Držala ga je za ruku, milovala ju, ljubila, a u grudima joj je pucalo od pritiska bola, jada i straha.

Mislav je ležao na bolničkom krevetu nepomičan skoro potpuno skupljenih očiju i hladan. Usta su mu bila plava i otvorena tek toliko koliko je trebalo da se u njih smjeste respiratorske cijevi. Na prsima rukama su bile prikopčane okrugle pločice za EKG.

Još nije primjetila niti jedan njegov pogled niti mu je čula njegov glas. Ležao je tu na odjelu intenzivne njege, gdje je svaki ležaj bio odvojen paravanom. U toj tišini neizvjesnost se Juliji činila još teža.

Sjedila je na stolici uz njegov krevet, milovala ga po glavi, licu i rukama i slušala otkucaje njegova srca koji su odzvanjali u toj tišini. Ekranom je promicala zelena svjetleća isprekidana crta. Milujući i ljubeći ga molila je Boga da mu pomogne, vjerovala je da još ima nade.

Sjela je na krevet bliže i primakla svoje usne uz sam rub njegovih i poljubila ih da ne dira postavljenu cjevčicu. Ponovo je uzela njegove ruke i dlanove mu ljubeći ih naslonila na svoje lice. Tada je u njima osjetila toplinu. Zažmirila je, na licu joj se vidio zadovoljan smješak, rukama i usnama je jače stiskala njegove ruke na svoje lice.

„Sve ću ti objasniti...“ čula je njegov telepatski glas. Istog trena je otvorila oči i ruke spustila lagano u krilo, njegovo je tijelo je i dalje bilo nepomično.

„Opet sam prekinula slijed njegovih misli,“ bila je ljuta sama na sebe jer je to je već bila napravila zbog uzbuđenja i nevjerice. Prvi put je telepatski primila njegove misli za vrijeme njegove operacije dok je s kćerkom sjedila nepomično u predvorju i čekala. I onda je isto rekao. „Sve ću ti objasniti kad se ovo smiri.“ I tada je izgubila njegove misli kao i danas, ali je i dalje vjerovala i nadala se dobrom ishodu. Sin je bio u inozemstvu da zaradi za svoju obitelj. Kad je čuo odmah je došao da ga obiđe. Bio je očajan, htio je ostati kod kuće kada mu je majka rekla da doktori vjeruju u dobar ishod i neka on ide raditi, a ona će ga zvati i javljati mu sve. Nije mogla tražiti da ostane jer je kod nas teško dobiti posao i dobru plaću, a obitelj pogotovo djeca samo traže.

Danima sa kćerkom jurila kuća – bolnica – kuća – bolnica, ponekad bi uhvatila dio njegovih misli, a onda jednog dana kada se sunce već skrivalo iza krovova zgrada i mračak se već uvlačio u sobe čula je opet njegov glas: „Sve će biti dobro, završio sam sve... Javit ću ti se.“

Zbunjeno ga je gledala širokim pogledom i otvorenih usta sa željom da mu nešto kaže, ali tog trena glas ju je izdao, izgubio se negdje, aparat je počeo pištati jednoličnim tonom, dok se preko ekrana vukla ravna crta.

„Stani, čekaj me! Molim te čekaj me“ dozivala ga je u paničnom strahu, ali njegove su misli odlutale u beskraj.

*   *   *

Nakon dugo vremena jutros se probudila zadovoljna.U snu joj se javio Mislav: „Tu sam uz tebe, sve ću ti objasniti samo se moraš opustiti. Javljat ću ti se u snu, ali se moraš psihički potpuno smiriti. Znaš da smo i prije noć čuvali samo za sebe.“

Zadovoljno se protegla u krevetu i otvorila oči. Još uvijek je bio mrak, tek tamo daleko na istoku iznad zgrada nazirao se tračak ružičaste maglice.

„Trenutak nesretnih ljubavnika, sastajat ćemo se u trenutku između dana i noći.“ Još malo je ležala u krevetu razmišljajući o Mislavu, o svom snu. „Je li to bila java ili ipak samo san.“

Toga dana je rano ustala, otvorila sve prozore i prihvatila se generalnog spremanja stana. I radio je uključila pa ju je glazba podsticala da se lagano prepušta poslu. S vremena na vrijeme, kada joj se činilo da osjeti njegov poljubac, blaženo bi se nasmiješila. Kad je završila sav posao, dan je već izmicao, otuširala se, pripremila večeru za dvoje i pustila omiljenu im glazbu. Osjećala je njegov nježni zagrljaj koji ju je u ritmu glazbe vodio u krug po sobi. Kasno uvečer umorna i zadovoljna brzo je zaspala.

„Tu sam ljubavi, znaš da uvijek ispunjavam obećanja. Morat ćeš se vratiti u vrijeme moje operacije dok si sjedila s kćerkom u predvorju ispred operacijske sale.“

„Kako da se tamo vratim, postoji li vremeplov?“ našalila se. „Ma ne, samo mislima. To ti je kao da na radiju pomičeš skalu dok ne pronađeš traženu određenu valnu dužinu.“

„Jesi li u tom predvorju?“ „Da!“ „Usmjeri misli na razgovor u sali, pomoći ću ti. Čuješ li me?“

„Da, čujem.“ „Izdržat ćemo ovo zajedno – slušaj razgovor oko mene.“

„Gospodine Robert, morao sam vas pozvati u ovo kasno doba, vrlo je hitno. Pronašli smo pacijenta koji odgovara planiranom projektu. Njegov organizam je tako reći potpuno zdrav. Tumor u mozgu kojeg već dugo nosi naglo je počeo rasti.“ „Ne brinite se,“ odgovorio je doktor Robertu kojeg je gledao na ekranu, „tumor je dobroćudan, ali je na tako nezgodnom mjestu da su izgledi slabi – nikakvi.“

„Zna li pacijent?“ „Zna, ali smo mi to morali objasniti daleko blaže. Kad ga već moramo operirati najbolje je da i vas pripremimo. Prenijet ćemo vam kako ste tražili i nešto njegovih gena vitalnosti i dugovječnosti direktno u Vaš mozak.“ „Što je s njegovom memorijom?“ „Ljubav, ljubav...“ zvonile su Mislavove misli.

„Kako on stoji s ljubavlju'“ pitao je Robert, kao da je razumio Mislavovu poruku.

„Memorija mu je odlična, vrlo je inteligentan a i ljubavni život mu je na zavidnoj razini.“

„Hoću žive moždane stanice, hoću njegove neurone, hoću od svih gena po nešto, hoću njegovu memoriju!“ uzvikivao je Robert. „Platit ću više nego što treba!“

„Bože dragi,“ mislio je doktor i bilo mu je žao što mu je javio, „pa on samo misli na sebe, a briga ga za pacijenta i njegovu obitelj.“ Ljutito je odgovorio: „Ako želite, dođite što prije da ne bude kasno jer vam je put dalek“ nadao se da neće moći stići na vrijeme.

„Sestro pripremite ovog pacijenta odmah za operaciju, a pripremite i ekipu za drugu operaciju tu na susjednom stolu.“

Sestru Juliju je oblio hladan znoj, kao da ju je mučila noćna mora.

„Vratimo se sad našoj kući,“ rekao je Mislav Juliji. „Uspio sam ti objasniti što se i kako zbivalo. Ne krivi nikoga jer to nije uzrok moje smrti. Znaš i sama u kakvoj sam situaciji bio. S tim se pomiri.“

„Sad se moraš pripremiti za novi šok: možeš imati problema sa primateljem. Taj od pohlepe traži sve moje i tebe će ugrožavati.“

„Pozovi hitno u goste gospođu Marietu Đorđ, novinarku lista New York Time i njenog snimatelja. Moli ih da kod tebe ostanu deset dana, neka ti nađu dobrog odvjetnika, najbolje neku ženu. Bilo bi dobro da je i ona iz Amerike.“

„Malo si izgleda, ljubomoran,“ šalila se Julija iako se već boji za djecu i sebe.

„Nisam ljubomoran, ali ona što je nedavno branila crnačku obitelj maltretiranu od agenta firme koje je vlasnik baš taj Robert, ona je najbolja, a Robert je manijak, pomoći ti može jedino Marieta Đorđ. Zovi ih odmah, probudi ih i reci da je hitno i da ti je život u pitanju kao i našoj djeci, trebat ćete zaštitu. Misli na to kako ti nikad nisam lagao i uvijek ću biti uz tebe.“

Oblio ju je hladan znoj kao da gleda fantastične i kriminalne filmove. Svejedno je odmah obavila telefonski razgovor sa Marietom. Ona je sa svojom pratnjom i snimateljima stigla za par sati. Stigla je s njima i poznata odvjetnica Franciska Kolen.

Sljedeći dani bili su dani more.

Iako su Franciska i Marieta angažirale policiju da čuva Julianinu kuću i cijeli kvart, uvijek bi se netko od brojnih Robertovih agenata uspio provući i donijeti poruku. U svakoj toj poruci Robert bi ju molio i prijetio čak i naređivao da mora doći do njega jer on nemože živjeti bez nje.

„Bože kako nečovjek i ljubav iskvari!“ u strahu rekla je Julija kada bi pročitala poruku.

Nakon deset dana na ubrzanom procesu na optuženičkoj klupi našli su se doktor Ros i Robert, poznati multimilijunaš Robert D. iz Amerike.

*   *   *

Kad se sve smirilo, kasno u noći Julija je požurila u spavaću sobu. Umorna se spustila na krevet.

„Uspjeli smo ljubavi!“

Doktor Ros je kažnjen zbog presađivanja organa bez odobrenja, a Roberta je uništila njegova pohlepa.

„Mi smo svejedno zajedno,“ rekla je Julija i pružila ruke želeći ga zagrliti.