Glasovita literarna špelunka smještena između Smičiklasove i Bauerove, a iza leđa pjesnika fra Grge Martića, onkraj vilovitog i opjevanog parkića kojega mnogi žitelji Martićeve i danas zovu Parkić Nadstojnika Luciana Prepoštenog, ne radi, a kad će proraditi – ne zna se.
Što ćemo, takva su vremena – bremenita jadom, lockdownima i mižerijom svake vrste. Mnogi su nas napustili, među njima i dvojica velikih glumaca – Mustafa Nadarević i Špiro Guberina. Ostavili su iza sebe velike uloge i oživjeli cijelu galeriju književnih likova, a u seriji Velo misto utjelovili su nezaboravne Smojine likove – inženjera tj. inžinjera Duju i škovacina Jozu.
Ova je godina bila kao loš triler i umjesto da već jednom završi, ona, baš kao i svaki loš triler, još uvijek traje pretjerujući s naglim i 'neočekivanim' obratima. Usred tog čemera čemernog stigli smo nešto i pročitati. Iskreno, književnost je bila i ostala jedan od boljih načina da čovjek i u najgora vremena održi glavu iznad površine. Čitali smo i dobre i loše stvari, ali o lošima na ovom mjestu nećemo.
Početkom godine, u siječnju, pisali smo o Grobnici kauboja našeg dragog i omiljenog Roberta Bolaña. Veljaču je obilježilo Doba čarobnjaka Wolframa Eilenbergera - priča o velikom desetljeću filozofije i znamenitoj četvorci: Benjaminu, Wittgensteinu, Heideggeru i Cassireru. Naličje i lice Alberta Camusa čitali smo u ožujku. Samo dvije godine prije tragičnog kraja Camus se kroz Naličje i lice vraća u doba odrastanja u Alžiru. Na stranicama tih mladalačkih i kako će kasnije sam reći – pomalo nezgrapnih – tekstova, prepoznaje sve ono što će ga pratiti i obilježiti kao čovjeka i autora. Bio je to povratak onom "neiscrpnom suncu" koje je, kao što i sam ističe u jednom eseju, u središtu njegova djela.
Travanj je donio prvo veliko, neočekivano iznenađenje (da je očekivano, onda ne bi bilo iznenađenje) – roman Bijes kojega potpisuje nama do tada, skrušeno priznajemo, slabo poznati Nicola Lagioia. Roman je dobio nagradu Strega i to u vrlo jakoj konkurenciji.
Svibanjskim literarnim pupoljkom proglasili smo Razgovore s prijateljima mlade irske spisateljice Sally Rooney. Dominaciju žena u lipnju nastavlja Madeleine Thien velikim i značajnim romanom Ne reci da nemamo ništa. Kompleksna je to i tužna priča o žrtvama Kulturne revolucije u Kini, stradanjima i raspadima obitelji, ponižavanju i proganjanju nadarenih umjetnika, kompozitora i glazbenika čija djela će ih neminovno nadživjeti. Također to je i priča o zabranjenim ljubavima, izdaji i iskupljenju, o vremenima kada se preživljavalo odričući se vlastitih roditelje ili sestara i braće.
Žensku trilogiju na najbolji mogući način u srpnju zatvara Ida Hegazi Høyer romanom Oprosti.
Početkom rujna vraćamo se u susjednu Italiju i čitamo Anomalije Maura Covachica, a koncem listopada uslijedilo je i drugo veliko, ugodno iznenađenje – Čovjek koji je volio pse kubanskog autora Leonarda Padure. Latinoamerički autori rijetko kada iznevjere, a puno češće nadmaše i najviša očekivanja kao što je to i ovdje bio slučaj. Iskusni autor uhvatio se u koštac s velikom pričom, proveo jednu od najiscrpnijih istraga u novijoj povijesti književnosti i jednostavno – rasturio.
Studeni će, vjerujemo, ostati upamćen po Monadi Sane Perić, filozofski razigranoj autofikciji iz MaMinog budoara.
Jasno, bio je ovo samo vrh ledenog brijega, knjige o kojima smo pisali. Od onih o kojima (još) nismo pisali, izdvajam:
Kensingtonski vrtovi - Rodrigo Fresán
Najbolje namjere, Rođeni u nedjelju, Razgovori u četiri oka – Ingmar Bergman
Lom - Andrés Neuman
Zima, Proljeće – Karl Ove Knausgaard
Čitali smo i dosta starih stvari, ali o tome kojom drugom zgodom. Kada se život pretvori u loš triler – okrenite se književnosti. Ako izbjegnemo invaziju divovskih kukaca s planeta Dindrlek Six, vidimo se u Booksi 2021.!
