Izvanredno stanje traje tri dana. Umjetnik sam u stvaranju od normalne nenormalnu, napetu, uzbudljivu i nepredvidivu situaciju. Kompletno se ubacim u film, razradim scenarij do detalja i avaj onome tko pomisli da može neki detalj promijeniti. Istina je da nisam statista i da svaku ulogu odigram za Oscara. Samo, nemam uvijek odgovarajućeg partnera, pa se to pokaže kao nepredvidiva otežavajuća okolnost.

Ovaj put sam odlučila igrati ulogu domaćina dragim gostima. Oni se sami najavili, nisu puno pitali da li mogu, odgovara li, kakvi su uvjeti s obzirom da je sredina zime. I da je visok datum. Nema se para ni kad je vodostaj datuma najniži, ali, koga se to tiče, postoje zato minusi, kartice, pegle, odgoda plaćanja, čekovi. Postoje i susjedi, od kojih se nekad moglo pozajmiti do plaće. Međutim, nema sada ni plaće, a i susjedstvo se uozbiljilo.

Zato ima gostiju. Volim ih, najviše kad mogu unaprijed dokučiti odgovor na najvažnije pitanje. Nije to ono – kad dolazite, ako su naumili, već će doći. Moje pitanje je – kad odlazite. To je meni, kao dobroj domaćici, najvažnije. Da znam koliko jutara ne mogu popiti kavu srčući je do mile volje i psujući na sav glas sve ono što čujem u prvim vijestima, posebno ono što se odnosi na politiku, a toga je devedeset posto. Da se odmah pomirim s tim da neću moći jesti iz iste rangle u kojoj sam skuhala neku papazjaniju. I da nikako ne smijem isto to pripremiti gostima. Čak i uz uvjet da ih se želim za dugi niz godina riješiti, moram misliti na svoj dobar glas. Što znači: juha od staroga pijetla, pohana piletina, pečeni kremenadli, pire krumpir, plus restani, nekoliko vrsta salata. Duboki pa plitki tanjuri, zdjelice za salate, ovali za meso, escajga kao da je kuća trgovina, onda desert koji mora biti takav da glava boli. I sve to u jednom danu.

Nakon što se sva satrem dok raslužim posluženo, te se uvalim na pomoćni ležaj unijet u kuću iz šupe, moždane vijuge prorade. Što ću sutra ponuditi gostima, mogu li se prisjetiti nekog specijaliteta, da se bar po nečemu sjete kad su bili kod mene? Možda bi oni i u nekom restoranu nešto pojeli, ili da naručimo u dnevnu sobu, ali, samo ja znam koji je datum, treba preračunavati, viša matematika.

Onda mi se sve rasvijetli. Shvatim da mi nije jasna ta situacija s gostima. U koje je to gladno doba uvedena praksa da se gosti moraju obilato i raznoliko i svako malo hraniti. Ta nisu ljudi pobjegli iz gladi! Da li sam ja to dobra ili loša osoba kad tako razmišljam? Pa, mogu biti još više od toga, i u jednom i u drugom tumačenju, što bi značilo da sam sada u sredini. Ona je obično zlatna i tako dočekujem jutro prezadovoljna sama sa sobom.

Ujutro krećem sa kolesterolom, lošim i dobrim, trigliceridima, povišenim šećerom, kazujem o poznanici koja je tlak dovela u normalu s povrtnim juhama, o drugoj koju doktor neće ni liječiti dok ne omršavi. Nisam sigurna da li postižem efekt, pa eto uskoro i smrtnih slučajeva, iznenadnih infarkta i moždanih udara. Primjećujem da se pogledavaju, ne mislim da me nisu prozreli, samo, ponašaju se kao pravi uljuđeni gosti. Dok netko ipak ne progovori. Ono jučer je stvarno bilo prežderavanje, može li danas nešto jednostavnije, samo jušno, sa žlicom, o može, kako da ne, tu sam specijalista.

Prema količini prtljage i brojnosti garderobe, a posebno obuće, čim su kročili u kuću mogla sam procijeniti koliko dana planiraju ostati. I kad zašušti glasna misao: mi bi sutra morali nazad, likujem u sebi, opet sam ostvarila cilj. Polako ali sigurno provodim neke svoje ideje i uvijek će se naći netko tko će na njih nasjesti. Iako mislim da to lukavo izvedem, ne umotavam u celofan, pa mi i ne uzmu za zlo.

Priznajem da se otvoreno, javno i glasno radujem gostima koji poste i to onaj najstroži post. Takvi su uvijek dobrodošli. Ako već moraju doći.