuti. Želudac joj se okrenuo, kosa naježila, a kralježnicom su joj milili trnci.
- Znaj samo da te uvijek volio. Stalno ti je bio vrlo blizu, čuvao te iz sjene. Motrio je na tebe prvog dana vrtića, prvog dana škole i pazio na tebe pri svakom tvom izlasku. Znala sam ga ponekad uočiti iz daljine, ali sam morala šutjeti.
- Ono sinoć nije bilo slučajno – djevojka obriše ovlažene, krvave oči.
- Vjerojatno nije.
Medicinskoj sestri su se ubrzavali otkucaji slušajući njihov razgovor, no trudila se ostati profesionalna.
- Hajdemo. Nema puno vremena. Možda budemo imali sreće – primi ih obje pod ruku i odvede do laboratorija.
________________________
Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, nakon čega je usvojen. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je dviju zbirka poezije "LJUBAV IZ DAVNINE" (2008.) i "DOLINA STVARANJA" (2010.) te hit romana ,,EVANĐELJE TAME’’ (2014.) kojime je 2016.godine službeno predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse). Također, Antičević je scenarist dvaju kratkometražnih filmova, na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, urednik nekoliko knjiga. Sudionik je i suorganizator u više humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.
