Vratila se kćer kući i vidi da je majka tužna, suzne su joj oči.

“Majko” Što je bilo, boli li te što, je li te netko povrijedio?”

“Nije ništa, samo mi se plače,” odgovori joj.

Ako je samo to onda se isplači i suze će sve isprati, ako je samo to, a vjerujem da nije.”

Cijeli dan je majku držalo to raspoloženje iako se trudila pričati sa kćerkom o fakultetu, o druženju, o simpatijama.

Došla je večer koju je jedva dočekala, povukla se u krevet, pokrila se po glavi i plakala.

Već noćima nije sanjala Mislava, mislila je da ju je zaboravio. “Zašto mi se više ne javljaš, što sam ti učinila?” govorila je uz plač. Uz plač je tako i zaspala.

Te noći ju je Mislav probudio: “”Evo tu sam, daj mi ruku i nešto ću ti pokazati.”

Kad ju je uhvatio za ruku podigao ju i krenuli su prema prozoru. Marija ne zna kako su prolebdjeli kroz sobu i prošli kroz zatvorene prozore, a nije htjela to ni ispitivati jer je sretna da su skupa.

“Pogledaj nebo, noć je predivno vedra, mjesec žuti kao da mami poglede svojm ljepotom.” Nikada nije vidjela toliko puno zvijezda i činio joj se kao da se stalno nove primiču.

“Pogledaj na ovu stranu, ljubavi, ova je vedra noć vrijeme zvijezda padalica.”

Marija je uživala u praćenju padalica dok su tonule prema dolje. Mislav ju je vodio za ruku dalje. Osjetila je strujanje zraka kroz cijelo tijelo i kosa joj je lepršala. Boji se visine i aviona, ali uz Mislava se osjeća predivno i sigurno.

“Hvala ti ljubavi!” rekla je Marija.

“Nije to sve, sad se vraćamo u prošlost,” rekao joj je.

Bili su u školi, njihov prvi ples: vraćaju se kući, on nju prati do njene kuće. Tu su malo stajali držeći se za ruke, onda ju zagrlio i rekao: “Vidimo se sutra.”

Otišao je polako kući, nije osjećao ni vjetar ni kišu, samo je osjećao topline njene ruke i tijela u svom kratkom zagrljaju.

I ona je uz stepenice išla polako da se do stana malo smiri od ugodnog osjećaja.

“Kako je bilo na plesu? Rano si došla, jesi li plesala?” pitala je majka.

“Dobro.” Odgovarala je Marija, a majka je pročitala na njenom licu i ono nerečeno.

“Je li partner bio dobar plesač?” upitala je opet.

“Onako osrednji!” “Je li bilo drugih?” uporno majka ispituje. “Nisam htjela drugoga,” izletjelo joj je. Majka je čula sve što je htjela, samo ju je zagrlila i poljubila: “Bit će sve dobro, ne brini.”

Tada ju je poveo u srednju školu, prošli su i mjesto gdje je kasnije služio vojsku i vidjeli su kako je ona provela to vrijeme. Gledali su se za stolom punim rodbine i gostiju na njihovom vjenčanju. Prošli su vrijeme rađanja i odrastanja svoje djece.

Pregledali su i sva druženja s rodbinom i prijateljima na izletima i dolazak svoje unučadi. Tu su zastali jer Mislav je bio tužan što je samo jedno unuče dočekao, a ni ono ni ostali ga neće pamtiti.

“Sad se moramo vratiti,” rekao joj je tužno. Ona kao da mu čita misli odgovori: “Ne brini, znaju puno o tebi, tvoje su slike svuda, slušamo i tvoje (rijetke) govorne snimke, znaju da si protkan svim vrlinama. Molim te, ponovimo ovo ponekad.”

“Doći ću, ljubavi, opet” odgovorio je.