Kada su sa gramofonske ploče potekli zvuci saksofona kao bistri planinski potok, malo zastali kao voda u ravnici, pa opet krenuli u skladu taktova bubnjeva omiljena melodija ju je ponijela u ritmu. Melodija tiha, a ona laka u njegovom zagrljaju sva mu se prepušta.
Miriši zumbul, latice trešnjinog cvijeta.
Na njeno lice padaju bijeli nježni cvjetovi i njegovi poljupci.
Prateći glazbu, poveo ju je lakim korakom kao da ne dodiruju pod plešući: „Ja tebe ljubio sam zadnji put kad trešnje procvale su sve.“
Sa rukama ovijenim mu oko vrata, ogledala se u modrini njegovih očiju, naga se kupala u tom bistrom i toplom moru.
Činilo joj se da je laka kao latica ovog predivnog cvijeta. Ona latica a on ova pjesma nježna i topla. Melodija je zanosni vjetrić što ih neopaženo nosi beskraju. Sreća na njihovim licima kao rumeno sunce što se ogleda na površini bistrog jezera.
Odjednom tišina. Glazba je prestala, a s njom i čarolija sjećanja je iščezla. Nestala je vedrina na njenom licu. Samo tužan pogled uprt negdje daleko traži neki drugi tračak sreće iz sjećanja.
A bila je tako sigurna da je on stvarno bio uz nju, osjetila je njegov miris i dah, čula je njegov šapat.
„Ne ostavljaj me molim te, obećao si me povesti sa sobom“, govorila je moleći ga.
„Ne mogu te još povesti, malo se strpi.“
Pružila je ruku da ga još jednom zagrli, jauknula je od bola u grudima. Pala mu je na ruke, on joj je još jednom uspio reći: „Volim te.“
