Slavica Popović: Garderoba

Odlučnim korakom Silva je krenula hodnikom, a onda je pred vratima na kraju zastala kolebajući se. Već su prošle dvije godine kako ju je Mislav ostavio napuštajući ovaj svijet.

Sve se zbilo tako brzo i neočekivano. Uz sve napore, pomoći nije bilo, a ona nikako nije htjela prihvatiti rastanak.

Naizgled, živjela je normalnim mirnim životom koji je posvetila djeci i njihovim obiteljima; družila se s prijateljicama, uvijek nasmiješena i blaga. Jedino oni koji su je dobro poznavali u pogledu su joj prepoznavali odsutnost dok je lutala stazama uspomena.

U kući je bilo sve onako kako je bilo i prije dvije godine, sve stvari Mislavove stajale su onako kako ih je on ostavio. Povremeno bi sa njih obrisala prašinu, pročitala neku knjigu (one su ju ponovo dovele do fantastike). Jedino vrata na dnu hodnika nije otvarala iako ju je nešto stalno tjeralo da to napravi.

Tu je Mislav prije mnogo godina napravio garderobu u koju je spremio svoju ribičku opremu. Zadnje vrijeme je tu provodio sve više vremena.

Ipak se tog dana odlučila i nakon sat vremena stajanja otvorila je vrata. Na vješalici su stajale tankerica, šuškava jakna, na polici su bili slamnati šeširi, njegovi i njeni. Ispod su bile poredane gumene čizme, stare cipele, patike. U jednom uglu su poredani ribički štapovi i blinkeri i oni sklopivi s mašinicama. Na njima su se sjale udice zabodene u plutene plovke.

Zbunilo ju je što ne vidi blinker koji mu je kupila za posljednji rođendan. Nema ni torbe sa sitnim priborom kao ni malog tronošca na kojem je sjedio uz vodu dok je pecao ribe. Preturajući po garderobi tražeći te omiljene stvari došla je do šarenog zastora i pomaknula ga.

Odjednom se našla pod zelenim krošnjama visokog drveća kroz koje su se probijale zrake zalazećg sunca. Ispred nje se protezala obala koju je milovala rijeka svojim blagim valovima.

On je sjedio na tronošcu uz samu obalu rijeke. Na sebi je imao donji dio trenerke, kariranu košulju čiji su dugački rukavi bili zavrnuti. Na glavi mu je bio šešir, a i njen je bio tu u blizini.

Blinker je stajao učvršćen na rašlje koje su virile iz pijeska, a udica blinkera se gubila u vodi skoro na samoj sredini rijeke. Drugi štap je bio na pijesku dok je on pokušavao staviti mu novi mamac.

Okrenuvši se prema njoj mahne rukom i pozove ju k sebi. Potrčala je niz padinu i preko pijeska, klekla kraj njega, zagrlila ga i počeka ga ljubiti još uvijek ne vjerujući da je to istina a ne san.

„Bože, je li to istina ili su ovo slike iz sjećanja? Dugo ti je trebalo da dođeš. Dvije godine te čekam na ovom mjestu koje je najbliže našoj kući. Toliko si puta bila blizu, ali si svaki put odustala. Uplašio sam se da si me zaboravila.“

„Ludice moja, znaš da nisam, niti bih mogla i da sam htjela.“ Ležali su na pjesku zagrljeni i pričali a tamo daleko plovak je poskakivao na površini. Nakon dva dana djeca su je pronašla u garderobi. Na licu joj je ostao osmjeh zadovoljstva.

2 comments

  1. Još jedna pričica Slavice Popović koja izaziva suze.

  2. Dirljivo, sendtimentalno i vješto napisano.

Odgovori