Danas je drugi ponedjeljak u mjesecu, zamjenski za onaj prvi.
Muškarac moga života jutros mi je nehajno prebacio pulover preko naslonjača fotelje. Moj, meni. Bez riječi. Rijetko mi riječima daje do znanja bilo što, i kad mu jest važno, a da bih teže shvatila kad je nevažno. Znala sam da je preda mnom dan u kome bi mi pulover mogao zatrebati. Čemu riječi?
Sastajemo se svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
Osim ako je taj ponedjeljak neki svetac ili kakav državnički praznik, odnosno neradni dan. Poradi nas srećkovićka koje još uvijek imamo posao, radno mjesto, izvan kuće, različit od onoga što se naziva – domaćinstvo. Onda se taj i takav ponedjeljak prebaci u onaj sljedeći, što je nama potpuno nevažno. Dani su nam slični jedan drugom kao zidne pločice, najbolje se snalazimo u prostoru godišnjih doba, ali i tada samo vezano na hladnoću i toplinu, vlastitu i onih nam dragih s kojima dijelimo život. U tu sličnost jutros je uskočio moj narančasti pulover.
Nalazimo se između ranoga i kasnoga poslijepodneva.
Do 17.00 smo na okupu. Uvijek neka ne može, to unaprijed znamo. Svaki put kod druge, i to je ranije utanačeno. Ponekad u kafanici, ako je koja u međuvremenu imala rođendan i zaključila da nas može počastiti kavom, čak i onom sa šlagom ili mlijekom.
Nas sedam-osam prijateljica, ili dobrih poznanica, iz srednje škole, s fakulteta, s nekadašnjih odlazaka na more. Prijateljstava s posla je najmanje, tu su uvijek vrijedila drugačija pravila. Nikad ne možeš biti sigurna ne radi li ti koja o glavi.
Ili o mužu. Ponedjeljak je najpraktičniji jer smo naše drage pošteno uhranile za vikend, obično imamo ostatke nedjeljnoga ručka i za taj, sljedeći dan, jučerašnje smo popodne provele u peglanju, brojeći što će kome trebati za svaki od narednih pet-šest dana. Do sljedeće nedjelje.
Ima nas svakojakih.
Udanih, razvedenih, raspuštenica, starih cura, prerano ostarjelih, vječnih šiparica, starih pankerica, s pundžama, ošišane na duži bubi, na kraći bob, s jednom pletenicom, neuspjelim minivalom, šatiranih, umjetnih plavuša, brineta, crnki, prosijedih, s naočalama, neprimjetnim lećama, oka sokolova, predebelih, zgođušnih, lijepe glave i nesklavornoga tijela, koščatih koljena, otečenih zglobova, ptica – trkačica, neke stalno u hlačama, na drugima se izmjenjuju kostimići. Sav ženski rod sklepan u nas nekoliko. Nismo mi ni jedna za bacit’ u ‘ladnu vodu, a, ne, to nikako, sasvim je svejedno koja je kakva, sebi smo dobre. Znamo i što je kojoj zanimanje, ali to je najmanje važno. Ne znači da je zubarica pametnija i bolja od administratorice.
Baš se danas sastajemo kod mene.
Jedna sam od opisanih, a radno vrijeme u katastru mi završava u 16.00 sati. Zapravo se radujem viđenju i odbacujem film s posla dok ulazim u prazni stan. Boško je bio u međuvremenu, pojeo dva pohana šnicla od jučer, s kiselim krastavcima, juhu nije grijao, posao je to, a njeno srkanje izgubljeno vrijeme.
Neke od nas još uvijek imaju muževe.
Oni znaju za ovaj naš običaj, ne petljaju se u taj nepredvidivi scenarij i nekako im se u to ponedjeljnikovo vrijeme najbolje uklapa rekreacija. Djeca i inače ne provode vrijeme s nama, prebrzo su odrasla. Što znači da ćemo i danas biti same i možemo rastezati koju god temu hoćemo. Ionako brbljamo o svemu i svačemu, rijetko se zakačimo baš za nešto konkretno, da bismo analizirale, elaborirale, zaključivale. Jesmo prošli put, prije pet ponedjeljaka, raspredale i češljale igru riječi: Kakve smo kućanice u svome domaćinstvu i kakve domaćice u vlastitom kućanstvu.
Jelo nije obavezno, ali nađe se na ovalu uvijek nešto “za čačkalicu”, kao i ostatak jučerašnjih čokoladnih kocki ili kremšnita. Uglavnom se nismo vidjele proteklih mjesec i više dana, možda gdjekoja razmijenila informaciju telefonski, tako da će tema biti napretek.
Do 17.15 nas je sedam.
Vida nas odmah sve potiskuje ne u drugi, nego u neki mnogo udaljeniji plan.
– Naša kolegica, znate ona crvenokosa, Goga, završila na psihijatriji. Pitala, napokon, muža, ima li drugu i on, napokon, završio dvogodišnji malonogometni turnir i priznao da ima. Nova ljubav u istom naselju. Tri puta tjedno, za vrijeme treninga, dvadesetak mjeseci. Svi znali skoro sve, osim žene. Svi prijatelji, i njemu, i jednoj, i drugoj. Goga se slomila, samo misli na žlicu od koje su počinjali prije petnaest godina – zbrzala je debeljuškasta crnka, medicinska sestra, napeta u iščekivanju potpitanja.
Inače ne razgovaramo prema pravilima uljuđenog ponašanja, nego upadamo jedna drugoj u riječ, nadglasavamo se, ponavljamo deset puta rečeno. Čuje se i poneka psovka, što je nužno jer ne idemo na nogometne stadione, a kod frizera vrijede druga pravila.
– Glupača ... kako nije primijetila ... kakva je to žena ... pa kol’ko ona ima godina ... mene moj ne bi mogao ni dva puta prevariti a da ne bih “namirišala”, kakve dvije godine ... gdje joj je mozak ... tri-četiri prijateljice, uredno ubilježene supruge, sasuše salvu pogrda na račun skoro im nepoznate Goge. Dvije razvedene i jedna neudata nešto potiho mumljaju, kao da brane jadnicu koja leži na psihijatriji, istinabog, na otvorenom odjelu, donosi video-glas kolegica.
– Pa svakoj se to može dogoditi, stotinu je situacija koje muškarca izazivaju, često se ukaže zgodna prilika, nisu žene ono što su bile u naše vrijeme, sad one vuku za rukav, cure “lupaju recke”, nije ni muškarcima lako – kočoperi se u obrani muškoga roda neudana Zrinka.
– Ma što ti znaš, lako je tebi govoriti, nisi ništa prošla ... znaš, ti se nikad nisi udala – tumači Zrinki njeno vlastito stanje jedna od poodavno rastavljenih i nikad ponovo udatih.
Druga raspuštenica, Ivkica, samo šuti. Pogledava prema meni, jer, šutim i sama, neodlučna na čiju bih stranu stala. Kao da nikad nisam razmišljala o sličnoj situaciji. Kao da nisam prepoznala nepoznati ženski parfem o kome sam mogla misliti da je raspršen u nekom pothodniku samo u reklamne svrhe, ili da je uspješni marketinški potez Boškovog kolege. Lako sam mogla sebe uvjeriti da se muški i ženski mirisi sve manje razlikuju. Odavno sam zaključila da je velika sreća što su se kozmetička i farmaceutska industrija udružile u spašavanju brakova. Pa je ženama izbijen glavni adut iz ruku.
Želeći primiriti razgoropađene supruge, u kratkom predahu čuđenja, potpitanja bez odgovora, osuđivanja, njega pa nje, uspjela sam reći:
– Ruževi više ne ostavljaju trag – sigurna da su sve čule.
Kao da su ih crveni karmini na kragnama bijelih i svijetloplavih muških košulja, a koje su vidjele samo u starim ljubavnim filmovima, vratili u realnost. Čiji muž švrlja i vara ženu, a čiji je pravi svetac. Učas to postade tema rasprave ovoga ponedjeljka, kad je mom muškarcu rođendan, ali nas dvoje to ostavljamo za poslije 20.00 sati. Prijateljice se ionako razilaze oko 19.00, a zašto ih opterećivati slučajnim datumima.
Vlasništvo prisutnih je izuzeto iz rasprave, jer oni, naši muževi, sve su svetac do sveca. Kolegice s posla, susjede, rođakinje, prodavačice, frizerke, sve žene koje poznajemo su skroz-naskroz budalaste. Ne vide kraj zdravih očiju, ne čuju ono što iza njihovih koraka bruji, vjeruju u svaki trening i kasnovečernji turnir, u trim kabinet u vrijeme njegove rekonstrukcije. Sve to, i još puno više, prijateljice mi znaju. Za druge. Pravila su to koja ne vrijede za njihove brakove.
Jasna će prva:
– Sigurna sam da mene moj ne vara, pa primijetila bih.
Eto melema na ranu ostalim udatima. Odahnuše, bljesnuše im oči, znači, ne varaju se, ipak ima onih koji su vjerni.
Pomislim u trenu na prijateljičine muževe koji su se potajno i meni nabacivali. Oni za koje bi ruku u vatru stavile da neće tuđe.
– Cure moje, pa nije prirodno da muškarac cijeli život spava samo s jednom ženom. A i obratno, budite poštene, znamo mi puno toga jedna o drugoj.
U trenu se pokrenule sve stvari u mom dnevnom boravku. Žardinjere od češkoga kristala, stolna lampa, imitacija tiffanyija, oslikane japanske šalice za čaj na čijem se dnu, pri okretanju prema svjetlosti, ocrtava glava gejše, dvjestotinjak flašica kojekakvog pića donesenih kao najjeftiniji suvenir s putovanja, staklena vaza napuhana pred mojim očima u Muranu u Veneciji.
I tresak. Taman kad su pločice zveknule, pomislila sam: –
Da, tvoj ne bi, a mene pit’o ...
Srećom, nisu me čule. Spasile nas pločice, i njih i mene. Popadala dva reda pločica u kupatilu. Iz čista mira, sve smo bile u tom trenutku na svojim mjestima.
Prvi ili drugi u mjesecu, svejedno, bio je to moj ponedjeljak.
Boško je nonšalantno ušetao u stan, sam otključavši, odavno smo to uveli, zašto bi jedno od nas prekidalo vlastiti ritam dana kad onaj drugi pozvoni. Tako i tako sam se iščuđavala pločicama, dajući im metafizičku i nadnaravnu moć. Ne vjerujem da se zgrada od dva kata slegla za nekoliko milimetara samo zbog nadglasavanja nas sedam, a nije bilo ni potresa, bar bi se luster zanjihao i neka bi to primijetila.
Nikad nisam voljela parfeme slatkastog mirisa. I okus im se osjeti pri bliskom susretu, čak i ne mora biti dodir.
U kupatilu prevladava miris žbuke i staroga ljepila za pločice, stopljeni u omiljeni mi miris prašine. Razmišljam bi li se osjetio miris ozona da “ranu” na zidu poprskam vodom. Ima li uopće mirisa ozona u Parizu, prostruji osjećaj kroz dušu. U trenutku kad je Boško stao na vrata kupatila, a od njega se razvukao slatkasti miris Eau de toilette “Miss Dior”. Falio mi je taj miris danas poslijepodne. Ne sviđa mi se, ali, kvragu, falio je. Senka je javila da neće doći, nije bila ni na poslu, viroza.
Muškarac moga života jutros mi je nehajno prebacio pulover preko naslonjača fotelje. Moj, meni. Bez riječi. Rijetko mi riječima daje do znanja bilo što, i kad mu jest važno, a da bih teže shvatila kad je nevažno. Znala sam da je preda mnom dan u kome bi mi pulover mogao zatrebati. Čemu riječi?
Sastajemo se svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
Osim ako je taj ponedjeljak neki svetac ili kakav državnički praznik, odnosno neradni dan. Poradi nas srećkovićka koje još uvijek imamo posao, radno mjesto, izvan kuće, različit od onoga što se naziva – domaćinstvo. Onda se taj i takav ponedjeljak prebaci u onaj sljedeći, što je nama potpuno nevažno. Dani su nam slični jedan drugom kao zidne pločice, najbolje se snalazimo u prostoru godišnjih doba, ali i tada samo vezano na hladnoću i toplinu, vlastitu i onih nam dragih s kojima dijelimo život. U tu sličnost jutros je uskočio moj narančasti pulover.
Nalazimo se između ranoga i kasnoga poslijepodneva.
Do 17.00 smo na okupu. Uvijek neka ne može, to unaprijed znamo. Svaki put kod druge, i to je ranije utanačeno. Ponekad u kafanici, ako je koja u međuvremenu imala rođendan i zaključila da nas može počastiti kavom, čak i onom sa šlagom ili mlijekom.
Nas sedam-osam prijateljica, ili dobrih poznanica, iz srednje škole, s fakulteta, s nekadašnjih odlazaka na more. Prijateljstava s posla je najmanje, tu su uvijek vrijedila drugačija pravila. Nikad ne možeš biti sigurna ne radi li ti koja o glavi.
Ili o mužu. Ponedjeljak je najpraktičniji jer smo naše drage pošteno uhranile za vikend, obično imamo ostatke nedjeljnoga ručka i za taj, sljedeći dan, jučerašnje smo popodne provele u peglanju, brojeći što će kome trebati za svaki od narednih pet-šest dana. Do sljedeće nedjelje.
Ima nas svakojakih.
Udanih, razvedenih, raspuštenica, starih cura, prerano ostarjelih, vječnih šiparica, starih pankerica, s pundžama, ošišane na duži bubi, na kraći bob, s jednom pletenicom, neuspjelim minivalom, šatiranih, umjetnih plavuša, brineta, crnki, prosijedih, s naočalama, neprimjetnim lećama, oka sokolova, predebelih, zgođušnih, lijepe glave i nesklavornoga tijela, koščatih koljena, otečenih zglobova, ptica – trkačica, neke stalno u hlačama, na drugima se izmjenjuju kostimići. Sav ženski rod sklepan u nas nekoliko. Nismo mi ni jedna za bacit’ u ‘ladnu vodu, a, ne, to nikako, sasvim je svejedno koja je kakva, sebi smo dobre. Znamo i što je kojoj zanimanje, ali to je najmanje važno. Ne znači da je zubarica pametnija i bolja od administratorice.
Baš se danas sastajemo kod mene.
Jedna sam od opisanih, a radno vrijeme u katastru mi završava u 16.00 sati. Zapravo se radujem viđenju i odbacujem film s posla dok ulazim u prazni stan. Boško je bio u međuvremenu, pojeo dva pohana šnicla od jučer, s kiselim krastavcima, juhu nije grijao, posao je to, a njeno srkanje izgubljeno vrijeme.
Neke od nas još uvijek imaju muževe.
Oni znaju za ovaj naš običaj, ne petljaju se u taj nepredvidivi scenarij i nekako im se u to ponedjeljnikovo vrijeme najbolje uklapa rekreacija. Djeca i inače ne provode vrijeme s nama, prebrzo su odrasla. Što znači da ćemo i danas biti same i možemo rastezati koju god temu hoćemo. Ionako brbljamo o svemu i svačemu, rijetko se zakačimo baš za nešto konkretno, da bismo analizirale, elaborirale, zaključivale. Jesmo prošli put, prije pet ponedjeljaka, raspredale i češljale igru riječi: Kakve smo kućanice u svome domaćinstvu i kakve domaćice u vlastitom kućanstvu.
Jelo nije obavezno, ali nađe se na ovalu uvijek nešto “za čačkalicu”, kao i ostatak jučerašnjih čokoladnih kocki ili kremšnita. Uglavnom se nismo vidjele proteklih mjesec i više dana, možda gdjekoja razmijenila informaciju telefonski, tako da će tema biti napretek.
Do 17.15 nas je sedam.
Vida nas odmah sve potiskuje ne u drugi, nego u neki mnogo udaljeniji plan.
– Naša kolegica, znate ona crvenokosa, Goga, završila na psihijatriji. Pitala, napokon, muža, ima li drugu i on, napokon, završio dvogodišnji malonogometni turnir i priznao da ima. Nova ljubav u istom naselju. Tri puta tjedno, za vrijeme treninga, dvadesetak mjeseci. Svi znali skoro sve, osim žene. Svi prijatelji, i njemu, i jednoj, i drugoj. Goga se slomila, samo misli na žlicu od koje su počinjali prije petnaest godina – zbrzala je debeljuškasta crnka, medicinska sestra, napeta u iščekivanju potpitanja.
Inače ne razgovaramo prema pravilima uljuđenog ponašanja, nego upadamo jedna drugoj u riječ, nadglasavamo se, ponavljamo deset puta rečeno. Čuje se i poneka psovka, što je nužno jer ne idemo na nogometne stadione, a kod frizera vrijede druga pravila.
– Glupača ... kako nije primijetila ... kakva je to žena ... pa kol’ko ona ima godina ... mene moj ne bi mogao ni dva puta prevariti a da ne bih “namirišala”, kakve dvije godine ... gdje joj je mozak ... tri-četiri prijateljice, uredno ubilježene supruge, sasuše salvu pogrda na račun skoro im nepoznate Goge. Dvije razvedene i jedna neudata nešto potiho mumljaju, kao da brane jadnicu koja leži na psihijatriji, istinabog, na otvorenom odjelu, donosi video-glas kolegica.
– Pa svakoj se to može dogoditi, stotinu je situacija koje muškarca izazivaju, često se ukaže zgodna prilika, nisu žene ono što su bile u naše vrijeme, sad one vuku za rukav, cure “lupaju recke”, nije ni muškarcima lako – kočoperi se u obrani muškoga roda neudana Zrinka.
– Ma što ti znaš, lako je tebi govoriti, nisi ništa prošla ... znaš, ti se nikad nisi udala – tumači Zrinki njeno vlastito stanje jedna od poodavno rastavljenih i nikad ponovo udatih.
Druga raspuštenica, Ivkica, samo šuti. Pogledava prema meni, jer, šutim i sama, neodlučna na čiju bih stranu stala. Kao da nikad nisam razmišljala o sličnoj situaciji. Kao da nisam prepoznala nepoznati ženski parfem o kome sam mogla misliti da je raspršen u nekom pothodniku samo u reklamne svrhe, ili da je uspješni marketinški potez Boškovog kolege. Lako sam mogla sebe uvjeriti da se muški i ženski mirisi sve manje razlikuju. Odavno sam zaključila da je velika sreća što su se kozmetička i farmaceutska industrija udružile u spašavanju brakova. Pa je ženama izbijen glavni adut iz ruku.
Želeći primiriti razgoropađene supruge, u kratkom predahu čuđenja, potpitanja bez odgovora, osuđivanja, njega pa nje, uspjela sam reći:
– Ruževi više ne ostavljaju trag – sigurna da su sve čule.
Kao da su ih crveni karmini na kragnama bijelih i svijetloplavih muških košulja, a koje su vidjele samo u starim ljubavnim filmovima, vratili u realnost. Čiji muž švrlja i vara ženu, a čiji je pravi svetac. Učas to postade tema rasprave ovoga ponedjeljka, kad je mom muškarcu rođendan, ali nas dvoje to ostavljamo za poslije 20.00 sati. Prijateljice se ionako razilaze oko 19.00, a zašto ih opterećivati slučajnim datumima.
Vlasništvo prisutnih je izuzeto iz rasprave, jer oni, naši muževi, sve su svetac do sveca. Kolegice s posla, susjede, rođakinje, prodavačice, frizerke, sve žene koje poznajemo su skroz-naskroz budalaste. Ne vide kraj zdravih očiju, ne čuju ono što iza njihovih koraka bruji, vjeruju u svaki trening i kasnovečernji turnir, u trim kabinet u vrijeme njegove rekonstrukcije. Sve to, i još puno više, prijateljice mi znaju. Za druge. Pravila su to koja ne vrijede za njihove brakove.
Jasna će prva:
– Sigurna sam da mene moj ne vara, pa primijetila bih.
Eto melema na ranu ostalim udatima. Odahnuše, bljesnuše im oči, znači, ne varaju se, ipak ima onih koji su vjerni.
Pomislim u trenu na prijateljičine muževe koji su se potajno i meni nabacivali. Oni za koje bi ruku u vatru stavile da neće tuđe.
– Cure moje, pa nije prirodno da muškarac cijeli život spava samo s jednom ženom. A i obratno, budite poštene, znamo mi puno toga jedna o drugoj.
U trenu se pokrenule sve stvari u mom dnevnom boravku. Žardinjere od češkoga kristala, stolna lampa, imitacija tiffanyija, oslikane japanske šalice za čaj na čijem se dnu, pri okretanju prema svjetlosti, ocrtava glava gejše, dvjestotinjak flašica kojekakvog pića donesenih kao najjeftiniji suvenir s putovanja, staklena vaza napuhana pred mojim očima u Muranu u Veneciji.
I tresak. Taman kad su pločice zveknule, pomislila sam: –
Da, tvoj ne bi, a mene pit’o ...
Srećom, nisu me čule. Spasile nas pločice, i njih i mene. Popadala dva reda pločica u kupatilu. Iz čista mira, sve smo bile u tom trenutku na svojim mjestima.
Prvi ili drugi u mjesecu, svejedno, bio je to moj ponedjeljak.
Boško je nonšalantno ušetao u stan, sam otključavši, odavno smo to uveli, zašto bi jedno od nas prekidalo vlastiti ritam dana kad onaj drugi pozvoni. Tako i tako sam se iščuđavala pločicama, dajući im metafizičku i nadnaravnu moć. Ne vjerujem da se zgrada od dva kata slegla za nekoliko milimetara samo zbog nadglasavanja nas sedam, a nije bilo ni potresa, bar bi se luster zanjihao i neka bi to primijetila.
Nikad nisam voljela parfeme slatkastog mirisa. I okus im se osjeti pri bliskom susretu, čak i ne mora biti dodir.
U kupatilu prevladava miris žbuke i staroga ljepila za pločice, stopljeni u omiljeni mi miris prašine. Razmišljam bi li se osjetio miris ozona da “ranu” na zidu poprskam vodom. Ima li uopće mirisa ozona u Parizu, prostruji osjećaj kroz dušu. U trenutku kad je Boško stao na vrata kupatila, a od njega se razvukao slatkasti miris Eau de toilette “Miss Dior”. Falio mi je taj miris danas poslijepodne. Ne sviđa mi se, ali, kvragu, falio je. Senka je javila da neće doći, nije bila ni na poslu, viroza.
