Kad osjetim, u suton, da treba naći način samospasa, uvijek mi dođe na um more. Ono na 695 metara nadmorske visine, izmjereno na oko 350 kvadratnih kilometara površine, okruženo visovima Galičice. Neka nitko ne pita zašto. Od tolikih mjesta, od Zida plača do drugovanja sa proročicom Pitijom, od Fontane di Trevi do manastira na Cetinju, danas bih se najradije vratila Ohridskom jezeru.

Ne mogu odrediti da li je to zbog grupe “Time” i Dade Topića: “Kad si sam, kad je tužno sve, ti se sjeti nje, Makedonija ti pruža ljubav i sne...” Ili radi poznanice koja je premlada umrla. Mogla je sebi svako ljeto priuštiti egzotično putovanje, pa je jedno bila na Ohridu, drugo u Meksiku, a treće opet na jezeru. Samo jednom je rekla da je njoj Ohrid ljepši od Meksika, a kako sama padam pod tuđi utjecaj bez ikakvih kriterija, prihvatila sam činjenicu o prelijeposti Ohrida prije nego što sam ga vidjela. Nakon prvog susreta samo sam željela još, ali je još ipak odavno ostalo ukopano na jednom mjestu.

Bez ikakvog razloga obilježavam Ilinden. Nikome u familiji nije slava, a, nažalost, nitko nam od Makedonaca nije rod. Pomoz’ bog jest. Obavezno sam tužna jer se dani već duže od mjesec skraćuju, ali, to je vjerojatno samo blijedi izgovor za pravu tugu. Što nisam na taj dan pored Svetog Nauma.

Dok teturam i posrćem, hvatam se za skute samo onih koji su se nasmiješili kad sam im se prvi put približila. Sveti Naum je jedan od rijetkih.

Tako svakog Ilindena vinom “T’ga za jug” nazdravljam Makedoniji na hrabrosti. Zbog ustanka otprije stotinu godina protiv ugnjetavačkog Otomanskog carstva. Za ilindenski ručak zna cijela ulica: naut, leblebija iliti slanutak. Ne bi oni to jeli ni u ludilu, kakvo ti je to. Samo mi se pridruži prijateljica Ilinka. Miris ohridske pastrmke lako si dovučem u nosnice, uvijek je pritajen na krajičku nekog živca. Poslijepodne se svalim na pod, među razasute ohridske bisere, raspadnute ogrlice i narukvice, a na stari gramofon redam: Zajdi, zajdi, jasno sonce, Brala moma kapini, Eleno ćerko, Pojde mome na vodu ... Obavezno

i Eden baknež Nine Spirove. Ha, malo tko zna o čemu je zapravo riječ?! A kavu onda volim popiti najusamljenija, jer samo takva mogu biti u deblu devet stotina godina, neki tvrde i starijeg, javora, čija je krošnja razlistana na dvadeset metara, a u sredini stabla uređen mali restoran. Jedinstveni Činar.

Prvi put sam bila kod Svetog Nauma baš na Ilinden. Tko bi mogao ne zaljubiti se u atmosferu, naprasno prekinuti ljubav, ponovo se vratiti za nekoliko godina i nastaviti kao da je bilo sinoć. Bacila sam taj prvi put novčić u jezerce što ga oblikuju mnogobrojni izvori Crnog Drima samo s jednom željom: dok mogu, da se viđamo. Sad, mogu il’ ne mogu, teško je pitanje i ne znam odgovor. Novčić je negdje zamuljen, čak i ako ga je progutala jegulja, kad-tad izaći će na svjetlo jezerske vode. I bit će poziv u avanturu.

Do tada, na svaki Ilinden, baš nekako u vrijeme leblebije, stiže pozdrav iz Ohrida, telefonski, koji obavezno počinje pitanjem: Kако се ти викaш (Kako se ti zoveš). Kao ono nekad, kad nisam znala puno o Ohridu, jer, tek sam bila stigla. Dijeli nas samo hiljadu kilometara. Sjetim se toga kad god pomislim: nije važno gdje si, važno je s kim si.