Šetajući lagano obalom, noseći u rukama sandale, bosonoga je gazila još uvijek vruć šljunak kojeg su povremeno zapljuskivali prvi valovi plime.
Desno od nje širilo se beskrajno more koje kao da se razlilo i na obalu je slalo vesele valove. U plićaku se izgralo malo djece i pokoji usamljeni plivač plivao je po pučini.
Nakon šljunčane plaže na blagoj uzvisini širila se prorijeđenja borova šumica, a iza nje su se nazirali šatori i kamp kućice. Negdje, tamo iza njih nalazio se veliki hotel s prostranom terasom na kojoj je svaku večer svirala glazba.
Kupači su se povukli u hladovinu borova uživajući u zalasku sunca.
Išla je polako, svaki korak joj je bio kao putovanje u prošlost. Nakon važne odluke koju je donijela i poduzetih radnji za njeno ostvarenje došla je baš ovamo u ovaj hotel, šetati ovom obalom i sjediti na onoj malenoj hridi na kraju plaže.
Tu su njih dvoje godinama s djecom provodili ljetni odmor, pa sada iako je sama morala je doći i oživjeti sjećanje. Djeca su velika i imaju svoj život, a ona to želi obaviti sama.
Pogledala je na pučinu: sjetila se kako je ona davno ležala na zračnom jastuku, a on ju je zapljuskivao morskom vodom koja joj samo sklizne s kože debelo namazane zaštitnom kremom. Zaronio je u vodu, izronio pa se zaskočio na jastuk i poljubio je. S njegove rano posjedjele kose na lice joj se cijedila slana voda. Smješio joj se, a zubi su mu se bijelili kao niz bisera izvađenih s dna mora. „Volim te!“ rekao je,, nagnula se da i ona njega poljubi. „I ja tebe volim!“ rekla je i poljubila ga.
Na zapadu se sunce razlilo svojom purpurnom bojom strasti kao da svojim posljednjim zrakama ljubi obalu, krošnje i more u koje sve više uranja.
Osjećala je to njegovo toplo milovanje na vratu, leđima kao da joj svojim rukama obavija struk, ali se nije htjela okrenuti da ne bi nestala čarolija. „Ne brini, ostvarit ću ti obećanje ljubavi“, rekla mu je.
Krenula je prema plićaku gdje su se igrala djeca. „Dosta je bilo, moramo napolje iz vode!“ govorila je uhvativši jedno dijete za ruku. Dok je otišla po drugo, ovo je opet bilo u vodi. Smijali su se, a on ih je snimao fotoaparatom.
Majka je dozivala svoju djecu. Samo je to sad bila druga puno mlađa žena i djeca druga i imena im druga. I njih je otac snimao.
„I oni su sretni, kao i mi nekada“ pomislila je i krenula dalje. Zastala je i zagledala se pod borove gdje na ležaljki leži mlada žena i čita knjigu, kao i ona nekada, pored nje stoji muž i slika ju fotoaparatom. Za to je dobio i poljubac.
„Da, to je bilo baš pod ovim borom i njima se svidjela njegova hladovina“, pomislila je.
Baš ovdje, na toj hridi su često uvečer sjedili i gledali zvijezde dok bi se djeca igrala na obali. Često bi govorio: „Poklanjam ti sve zvijezde ovog neba. Možda ćemo jednom imati priliku ploviti tim beskrajem nebeskim i snivati gore među zvijezdama.“
More je sve ljuće zapljuskivalo obalu, kvasilo joj noge, a ona izgubljena u uspomenama to nije ni primjećivala. Zamućene oči su ispirale suze koje su sve jače navirale. Već je bila u blizini hridi kad je na pučini ugledala mali čamac. Činilo joj se da joj on maše. Zakoračila je i pružila mu ruke. Veliki val se uzdigao i ona je nestala u pjeni.
Zato je i došla ovdje posljednji put prije nego što obavi ono što su se dogovorili.
Te su joj se njegove riječi stalno vraćale u sjećanja, zato je bez velikog razmišljanja prije nekoliko dana otišla kao i on prijaviti se u Medicinski institut koji je u suradnji sa svemirskim opservatorijem radio na opremanju međuplanetarnog svemirskog broda sa „živim kompjuterom – kiborg“.
Tražili su da se jave dobrovoljci koji će im nakon smrti pokloniti svoj mozak kojeg bi oni ugradili onda u kompjuter za automatskog pilota i domaćicu – kiborg stjuardesu. Ti su dobrovoljci pomagali usavršavanju međuplanetarnih letova a i mislili su kako će još dugo moći tada letjeti do zvijezda.
Tako je to bila i njezina želja, nadala se da će ga tamo sresti. Samo je još jednom htjela obići onaj njima dragi kraj uz more.
„Pilota već imamo,“ rekao joj je službenik „to je muškarac vaših godina i to je sve što vam možemo reći. Vi bi bili kao domaćica – kiborg stjuardesa, davali bi upute putnicima i mogli biste razgovarati s pilotom.“
„Imam samo jedan uvjet,“ rekla je „Želim da kiborg zadrži moj glas.“
„Interesantno!“ reče službenik „Takvu smo želju već čuli.“
U svemirskom opservatoriju su žurno obavljali posljednje radnje, pilot je već na svome mjestu i prati aktiviranje kompjutera domaćice.
„Evo, gotovo je,“ reče inžinjer obraćajući se pilotu. „Pozdravi svoju suputnicu i sretno vam zajedničko putovanje“ rekavši to izađe napolje i zatvori vrata. „Dobro došla kolegice i sretno nam bilo putovanje beskrajem.“ Tajac, ona jednostavno ne može progovoriti, „Je li to njegov glas?“ pitala se ili možda samo sanja. Zajecala je.
„Što je sad to, kakav plač? Ah! Žene! Nisi se valjda pokajala, radije bi da ti mozak trune u zemlji nego da putuješ beskrajem?“
„I sam sam to izabrao kako bih svojoj voljenoj svaku večer poklanjao zvjezdano nebo.“
„Zato sam ti i došla ljubavi,“ odgovorila je jecajući i smijući se.
Brod je plovio beskrajem a nebo vedrije nego ikada.
„Poklanjam ti svo nebo i sve njegove zvijezde, poklanjam ti vječnost!“
„Hvala, ljubavi!“
Desno od nje širilo se beskrajno more koje kao da se razlilo i na obalu je slalo vesele valove. U plićaku se izgralo malo djece i pokoji usamljeni plivač plivao je po pučini.
Nakon šljunčane plaže na blagoj uzvisini širila se prorijeđenja borova šumica, a iza nje su se nazirali šatori i kamp kućice. Negdje, tamo iza njih nalazio se veliki hotel s prostranom terasom na kojoj je svaku večer svirala glazba.
Kupači su se povukli u hladovinu borova uživajući u zalasku sunca.
Išla je polako, svaki korak joj je bio kao putovanje u prošlost. Nakon važne odluke koju je donijela i poduzetih radnji za njeno ostvarenje došla je baš ovamo u ovaj hotel, šetati ovom obalom i sjediti na onoj malenoj hridi na kraju plaže.
Tu su njih dvoje godinama s djecom provodili ljetni odmor, pa sada iako je sama morala je doći i oživjeti sjećanje. Djeca su velika i imaju svoj život, a ona to želi obaviti sama.
Pogledala je na pučinu: sjetila se kako je ona davno ležala na zračnom jastuku, a on ju je zapljuskivao morskom vodom koja joj samo sklizne s kože debelo namazane zaštitnom kremom. Zaronio je u vodu, izronio pa se zaskočio na jastuk i poljubio je. S njegove rano posjedjele kose na lice joj se cijedila slana voda. Smješio joj se, a zubi su mu se bijelili kao niz bisera izvađenih s dna mora. „Volim te!“ rekao je,, nagnula se da i ona njega poljubi. „I ja tebe volim!“ rekla je i poljubila ga.
Na zapadu se sunce razlilo svojom purpurnom bojom strasti kao da svojim posljednjim zrakama ljubi obalu, krošnje i more u koje sve više uranja.
Osjećala je to njegovo toplo milovanje na vratu, leđima kao da joj svojim rukama obavija struk, ali se nije htjela okrenuti da ne bi nestala čarolija. „Ne brini, ostvarit ću ti obećanje ljubavi“, rekla mu je.
Krenula je prema plićaku gdje su se igrala djeca. „Dosta je bilo, moramo napolje iz vode!“ govorila je uhvativši jedno dijete za ruku. Dok je otišla po drugo, ovo je opet bilo u vodi. Smijali su se, a on ih je snimao fotoaparatom.
Majka je dozivala svoju djecu. Samo je to sad bila druga puno mlađa žena i djeca druga i imena im druga. I njih je otac snimao.
„I oni su sretni, kao i mi nekada“ pomislila je i krenula dalje. Zastala je i zagledala se pod borove gdje na ležaljki leži mlada žena i čita knjigu, kao i ona nekada, pored nje stoji muž i slika ju fotoaparatom. Za to je dobio i poljubac.
„Da, to je bilo baš pod ovim borom i njima se svidjela njegova hladovina“, pomislila je.
Baš ovdje, na toj hridi su često uvečer sjedili i gledali zvijezde dok bi se djeca igrala na obali. Često bi govorio: „Poklanjam ti sve zvijezde ovog neba. Možda ćemo jednom imati priliku ploviti tim beskrajem nebeskim i snivati gore među zvijezdama.“
More je sve ljuće zapljuskivalo obalu, kvasilo joj noge, a ona izgubljena u uspomenama to nije ni primjećivala. Zamućene oči su ispirale suze koje su sve jače navirale. Već je bila u blizini hridi kad je na pučini ugledala mali čamac. Činilo joj se da joj on maše. Zakoračila je i pružila mu ruke. Veliki val se uzdigao i ona je nestala u pjeni.
Zato je i došla ovdje posljednji put prije nego što obavi ono što su se dogovorili.
Te su joj se njegove riječi stalno vraćale u sjećanja, zato je bez velikog razmišljanja prije nekoliko dana otišla kao i on prijaviti se u Medicinski institut koji je u suradnji sa svemirskim opservatorijem radio na opremanju međuplanetarnog svemirskog broda sa „živim kompjuterom – kiborg“.
Tražili su da se jave dobrovoljci koji će im nakon smrti pokloniti svoj mozak kojeg bi oni ugradili onda u kompjuter za automatskog pilota i domaćicu – kiborg stjuardesu. Ti su dobrovoljci pomagali usavršavanju međuplanetarnih letova a i mislili su kako će još dugo moći tada letjeti do zvijezda.
Tako je to bila i njezina želja, nadala se da će ga tamo sresti. Samo je još jednom htjela obići onaj njima dragi kraj uz more.
„Pilota već imamo,“ rekao joj je službenik „to je muškarac vaših godina i to je sve što vam možemo reći. Vi bi bili kao domaćica – kiborg stjuardesa, davali bi upute putnicima i mogli biste razgovarati s pilotom.“
„Imam samo jedan uvjet,“ rekla je „Želim da kiborg zadrži moj glas.“
„Interesantno!“ reče službenik „Takvu smo želju već čuli.“
U svemirskom opservatoriju su žurno obavljali posljednje radnje, pilot je već na svome mjestu i prati aktiviranje kompjutera domaćice.
„Evo, gotovo je,“ reče inžinjer obraćajući se pilotu. „Pozdravi svoju suputnicu i sretno vam zajedničko putovanje“ rekavši to izađe napolje i zatvori vrata. „Dobro došla kolegice i sretno nam bilo putovanje beskrajem.“ Tajac, ona jednostavno ne može progovoriti, „Je li to njegov glas?“ pitala se ili možda samo sanja. Zajecala je.
„Što je sad to, kakav plač? Ah! Žene! Nisi se valjda pokajala, radije bi da ti mozak trune u zemlji nego da putuješ beskrajem?“
„I sam sam to izabrao kako bih svojoj voljenoj svaku večer poklanjao zvjezdano nebo.“
„Zato sam ti i došla ljubavi,“ odgovorila je jecajući i smijući se.
Brod je plovio beskrajem a nebo vedrije nego ikada.
„Poklanjam ti svo nebo i sve njegove zvijezde, poklanjam ti vječnost!“
„Hvala, ljubavi!“
