Ane je sjedila za stolom, umornim i već sporim pokretima prstiju udarala je po tipkovnici, a zelenkastožuta boja ekrana je treperila dok su slova skakutala i novi redovi se nizali jedan za drugim. Kada je prešla na novi posao, gdje se radi na kompjuteru i kako se nije baš dobro snalazila, kupila je sebi neki stari kompjuter da može više vježbati kod kuće. „Ionako sam sama pa će mi to skratiti dosadu“, pomislila je.

Počela je prvo pisati pisma rodbini i prijateljima, zatim je prešla na lagane pjesmuljke pa onda na sladunjave ljubavne priče. Čak je i knjigu objavila.

Više se nije odvajala od kompjutera. Kao začaran stalno ju je tjerao na nova pisanja. Na to ju je poticala i spoznaja da je jako bolesna te je željela učiniti nešto značajno a vjerovala je da će za to imati još dovoljno vremena.

A onda se u njoj počelo buditi nešto novo, do sad nepoznato: zaželjela je napisati posljednju knjigu koja bi bila kao kruna na sve do sada napisano i po čemu će ju pamtiti.

Stalno je tekst čitala, brisala ga pa ispravljala i dotjerivala. Ruke su je boljele od dugotrajnog udaranja po tipkama. To ju je prisililo da napravi pauzu za odmor. Počela je ponovo iščitavati tekst i došla do zaključka: „Pa ovo ništa ne valja!“ viknula je očajna, „Sve ću izbrisati.“

U tom času tipka za brisanje na tipkovnici se pomakla i počela brisati sav ispisani tekst.

„Ovo je neviđeno čudo“, nastavila je razgovarati sama sa sobom: „Ovaj stari komjuter je toliko navikao na mene da moja razmišljanja prima kao naredbu!“

„Lijepo, sada slijedi novi početak.“ Na prvu stranicu je ukucala samo novi naslov: „NEOBJAVLJENA KNJIGA“.

Zastala je gledajući u ekran, razmišljala je kojom rečenicom započeti tekst, onda se zbunjeno i uplašeno zajedno sa stolicom odmakla od stola i gledala čas u tipkovnicu, čas u ekran.

Slova na tipkovnici su uporno naizmjenično skakutala a da ih ona nije ni doticala. Bez prekida nizali su se redovi, stranice i poglavlja.

Od uzbuđenja usta su joj se osušila i poplavila. Strašan pritisak parao joj je grudi, dok joj je pogled bio prikovan za jednu točku na ekranu.

Sljedećeg dana u svim dnevnim novostima pisalo je „Neobjavljena knjiga koja je posljednji i krunski rad Lidije Kanelle.“