Slavica Popović: Hologram

Sani je pijuckala vruću jutarnju kavu tiho čavrljajući, činilo joj se da priča sama sa sobom. Krenuvši u kuhinju sa praznom šalicom smješeći se reče: „Danas je nedjelja, znaš kad će ručak biti gotov. Ti zaključaj vrata.“ Zadovoljna je otišla u kuhinju pripremati ručak, ali nije žurila jer je znala da će on, kao i obično malo zakasniti.

Kada je ustala i primjetila majčino vedro lice, Veki će: „Opet si lijepo sanjala,“a to je značilo: „opet si sanjala tatu.“ Poslije su zajedno servirale stol. Sani je, kao slučajno opet izvukla Nikovu stolicu. Uz ručak su se dogovorile kako provesti ostatak dana. Veki je primjetila da majka opet pravi stanke u razgovoru: „Sigurno opet misli da razgovara s ocem. Moram je brzo odviknuti dok ne bude kasno.“

„Ti operi suđe poslije ručka, a ja ću se malo odmoriti“ rekla je Sani i otišla u sobu. Liježući u krevet, ostavila je mjesto za Nika, zažmirila je i tiho nastavila razgovor s njim započet još za ručkom. Osjećala je njegov zagrljaj, poljupce koji su šetali sa očiju, usta, vrata, a onda je njegovu glavu osjetila na svojim grudima. Osjećaj miline u grudima je tražio veću blizinu i čvršći zagrljaj, pa mu se još primakla i ona je njega zagrlila.

Rukama je obgrlila prazan prostor, što ju je vratilo u stvarnost i rastužilo.

„Ne budi tužna, stvarno sam tu kraj tebe, evo: poljubit ću te u lijevi, pa onda u desni obraz. Stisnut ću te za koljena.“

„To nije san niti halucinacija! Bože, već sam pomislila da gubim razum.“ Zbunjena širom otvorenih očiju ležala je u krevetu.

„Tko je to s tobom, s kime pričaš. Ne brini oni su mi omogućili da još jednom razgovaram s tobom prije odlaska.“

„Da mi smo došli iz sazvježđa Andoni,“ objašnjavao je jedan glas kako im se svemirski brod nalazi u zemljinoj orbiti. Već dugo dolaze na zemlju sa zadatkom obnavljanja života na svojoj planeti.

„Naime, nepoštednom borbom za napredak uništili smo si sve osnovne uvjete za život, uništili svoje uzvišene osjećaje i ugrozili opstanak života na planeti.“

„Više se ne možemo razmnožavati prirodnim putem. Za nastavak vrste koristimo epruvete i inkubatore kako se to kaže kod vas na zemlji. Takva su bića koja danas žive na našem planetu daleko od savršenstva, više liče na robote.“

„Lutali smo svemirom i tražili ni sami ne znajući što. Došavši na vaš planet, koji je sličan našem spoznali smo da su vam još uvijek važni osjećaji, naročito ljubav, a ona je najvažnija za opstanak zdravog bića. Istina, uočili smo da i vi Zemljani uništavate svoj planet uništavajući životne uvjete novim tehnologijama, ali osjećaj ljubavi prema čovjeku, planeti i cijeloj prirodi je jača.“

„Da ne bismo ugrožavali sklad na zemlji i da bi ostali neprimjećeni, odlučili smo se približiti ljudima pa smo mlađim parovima nudili da pođu s nama, a mi ćemo im omogućiti ekonomsku stabilnost koja je kod nas daleko bolja od vaše. I oni koji su zbog lošeg zdravlja ugroženi, nudili smo im ozdravljenje i dulji život – on je kod nas znatno dulji.“

Većina je prihvatila.

3 comments

  1. Pitka proza. Sugestija nakon svih Popovićkinih priča: priče slati Marsonicu.

  2. Nevjerovato prirodni dijalozi. Oni u ponekim pričama izvlače manu “već pročitanog negdje”.

  3. Mnogo htijela, mnogo započela. Lijepo i konfuzno, tijek misli i new age ideja, utjecaj svemira i impulsi pisanja.

Odgovori