Dvije su suze kanule u dvije loše kave na nešto manje lošijem mjestu. Onaj koji je ispijao pelinkovac samo je ćutio, čekajući još koju suzu, spreman na dvostruko brojenje. Njemu je bilo najvažnije utvrditi koliko se suza otklizalo iz njenoga, a koliko iz njegovoga oka. Znao je, naravno, da taj broj ništa ne znači, nikome, ali, kao pažljivom slušaču i promatraču, bilo mu je bitno. Već je shvatio da su dvije suze za dvije osobe. Od kojih je jedna odavno pod zemljom, a druga iz prikrajka, s balkona na drugom katu zgrade nasuprot, samo nijemo promatra, ne čuje na tu daljinu. Iz pokreta koji su zastali u zraku, zaključuje da je ona tema razgovora, toga razgovora koji je šezdeset godina čekao da se razveže iz čvora uspomena i života. Baš toliko traje njen život, nakon one petnaeste godine u kojoj se zadjevojčila, a doktori od nje digli ruke.
Vojo – Pelinkovac i Vlado – Prva kava sreli se u to subotnje prijepodne, poklopilo se da su obojica imali slobodnog vremena i, što će drugo, nego “prebaciti koju riječ” uz kavu, mogu si to ove subote priuštiti, bila je penzija prošli tjedan. Vojo je ugledao poznanicu, ne živi u njihovom gradiću, povremeno navrati da obiđe onu promatračicu s balkona. Podignuta ruka u znak pozdrava i poziv da im se pridruži, što je Zorica prilično nevoljko učinila. Ali, kad je shvatila tko je Prva kava, odjednom joj postade jako drago i važno što je baš ona Druga kava. Godinama je čekala to spajanje kava, prepuštajući slučajnosti da se ono dogodi, kao da joj nije važno. I u svakom trenutku boravka u gradiću bila je spremna za tu kavu, razgovor i suzu.
– Vaša je majka spasila život mojoj snaji – zatutnji odjednom u sva tri gutljaja.
– Kojoj snaji, koliko znam Vaš sin nije oženjen.
– O, pa ima različitih snaja, mislim na sestru od pokojnog mi muža.
– Onu strogu?
– Baš nju, eno je gore na balkonu, može se spustiti, ali nešto nema volje.
– Nikad mi Dora o tome nije pričala.
– Zato ću sad ja, čekala sam taj trenutak.
I krene Druga kava pripovijedati ono što je već stotinu puta naumila, kad bi ugledala Prvu kavu s druge ili iste strane ulice, ali, osim nesigurnog “dobar dan”, ni jedan trenutak nije joj se činio dovoljno tih za tu emociju i snažan za tu suzu.
– Anđelka se razboljela na toj čudesnoj rampi koja se podigla u znak pozdrava za prelaz iz djevojčice u djevojku. Primili je u varošku bolnicu, ali uzrok i razlog kopnjenju nisu mogli ustanoviti. Nije bila sušica, ospice je ranije prebolila, mandule bez upale, jezik u pomućenim bojama zdravlja, bez temperature nije ni upala pluća, nema bolova na donjoj desnoj strani trbuha koji bi nudili spasonosno rješenje upale slijepoga crijeva, nije ni metiljavost, ne vuče se trakavica tamo gdje se obično smješta. Nije utvrđena ni jedna od uobičajenih dijagnoza u tom kraju, a posebno u Anđelkinom i okolnim selima – rastegla Druga kava uvod, ali što će Prva i Pelinkovac, shvatili su da je važno, šute i čekaju.
– Sad nešto ne znam odakle se u njenoj sobi stvorila Dora, čini mi se da je došla u posjetu starijoj sestri, s kojom je djevojčica dijelila sobu.
– Moguće je, imao sam tetku, stariju od matere, stalno je bila boležljiva, ali je nadživjela mlađu sestru – ubacuje tumačenje Prva kava.
– Nije Vaša majka poznavala Anđelku, ali joj se curićka odmah smilila, sva blijeda i tiha, pogotovo kad je, onako pametna i pomirena sa situacijom, mirno rekla da doktori ne znaju što joj je, a nju ništa ne boli. Možda je Dora mislila: da napravim nešto za tu curicu, tko zna koliko joj dana preostaje. Pa je eto sutradan kraj željeznog kreveta u bijeloj sobi, s košarom iz koje su se širili miomirisi. Masne kokošje juhe s domaćim rezancima, pohanih šnicli, restanog krumpira i pite mađarice – pripovijeda Druga kava, sve zna, a u to vrijeme nije bila rođena.
I Pelinkovcu i Prvoj kavi uzbudili se želuci, poznato je da obje vrste pića “ispiru” želudac, a i dopodne je na izmaku, skoro će i sunce na njihovu stranu.
– Valjda je hiljadu puta moja Anđelka rekla da su nju samo ti šnicli vratili u život. Nije ona bila gladna, božesačuvaj, otac joj bio učitelj, samo troje djece, nije manjkalo ni kokoši ni praseta. U bolnici je hranili čak i bolje nego neke starce, priznavala je. Ali, nije joj išlo u tek, ipak je to bila bolesnička hrana. A ona se nije mirila sa bolešću.
– Što je to onda moja Dora metnula u hranu – tiho upita Prva kava, odjednom prepuna sinovljevih osjećaja prema odavno umrloj majci.
– Ne znam i ne razumijem, a ni snaja ne umije objasniti. Bit će da su miris i okus ljubavi, pažnje, suosjećanja i brige za tuđe dijete Anđelki bili dovoljni da u sebe počne uvlačiti sokove života. A možda joj je Dora nešto rekla što djevojčica tada nije razumjela. O vlastitom preživljavanju, u njenoj dobi, koncentracionog logora u koji je odvedena s roditeljima Židovima, a iz kojega je bez njih izašla. Imala je Vaša majka sigurno neku magičnu riječ o važnosti borbe za život – prosipala je riječi ta jedina suza dok se srebrnkasto spuštala u punu šalicu kave Druge kave. I dok se prva i jedina suza blistala na dnu ispijene šalice kave Prve kave. A Pelinkovac, svjestan da je svjedočio trenutku rađanja života, bez uobičajenih porođajnih bolova, strahova i strepnji, svoju je suzu progutao, ne dozvolivši joj da postane suvišna.
Vojo – Pelinkovac i Vlado – Prva kava sreli se u to subotnje prijepodne, poklopilo se da su obojica imali slobodnog vremena i, što će drugo, nego “prebaciti koju riječ” uz kavu, mogu si to ove subote priuštiti, bila je penzija prošli tjedan. Vojo je ugledao poznanicu, ne živi u njihovom gradiću, povremeno navrati da obiđe onu promatračicu s balkona. Podignuta ruka u znak pozdrava i poziv da im se pridruži, što je Zorica prilično nevoljko učinila. Ali, kad je shvatila tko je Prva kava, odjednom joj postade jako drago i važno što je baš ona Druga kava. Godinama je čekala to spajanje kava, prepuštajući slučajnosti da se ono dogodi, kao da joj nije važno. I u svakom trenutku boravka u gradiću bila je spremna za tu kavu, razgovor i suzu.
– Vaša je majka spasila život mojoj snaji – zatutnji odjednom u sva tri gutljaja.
– Kojoj snaji, koliko znam Vaš sin nije oženjen.
– O, pa ima različitih snaja, mislim na sestru od pokojnog mi muža.
– Onu strogu?
– Baš nju, eno je gore na balkonu, može se spustiti, ali nešto nema volje.
– Nikad mi Dora o tome nije pričala.
– Zato ću sad ja, čekala sam taj trenutak.
I krene Druga kava pripovijedati ono što je već stotinu puta naumila, kad bi ugledala Prvu kavu s druge ili iste strane ulice, ali, osim nesigurnog “dobar dan”, ni jedan trenutak nije joj se činio dovoljno tih za tu emociju i snažan za tu suzu.
– Anđelka se razboljela na toj čudesnoj rampi koja se podigla u znak pozdrava za prelaz iz djevojčice u djevojku. Primili je u varošku bolnicu, ali uzrok i razlog kopnjenju nisu mogli ustanoviti. Nije bila sušica, ospice je ranije prebolila, mandule bez upale, jezik u pomućenim bojama zdravlja, bez temperature nije ni upala pluća, nema bolova na donjoj desnoj strani trbuha koji bi nudili spasonosno rješenje upale slijepoga crijeva, nije ni metiljavost, ne vuče se trakavica tamo gdje se obično smješta. Nije utvrđena ni jedna od uobičajenih dijagnoza u tom kraju, a posebno u Anđelkinom i okolnim selima – rastegla Druga kava uvod, ali što će Prva i Pelinkovac, shvatili su da je važno, šute i čekaju.
– Sad nešto ne znam odakle se u njenoj sobi stvorila Dora, čini mi se da je došla u posjetu starijoj sestri, s kojom je djevojčica dijelila sobu.
– Moguće je, imao sam tetku, stariju od matere, stalno je bila boležljiva, ali je nadživjela mlađu sestru – ubacuje tumačenje Prva kava.
– Nije Vaša majka poznavala Anđelku, ali joj se curićka odmah smilila, sva blijeda i tiha, pogotovo kad je, onako pametna i pomirena sa situacijom, mirno rekla da doktori ne znaju što joj je, a nju ništa ne boli. Možda je Dora mislila: da napravim nešto za tu curicu, tko zna koliko joj dana preostaje. Pa je eto sutradan kraj željeznog kreveta u bijeloj sobi, s košarom iz koje su se širili miomirisi. Masne kokošje juhe s domaćim rezancima, pohanih šnicli, restanog krumpira i pite mađarice – pripovijeda Druga kava, sve zna, a u to vrijeme nije bila rođena.
I Pelinkovcu i Prvoj kavi uzbudili se želuci, poznato je da obje vrste pića “ispiru” želudac, a i dopodne je na izmaku, skoro će i sunce na njihovu stranu.
– Valjda je hiljadu puta moja Anđelka rekla da su nju samo ti šnicli vratili u život. Nije ona bila gladna, božesačuvaj, otac joj bio učitelj, samo troje djece, nije manjkalo ni kokoši ni praseta. U bolnici je hranili čak i bolje nego neke starce, priznavala je. Ali, nije joj išlo u tek, ipak je to bila bolesnička hrana. A ona se nije mirila sa bolešću.
– Što je to onda moja Dora metnula u hranu – tiho upita Prva kava, odjednom prepuna sinovljevih osjećaja prema odavno umrloj majci.
– Ne znam i ne razumijem, a ni snaja ne umije objasniti. Bit će da su miris i okus ljubavi, pažnje, suosjećanja i brige za tuđe dijete Anđelki bili dovoljni da u sebe počne uvlačiti sokove života. A možda joj je Dora nešto rekla što djevojčica tada nije razumjela. O vlastitom preživljavanju, u njenoj dobi, koncentracionog logora u koji je odvedena s roditeljima Židovima, a iz kojega je bez njih izašla. Imala je Vaša majka sigurno neku magičnu riječ o važnosti borbe za život – prosipala je riječi ta jedina suza dok se srebrnkasto spuštala u punu šalicu kave Druge kave. I dok se prva i jedina suza blistala na dnu ispijene šalice kave Prve kave. A Pelinkovac, svjestan da je svjedočio trenutku rađanja života, bez uobičajenih porođajnih bolova, strahova i strepnji, svoju je suzu progutao, ne dozvolivši joj da postane suvišna.
