Dok se praskozorje lijeno pretvaralo u osunčano jutro, ni jedno se nije nikuda žurilo. Subota je skoro ugodniji dan od nedjelje. Na stranu što ne idu na posao, uskoro im se može dogoditi da od ponedjeljka do petka ostaju kod kuće, a to bi tek bio problem jer ne bi znali što s tim danima. Subota već ima svoj okvir, nedjelja još čvršći, a jako bi teško pronašli ramove za onih pet dana.

Uz svetu jutarnju, kavu, dogovaraju dan. Prije podne je rezervirano za kupovine, sjela je jedna plaća, njegova, pa mogu i do centra, on baš nema jesenske cipele za vlažno vrijeme – a i Bubi trebaju neke sitnice – nekako istiha progovara Zlata. Otkako i ona radi, dogovorili su da ne kupuju kinesku odjeću, pogotovo ne obuću, ne isplati se nikako, slažu se da su Englezi imali pravo kad su smislili poslovicu: Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino.

Motam se oko njih, ispijam svoje mlijeko, ništa ne pitam, iako sam još dijete nekako sam shvatila da ništa ne treba pitati, često je stvarni odgovor drugačiji od izrečenoga. Samo treba strpljivo čekati i uklapati se u situaciju. Ipak idem s njima, iako sam mogla ostati nekoliko sati sama. Igračaka imam, ne bih iskočila kroz prozor, toliko znam, televizor uključim bez problema, a uvijek je na kanalu sa crtićima. Šibica u stanu nema, sve je na gumbiće, znam se pristojno ponašati, dobro se orijentiram i lako odgurnem vrata od kupaonice, hrana je preda mnom, sve je nekako spremno za moje ostajanje. Svejedno mi Zlata navlači pletene čarape na noge, ljetnu haljinicu preko glave i još prebacuje jaknicu na leđa, kaže da je ujutro već malo prohladno, lako me poslije raskomoti.

Na ulici čujem neka nova, nepoznata imena. Znam da je zato što rijetko u to doba izlazim, moje je neko drugo vrijeme, kad su vani ozbiljniji s isto takvim imenima. Zato ne srećem nikoga poznatoga. A ovi, što se odazivaju, sve u nekim pink i ljubičastim štramplicama, hulahopkama s mustrom, na glavi šeširići s mašnama, a cipelice uglavnom sa štiklom. Moje društvo je ozbiljnije, kreće se u kostimićima od kašmira i mokasinama. Pa sam se jutros malo zabrinula. Znam koliko imam godina, to ću lako odgovoriti svakome tko me priupita, ali nekako mislim da je to malo i da sam još uvijek dijete, pa mi nije jasno koliko su maleni i mladi tek ovi odjeveni u dječje krpice. Možda sam se ipak za neku svoju godinu zabrojila?

Prepoznajem, na jednoj velikoj djevojčici, komad odjeće s buvljaka, baš ga je Zlata imala u rukama i s gađenjem odbacila na hrpu, naglo me povukavši prema izlazu iz toga ograđenoga prostora. Ne razumijem zašto se djevojčica odjednom bacila na zemlju i počela valjati, kotrljajući se prema blatnjavoj lokvi, sve urlajući: – Hoću i ja takvu haljinicu ... kupi mi takav kompletić... Vidim da je majci neugodno, ne zna bi li gledala prema nama, a i kad joj pogled padne na mene, ne čini mi se baš ljubazan i srdačan. Primjećuje to i Zlata, pa me samo dalje vuče za sobom, malo užurbanijeg koraka. On je cijelo vrijeme uglavnom spojen na mobitel, uostalom, i nije joj muž, samo dečko, pa ima slobodu kretanja i ponašanja. Za razliku od mene. Njene ljubavi i mezimice.

U autu mi kroz glavu proleti slika od nekidan. Dobro sam je zapamtila, stajala sam, nikuda nisam žurila, prepoznala bih mjesto i lik ovoga trenutka, samo da se moram suočiti. Bila sam u kišno rano jutro u parku, kabanica preko leđa, gležnjače za vodu na nogama, on na mobitelu. Neki tajni razgovor, zaključila sam da nikako ne bi želio da povežem smisao, ipak sam ja Zlatina, a ne njegova.

Pored mene su polako prošle nečije noge, pratila sam ih pogledom, iz nepoznatoga mi oblika cipela izlazio je tanki mlaz vode pri svakom koraku, i lijevom i desnom, stale su pred kućicom ispod koje se nekad sakrijem, kad želim malo naljutiti Zlatu ili njega, a oni viču, svaki pojedinačno, ali isto: – Buba, makni se, to je fuj ... Valjda je fuj ono ispod, gdje se volim smjestiti, ali iznad, što ne mogu ovako mala dohvatiti, ima i finih stvarčica, kutijica za igranje, nekih hlačica za po kući, a, izgleda meni, i dobrih zalogaja. Vidim da veliki lik koji mi je ostao u pamćenju nekako uživa, duže se zadržava iznad moga povremenoga skrovišta, a u torbu svako malo nešto ugura, pa odlazi dalje, ali, ne mogu ga pratiti, razgovor je završen, pusa na aparatić, slična kao za Zlatu.

Vožnja duže traje, semafori zadržavaju, udobno mi je na zadnjem sjedištu, imam vremena za razmišljanje. Znam igrice na kompjutoru, ali morat ću pod hitno naučiti slova. Kad mi već govore – malo moje pametno – da to nekako dokažem.

Svaki dan upoznajem neke nove likove, jako su mi zanimljivi. Nekako su drugačiji od ovih s kojima se igram, razmjenjujem misli i poglede i razgovaram. Pokušavam ih ponekad nešto upitati, ne vrijedi, ne odgovaraju, čak me i mrsko pogledaju, nešto podviknu što ne razumijem, morat ću početi učiti strane jezike, Zlata se još toga nije dosjetila. Kad bih savladala slova, pa da opisujem svoje zgode i nezgode. On vrlo često uzvikuje: – danas svaka budala piše – pa zašto ne bih i ja kojoj još nitko i nikad nije rekao da je budala.

Razmišljam o mojim likovima i sve vrijeme dok on isprobava razne modele cipela kako bi se napokon odlučio za dvoje koje je Zlata izabrala. Onda smo išli dalje, ali nitko nije sa mnom razgovarao, nisu imali vremena, zastajkivali su svako malo kod nekih hrpa velikih komada odjeće, kakvi njima trebaju, ruke su se punile šuštavim vrećama i čak je i u njenima jedva ostajalo mjesta, na jednom prstu, da se sama zakačim, da ne zaostajem ili se, nedajbože, izgubim, Zlata to ne bi mogla preživjeti, baš je jučer rekla: – ti si najvažnija u mom životu i moja najveća ljubav. Tko zna hoće li mi to ikad više itko reći, zaslužila je priču, moja Zlata.

Čujem da je vrijeme da se nešto pojede. Dobro će mi doći odrezak isjeckan na komadiće i pomfrit, to baš obožavam. Ispred restorana se, napokon, susrećem s pogledom u ravni s mojim očima. Nekako mi je slična ta djevojčica, ima razbarušenu, dužu, tamnu kosu, lice joj također neke crnpuraste boje, baš slično mome, leđa i trbuh pokriveni vestom, noge, ruke i glava goli, kao moji. Gledamo se, oči u oči, taman smo po mjeri jedna drugoj, jako se radujem, imam pravo društvo.

Djevojčica pruži ruku prema meni, ali me Zlata naglo povuče – to je fuj.

Uspjela sam samo čuti: – Blago tebi, psiću, kako bih se rado mijenjala s tobom ... dok me nije zamamio miris odreska i pomfrija.

– Ali ne bih ja s tobom – urezujem pseću misao u ovu prelijepu subotu.