Akademkinja Dubravka Oraić Tolić poznato je ime u hrvatskoj književnoj i kulturnoj javnosti. Svojom djelatnošću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i drugim institucijama poput Matice Hrvatske ili HAZU, kao i svojim brojnim knjigama, uglavnom s područja književne teorije, ova je naša znanstvenica, književnica, urednica i prevoditeljica ostavila značajan i trajan trag na našoj kulturnoj sceni. Za ovakav svoj doprinos nagrađena je većim brojem nagrada, među kojima se ističe Državna nagrada za znanost za životno djelo (2012.).
Široj je javnosti, međutim, akademkinja Oraić Tolić malo poznata - kako to biva i inače kada je riječ o osobama ovakvoga profila - pa, čini se, i u ovom našem kraju, uz koji je vezana rođenjem, odrastanjem te brojnim drugim vezama (rođena je u Brodu 1943., a odrasla je u Donjim Andrijevcima). Sve to predstavlja još jedan od razloga zbog kojih smo odlučili napisati koju riječ o najnovijoj njezinoj knjizi pod naslovom "Doživljaji Karla Maloga" čije je zagrebačko predstavljanje upriličeno u petak 15. lipnja 2018. u knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Predstavljači knjige bili su uz autoricu još i Lina Kežić, HRT-ova urednica zadužena za kulturu, teoretičarka književnosti Andrijana Kos Lajtman, zatim Nives Tomašević, urednica knjige te dramska umjetnica Marija Sekelez koja je čitala neke njezine dijelove. Na koricama ovoga književnog djela koje obuhvaća oko 350 stranica stoji kako se radi o romanu, a već i letimičnim pregledom njegovog sadržaja zaključujemo da bismo ga pobliže mogli odrediti kao epistolarni, budući ga sačinjava niz od 60 pisama, čija zaglavlja sugeriraju da su posrijedi sadržaji poruka elektroničke pošte. Ova su pisma upućena svima (čitateljicama i čitateljima), naslovi (Subject) su im veoma raznoliki (u rasponu od "Vječnosti" do "Ledograda"), a prema vremenima njihovog upućivanja (Sent) zaključujemo da su poslagana kronološkim redosljedom čiji raspon obuhvaća točno jednu godinu. Pisma su podijeljena u četiri cjeline vezane uz svako pojedino godišnje doba, prema kojima su i imenovane (Žarko ljeto, Bogata jesen, Čarobna zima, Čudesno proljeće). Što se tiče žanrovskih odrednica, ovdje se radi o nesvakidašnjoj dnevničkoj prozi u epistolarnoj formi, koja uključuje elemente feljtonistike, publicistike, na marginama i putopisnog štiva ograničenog na Zagreb i njegovu bližu okolicu. No pogotovo je nesvakidašnji način pripovijedanja, premda je njegov predmet svakodnevica jedne zagrebačke obitelji.
Na ovu je specifičnost ukazalo više predstavljača knjige, a posebice se njome pozabavila profesorica Kos Lajtman koja je napomenula kako je ovakav diskurs u literaturi gotovo nepoznat. Posrijedi je pripovijedanje tj. pomalo fragmentarno izlaganje zapažanja i iskustava djeteta koje još ne zna niti govoriti, a kamoli pisati, s obzirom da je u vremenu nastajanja ovih dnevničkih zapisa, odnosno pisama, imalo između jedne i dvije godine starosti. No ovo je dijete, imenom Karlo, kako je također bilo napomenuto tokom predstavljanja, pronašlo "zamjensku pripovjedačicu" - svoju baku Dubravku. U predgovoru knjige ovaj je odnos formuliran preciznije - baka je za Karla "autorska pripovjedačica", dok je on njezin "pripovjedač u prvom licu jednine".
Shodno tomu, pripovijedanje "zamjenske pripovjedačice" koja govori "Karlovim glasom", ne svodi se na infantilnu razinu koju obično pripisujemo malenoj djeci, nego se očito radi o pokušaju da se ono "djetinje", koje se u čovjeku zadržava u ovoj ili onoj mjeri vjerojatno do zadnjega dana, ono naivno i prostodušno koje sačinjava značajan, premda često nedovoljno osviješten element našega jastva, posredstvom dječaka Karla, transponira u pripovjednu perspektivu kroz koju se, uz ostalo, izriču osobni dojmovi i razmišljanja vezana uz našu aktualnu stvarnost, prvenstveno stvarnost života Zagreba i Hrvatske, a zatim i današnje Evrope i svijeta u cjelini. U tome izlaganju spomenuti "djetinji horizont" ne odnosi prevagu - nego se, prema autoričinim riječima, radi o "neobičnoj kombinaciji dječjeg viđenja svijeta i iskustva starih ljeta". Da bi takvu kombinaciju učinila smislenom, "zamjenska pripovjedačica" je uobličila jedan kompleksan, višeslojan tekst koji se zahvaljujući lepršavom stilu protkanom rimama i dosjetkama pokazuje veoma zabavnim i lakim za čitanje.
Slojeva o kojima je ovdje riječ, a koje su analizirali i predstavljači knjige, ima podosta - od onoga na kojemu se svijet pokušava promatrati iz pozicije "tabule rase" koja, kako pretpostavljamo, odgovara umu sasvim malog djeteta - ovdje konkretno dječaka Karla koji otkriva nova, nepoznata bića i predjele, uglavnom one zagrebačke, pa sve do sloja koji obuhvaća kulturološke teme vezane uz autoričine profesionalne interese. U međuprostoru nalaze se slojevi koji, rekli bismo, na prirodan način povezuju ova dva gotovo dijametaralno postavljena motivska kompleksa čiji kontrast na taj način biva potpuno neutraliziran - od motiva svakodnevice Karlove obitelji, odnosno njegovoga djeda i bake, koji uključuje i epizode obiteljske povijesti s reminiscencijama na ljude, događaje i mjesta koji su ostali u prošlosti, preko komentara aktualnih događaja. posebice onih političkih, te povezanih svjetonazorskih digresija putem kojih se razjašnjavaju vrijednosni sudovi izrečeni u tekstu, do književnih i kulturnih referenci koje se pojavljuju vezano uz ono što akteri romana susreću pri svojim šetnjama gradom ili posredstvom medija. Usput saznajemo mnoštvo detalja iz života autoričine obitelji - primjerice da je Karlov djed popularan kolumnist koji se bavi političkim temama, da mu je majka znanstvenica - i to jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj, da mu djed i baka stanuju u Cankarovoj ulici u Zagrebu, da ljeta provode u Biogradu na Moru itd. Također saznajemo i što se događa u širim razmjerima - vrijeme obuhvaćeno ovim dnevnikom bilo je obilježeno velikim migrantskim valom koji se prelijevao i preko Hrvatske, kao i borbama na Bliskom istoku, posebice onima protiv samoproglašene islamističke države uspostavljene na područjima Iraka i Sirije, čije su terorističke aktivnosti predstavljale stalnu prijetnju mirnom životu ljudi širom svijeta. To je također vrijeme isteka mandata vlade Zorana Milanovića, nakon kojega je desna koalicija formirala nestabilnu, kratkotrajnu vladu pod vodstvom Tihomira Oreškovića. Otprilike je to bio trenutak kada je, koju godinu nakon ulaska Hrvatske u EU, naše društvo postalo svjesno razmjera iseljavanja hrvatskog stanovništva koje su omogućile otvorene granice prema Zapadu tj. onoga što danas nazivamo "hrvatskom demografskom katastrofom" - na koju se autorica višekratno referira.
Predstavljači knjige istaknuli su kako sva ova događanja, od najbanalnijih do najdalekosežnijih, svojim literarnim postupkom autorica uzdiže do književne činjenice i estetske, pa i metafizičke propozicije. S tom se ocjenom nije teško složiti, mogli bismo samo dodati kako kroz svoje suptilno svjedočnje o, kako sama kaže, "ljepoti i krhkosti života" autorica na svjetlo dana uspijeva izvući podosta od "metafizike ljudske svakodnevice" i pritom ukazati na sve one "male stvari" koje ovu "metafizičnost" sačinjavaju.
Dodatna kvaliteta ovoga dnevničkog spomenara jest njegova neposrednost i nepatvorenost, što je upravo i uvjet da tekst ove vrste stekne književnu vrijednost. Rezultat je to, dijelom, i načina na koji je knjiga "Doživljaji Karla Maloga" nastala, a na koji se akademkinja Oraić Tolić osvrnula pri njezinom predstavljanju. Osnovicu knjige, naime, čine stvarna pisma poslana putem e-maila kojima je autorica obavještavala svoju kćerku (Karlovu majku) o dogodovštinama pri bavljenju djeda i bake svojim unukom koji je zbog mnogobrojnih majčinih putovanja na znanstvene konferencije morao biti predan njima na čuvanje. S ovom okolnošću povezana je i stanovita fragmentiranost teksta - koja je posljedica činjenice što mali Karlo (Karlo Mali) nije stalno bio u kontaktu sa svojim djedom i bakom, nego uglavnom u spomenutim prigodama ili pak pri njihovim posjetima obitelji svoje kćeri, kao i tokom zajedničkog ljetovanja.
Pri kraju knjige autorica ispisuje podužu pjesmu "o Hrvatskoj iz zraka i Hrvatskoj iz mraka" koja je tokom predstavljanja bila spomenuta više puta, a koju je pred njegov kraj pročitala gospođa Sekelez. Tom se pjesmom, koja za razliku od drugih pjesotvora i rimovanih igara riječima što ih u knjizi susrećemo na svakom koraku nije nimalo vickasta ni zabavna, ukazuje na mnoge boljke našega društva posebice na njegovo raslojavanje kakvo se u Hrvatskoj ne pamti. Ozbiljne i neugodne teme prisutne su doduše i na mnogim drugim stranicama knjige, no tek na ovom mjestu one bivaju posebno istaknute. A da završetak knjige ne ostane oslikan tamnim tonovima, zaključno pismo donosi prikaz proslave Karlovog drugog rođendana, sada u prisustvu njegovog mlađeg brata koji se rodio koji mjesec ranije. Ovo pismo završava još jednom pjesmom koja je izgleda stavljena kao kontrast onoj prethodnoj. Rekli bismo da se ovdje radi o suprotstavljanju "djetinjeg viđenja svijeta" ispunjenog vedrinom njegovog "očuđavanja" te dojmova "starih ljeta" u kojima dominira neka tiha rezignacija, o kontrastiranju "slatke pjene mladenačkih zanosa" i "gorkog taloga iskustva zrelog doba" - kako bi to rekao Danilo Kiš - što sve zajedno obilježava naš individualni i kolektivni "osjećaj života" ovdje i sada.
U zaključku možemo ustvrditi kako "Doživljaji Karla Maloga" ipak donose veoma optimističnu poruku u čije je središte stavljena naša mladost, naša djeca i unuci koja su za nas starije sva naša nada i radost. I upućuju na jedan prikladan način na koji se možemo i trebamo baviti svojim potomstvom. No knjigu ne treba preporučiti samo onima kojima je upravo ovo aktualna zanimacija - ona će zasigurno priuštiti užitak čitanja svim ljubiteljima lijepe i skladne pisane riječi. A autorici treba čestitati na još jednom uspjelom književnom djelu.
Široj je javnosti, međutim, akademkinja Oraić Tolić malo poznata - kako to biva i inače kada je riječ o osobama ovakvoga profila - pa, čini se, i u ovom našem kraju, uz koji je vezana rođenjem, odrastanjem te brojnim drugim vezama (rođena je u Brodu 1943., a odrasla je u Donjim Andrijevcima). Sve to predstavlja još jedan od razloga zbog kojih smo odlučili napisati koju riječ o najnovijoj njezinoj knjizi pod naslovom "Doživljaji Karla Maloga" čije je zagrebačko predstavljanje upriličeno u petak 15. lipnja 2018. u knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Predstavljači knjige bili su uz autoricu još i Lina Kežić, HRT-ova urednica zadužena za kulturu, teoretičarka književnosti Andrijana Kos Lajtman, zatim Nives Tomašević, urednica knjige te dramska umjetnica Marija Sekelez koja je čitala neke njezine dijelove. Na koricama ovoga književnog djela koje obuhvaća oko 350 stranica stoji kako se radi o romanu, a već i letimičnim pregledom njegovog sadržaja zaključujemo da bismo ga pobliže mogli odrediti kao epistolarni, budući ga sačinjava niz od 60 pisama, čija zaglavlja sugeriraju da su posrijedi sadržaji poruka elektroničke pošte. Ova su pisma upućena svima (čitateljicama i čitateljima), naslovi (Subject) su im veoma raznoliki (u rasponu od "Vječnosti" do "Ledograda"), a prema vremenima njihovog upućivanja (Sent) zaključujemo da su poslagana kronološkim redosljedom čiji raspon obuhvaća točno jednu godinu. Pisma su podijeljena u četiri cjeline vezane uz svako pojedino godišnje doba, prema kojima su i imenovane (Žarko ljeto, Bogata jesen, Čarobna zima, Čudesno proljeće). Što se tiče žanrovskih odrednica, ovdje se radi o nesvakidašnjoj dnevničkoj prozi u epistolarnoj formi, koja uključuje elemente feljtonistike, publicistike, na marginama i putopisnog štiva ograničenog na Zagreb i njegovu bližu okolicu. No pogotovo je nesvakidašnji način pripovijedanja, premda je njegov predmet svakodnevica jedne zagrebačke obitelji.
Na ovu je specifičnost ukazalo više predstavljača knjige, a posebice se njome pozabavila profesorica Kos Lajtman koja je napomenula kako je ovakav diskurs u literaturi gotovo nepoznat. Posrijedi je pripovijedanje tj. pomalo fragmentarno izlaganje zapažanja i iskustava djeteta koje još ne zna niti govoriti, a kamoli pisati, s obzirom da je u vremenu nastajanja ovih dnevničkih zapisa, odnosno pisama, imalo između jedne i dvije godine starosti. No ovo je dijete, imenom Karlo, kako je također bilo napomenuto tokom predstavljanja, pronašlo "zamjensku pripovjedačicu" - svoju baku Dubravku. U predgovoru knjige ovaj je odnos formuliran preciznije - baka je za Karla "autorska pripovjedačica", dok je on njezin "pripovjedač u prvom licu jednine".
Shodno tomu, pripovijedanje "zamjenske pripovjedačice" koja govori "Karlovim glasom", ne svodi se na infantilnu razinu koju obično pripisujemo malenoj djeci, nego se očito radi o pokušaju da se ono "djetinje", koje se u čovjeku zadržava u ovoj ili onoj mjeri vjerojatno do zadnjega dana, ono naivno i prostodušno koje sačinjava značajan, premda često nedovoljno osviješten element našega jastva, posredstvom dječaka Karla, transponira u pripovjednu perspektivu kroz koju se, uz ostalo, izriču osobni dojmovi i razmišljanja vezana uz našu aktualnu stvarnost, prvenstveno stvarnost života Zagreba i Hrvatske, a zatim i današnje Evrope i svijeta u cjelini. U tome izlaganju spomenuti "djetinji horizont" ne odnosi prevagu - nego se, prema autoričinim riječima, radi o "neobičnoj kombinaciji dječjeg viđenja svijeta i iskustva starih ljeta". Da bi takvu kombinaciju učinila smislenom, "zamjenska pripovjedačica" je uobličila jedan kompleksan, višeslojan tekst koji se zahvaljujući lepršavom stilu protkanom rimama i dosjetkama pokazuje veoma zabavnim i lakim za čitanje.
Slojeva o kojima je ovdje riječ, a koje su analizirali i predstavljači knjige, ima podosta - od onoga na kojemu se svijet pokušava promatrati iz pozicije "tabule rase" koja, kako pretpostavljamo, odgovara umu sasvim malog djeteta - ovdje konkretno dječaka Karla koji otkriva nova, nepoznata bića i predjele, uglavnom one zagrebačke, pa sve do sloja koji obuhvaća kulturološke teme vezane uz autoričine profesionalne interese. U međuprostoru nalaze se slojevi koji, rekli bismo, na prirodan način povezuju ova dva gotovo dijametaralno postavljena motivska kompleksa čiji kontrast na taj način biva potpuno neutraliziran - od motiva svakodnevice Karlove obitelji, odnosno njegovoga djeda i bake, koji uključuje i epizode obiteljske povijesti s reminiscencijama na ljude, događaje i mjesta koji su ostali u prošlosti, preko komentara aktualnih događaja. posebice onih političkih, te povezanih svjetonazorskih digresija putem kojih se razjašnjavaju vrijednosni sudovi izrečeni u tekstu, do književnih i kulturnih referenci koje se pojavljuju vezano uz ono što akteri romana susreću pri svojim šetnjama gradom ili posredstvom medija. Usput saznajemo mnoštvo detalja iz života autoričine obitelji - primjerice da je Karlov djed popularan kolumnist koji se bavi političkim temama, da mu je majka znanstvenica - i to jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj, da mu djed i baka stanuju u Cankarovoj ulici u Zagrebu, da ljeta provode u Biogradu na Moru itd. Također saznajemo i što se događa u širim razmjerima - vrijeme obuhvaćeno ovim dnevnikom bilo je obilježeno velikim migrantskim valom koji se prelijevao i preko Hrvatske, kao i borbama na Bliskom istoku, posebice onima protiv samoproglašene islamističke države uspostavljene na područjima Iraka i Sirije, čije su terorističke aktivnosti predstavljale stalnu prijetnju mirnom životu ljudi širom svijeta. To je također vrijeme isteka mandata vlade Zorana Milanovića, nakon kojega je desna koalicija formirala nestabilnu, kratkotrajnu vladu pod vodstvom Tihomira Oreškovića. Otprilike je to bio trenutak kada je, koju godinu nakon ulaska Hrvatske u EU, naše društvo postalo svjesno razmjera iseljavanja hrvatskog stanovništva koje su omogućile otvorene granice prema Zapadu tj. onoga što danas nazivamo "hrvatskom demografskom katastrofom" - na koju se autorica višekratno referira.
Predstavljači knjige istaknuli su kako sva ova događanja, od najbanalnijih do najdalekosežnijih, svojim literarnim postupkom autorica uzdiže do književne činjenice i estetske, pa i metafizičke propozicije. S tom se ocjenom nije teško složiti, mogli bismo samo dodati kako kroz svoje suptilno svjedočnje o, kako sama kaže, "ljepoti i krhkosti života" autorica na svjetlo dana uspijeva izvući podosta od "metafizike ljudske svakodnevice" i pritom ukazati na sve one "male stvari" koje ovu "metafizičnost" sačinjavaju.
Dodatna kvaliteta ovoga dnevničkog spomenara jest njegova neposrednost i nepatvorenost, što je upravo i uvjet da tekst ove vrste stekne književnu vrijednost. Rezultat je to, dijelom, i načina na koji je knjiga "Doživljaji Karla Maloga" nastala, a na koji se akademkinja Oraić Tolić osvrnula pri njezinom predstavljanju. Osnovicu knjige, naime, čine stvarna pisma poslana putem e-maila kojima je autorica obavještavala svoju kćerku (Karlovu majku) o dogodovštinama pri bavljenju djeda i bake svojim unukom koji je zbog mnogobrojnih majčinih putovanja na znanstvene konferencije morao biti predan njima na čuvanje. S ovom okolnošću povezana je i stanovita fragmentiranost teksta - koja je posljedica činjenice što mali Karlo (Karlo Mali) nije stalno bio u kontaktu sa svojim djedom i bakom, nego uglavnom u spomenutim prigodama ili pak pri njihovim posjetima obitelji svoje kćeri, kao i tokom zajedničkog ljetovanja.
Pri kraju knjige autorica ispisuje podužu pjesmu "o Hrvatskoj iz zraka i Hrvatskoj iz mraka" koja je tokom predstavljanja bila spomenuta više puta, a koju je pred njegov kraj pročitala gospođa Sekelez. Tom se pjesmom, koja za razliku od drugih pjesotvora i rimovanih igara riječima što ih u knjizi susrećemo na svakom koraku nije nimalo vickasta ni zabavna, ukazuje na mnoge boljke našega društva posebice na njegovo raslojavanje kakvo se u Hrvatskoj ne pamti. Ozbiljne i neugodne teme prisutne su doduše i na mnogim drugim stranicama knjige, no tek na ovom mjestu one bivaju posebno istaknute. A da završetak knjige ne ostane oslikan tamnim tonovima, zaključno pismo donosi prikaz proslave Karlovog drugog rođendana, sada u prisustvu njegovog mlađeg brata koji se rodio koji mjesec ranije. Ovo pismo završava još jednom pjesmom koja je izgleda stavljena kao kontrast onoj prethodnoj. Rekli bismo da se ovdje radi o suprotstavljanju "djetinjeg viđenja svijeta" ispunjenog vedrinom njegovog "očuđavanja" te dojmova "starih ljeta" u kojima dominira neka tiha rezignacija, o kontrastiranju "slatke pjene mladenačkih zanosa" i "gorkog taloga iskustva zrelog doba" - kako bi to rekao Danilo Kiš - što sve zajedno obilježava naš individualni i kolektivni "osjećaj života" ovdje i sada.
U zaključku možemo ustvrditi kako "Doživljaji Karla Maloga" ipak donose veoma optimističnu poruku u čije je središte stavljena naša mladost, naša djeca i unuci koja su za nas starije sva naša nada i radost. I upućuju na jedan prikladan način na koji se možemo i trebamo baviti svojim potomstvom. No knjigu ne treba preporučiti samo onima kojima je upravo ovo aktualna zanimacija - ona će zasigurno priuštiti užitak čitanja svim ljubiteljima lijepe i skladne pisane riječi. A autorici treba čestitati na još jednom uspjelom književnom djelu.
