Oduvijek su vile šumarice plesale na šumskim proplancima i slavonskim poljima uz rub šume u ranim i maglovitim jutrima. A kad bi Sunce zasjalo, nestale bi u gustim hrastovim šumama. Pojavile bi se opet kad je Sunce bilo na odlasku prema zapadu.

Samo je jedna vila s radošću dočekivala Sunce i žurila mu u susret i svakog dana ostajala sve duže uživajući u njegovoj svjetlosti i toplini. Zato su joj njene prijateljice dale ime Svjetlenka.

Svjetlenka je toliko voljela Sunce da je poželjela i sama s njim putovati.

Tako je jedne rane zore uzletjela visoko prema sunčevim zrakama koje su tek počele parati tamu noći. Sjela je na jednu zraku koja ju je odmah prihvatila i napravila ugodan smještaj. Osjećala se kao da je u kočiji.

Krećući tako od samog istoka uz rub Dilj gore prema zapadu mahala je svojim prijateljicama, zavirivala u svaki kutak te prostrane ravnice, prolazila kroz naselja pa sve do obale rijeke Save na jugu i u svemu uživala.

Uvečer, kad je Sunce bilo na zapadu, zadovoljna se vratila opet na istok svojim prijateljicama. Prije spavanja dugo im je pričala što je vidjela i koga je upoznala.

Ujutro rano, odmorna je poletjela svojoj kočiji. Ovaj put je odlučila zauvijek putovati sunčevom stazom. Svakim novim danom se radovala ponovnom dolasku u svoj kraj.

Dok je cijelo selo uz šumu u slavonskoj ravnici spavalo i skrivalo se u svojim kućama, kočija nebeske vile Svjetlenke kretala se zorom. Noć je tužno i polako povlačila svoje tamne krake. I Svjetlenka je usporila svoju kočiju, kako bi dan polako dolazio dozvolila im je da njihov sastanak što duže traje upleten u tamnom i žuto-zelenom zagrljaju.

Kao i obično, doček je bio raskošan. Vile šumarice su razvlačile lepršavu magličastu koprenu. Od silnog razvlačenja ona je pucala, a pred Svjetlenkom se otvarao predivan put. Sunce je lagano plovilo na bijelim i ružičastim oblacima. U šumi su ptice pjevale jutarnju melodiju kojom su pokazale dobrodošlicu dragoj gošći. Krošnje su se njihale u taktu, dok je lišće nježno treperilo. Svjetlenka ih je pozdravila i nastavila putem požutjele staze.

Prešavši šumu, pred njom su se razlila široka polja beskrajne plodne ravnice. Vile zvončice u prozirnim haljinama, zaigrale su kolo.

Zlatno polje se zanjihalo i napravilo prostora crvenim makovima. Na sve strane letjeli su nježni leptiri svih boja. Vrijedne pčele skjupljale su nektar. Mravi su sakupljali hranu i gradili svoje domove.

Preko rosne trave prošle su lake srne, a skriven uz šumarak na njih je pazio stasit, snažni jelen-predvodnik. U blizini se čula rječica koja je protjecala prema jugu. Igrajući se bistrim valovima, svjetlucale su male ribice.

Nebeska vila Svjetlenka, kretala se prema zapadu zavirujući u svaki kutak. Tražila je djevojku čiji ju je plačni glas neprestano dozivao.

U blizini rječice, žalosna je vrba raširila svoju krošnju. Svjetlenki se učinilo da vrba plače. Zavirila je pod njenu krošnju i ugledala uplakanu djevojku kako plete svadbeni vijenac od zlatnog žita, ukrašavajući ga poljskim cvijećem:

„Molim Vas, pomozite mi!“ reče djevojka i obriše suzne oči.

„Dijete, kako ti je ime? Što te je toliko rastužilo? I što želiš?“

Iako je Svjetlenka to sve znala, željela je da joj djevojka odgovori. Željela je da otvori dušu, kako bi ju bolje razumjela.

„Ja sam Klasjenka. Ime mi je nadjenula baka. Dobila sam ga po djevojci iz legende koja obilježava naš kraj. Danas su po mene trebali doći svatovi. Moj je zaručnik, još u rano proljeće, otišao u šumu sjeći hrastove sa svojim prijateljima. Htio je napraviti kuću za nas. A još uvijek ga nema,“ zajeca.

„Praviš svadbeni vijenac?“ upita Svjetlenka.

„Od kad pamtim pravim vijence svako ljeto. Ovaj sam htjela da bude poseban – najljepši!“ reče djevojka, poklopi lice rukama i gorko zaplače.

Po toj legendi koju joj je pričala baka, nekad davno u ovome kraju je živjela djevojka. Ona je ljeti, svakoga dana, pravila vijence od žita ukrašena poljskim cvijećem i nosila ih u šumu. Vješala bi ih po granama najvećeg drveća da bi nahranila ptice.

Jednog dana, u selo se vratio mladić Miro. On je – dok je bio dječak – otišao daleko. Čak kod svog strica na more. Tamo je plovio morima svijeta.

Volio je svoju obitelj, plavetnilo mora, daleke zemlje, ali najviše od svega volio je graditi brodove.

Sada, kad je nešto naučio vratio se svojoj kući sa željom da se tu oženi i ima svoju obitelj.

Čim ju je ugledao, zaljubio se u nju i njene prekrasne oči. Naravno, riječ je bila o Klasjenki. Odmah ju je zaprosio. Tada je otišao s prijateljima uz čiju je pomoć iskrčio dio šume prema polju na južnoj strani u blizini sela. Kako je gradio brodove, Miro je odlučio napraviti kuću za sebe i svoju mladenku i nazvati ju Brod. Sa svojim prijateljima je došao po mladenku. Nicalo je uz taj Brod i novih kuća i naselja. Ubrzo je nastalo i mjesto nazvano Brod.

„A kako se zove tvoj mladoženja?“ nakon stanke upita vila.

„Miro!“ tužno odgovori djevojka.

Svjetlenka je znala za legendu koju su joj ptice pričale već godinama, svakoga dana. Čak je zimi znala, umorna, kroz hladne oblake zaći do šume kako bi je čula. Toliko ju je voljela.

A gle, sada spozna da tu legendu i ova djevojka voli. Ta, kojoj je milovala kose još dok je mala bila.

Ne samo da je voli, ona je dio te legende i opet će ju ponoviti, pomisli Svjetlenka.

Malo je osluhnula i shvatila da ne čuje lupanje u šumi. Tamo su ptice pjevale veselije nego obično. Čak joj danas ni legendu nisu ispričale. Tada reče:

„Ne plači, dobra djevojko. Obuci najljepšu haljinu. Neka te majka počešlja i stavi ti vijenac na glavu. Neka dovrše pripremu svečanog dočeka za mladoženju, kuma i svatove.“

„Moja dobra vilo! Znala sam! Znala sam! Baka mi je govorila da pravim vijence i svaki dan ih nosim u šumu pa ćeš ti biti moja vila zaštitnica!“

Klasjenka je živahno trčala u krug i mahala rukama kao da nekoga želi dohvatiti. Onda je sjela na travu i uz pjesmu dovršila vijenac.

Nebeska vila ponovno je zavirila u šumu. Pratila je pjesmu ptica i veseli žamor šumskih životinja.

Iz šume su izašla dva mladića. To su bili mladoženja Miro i kum Dragec, a pratili su ih prijatelji. Uz šumu, na samom rubu uz put nazirala se nova kuća.

Radost je trajala cijeli dan. Slavili su Mirin povratak i njegovo i Klasjenkino vjenčanje. Svjetlenka je cijelo vrijeme bila uz njih i dijelila njihovu sreću.

Njena kočija se polako odmicala prema zapadu. Već su je došle ispratiti krijesnice.

„Kako su sretni! Neka takvi i ostanu.“ rekla je na rastanku dok ih je gledala.

„Opet će se roditi novi grad, a kako će se zvati? To će biti isti grad. Samo će se proširiti sve do velike rijeke Save.“ rekla je vila Svjetlenka i krenula lagano ka zapadu u svojoj kočiji.

U pozdrav, valovi su šumili rijekom i lišće u šumskim krošnjama je šuštalo. A u selu je uz pjesmu odzvanjao zvuk tamburica.