izletiš nesigurno iz
svog otvorenog kaveza
prepunog omeđene praznine
bolne očekivanosti
elektronike i mikroklime
od kojih iskašljavaš prošlost
padaš tvrdo na asfaltne
plovne puteve
kao steampunk amfibija;
mašu ti kapetani duge plovidbe
između predgrađa i pristaništa
u središtu remontne baze
sretneš odmah poznate a da ne znaš
po čemu to oni tebe poznaju –
prijatelje na zalasku
pizde pred odlukama o odlasku;
u sukobu si s odrazom lika u izlogu
dok pada magla budućnosti.
