Jutra započinju kao vedro
sa svježe pomuzenim mlijekom,
gustim, pjenušavim, slatkim.
Ponadam se mirnom ispijanju
hranjivih gutljaja od punomasnih
sastojaka: slobode, očaranosti, ravnoteže, strasti.
Ne iskazujem potreban oprez
prema ometanjima unutrašnjih sabotera,
ne čitam (ni s usana dobronamjernih) upozorenja
o upadima divljaka
na svoj teritorij na kojem
ne dam da me diraju,
na kojem nikoga ne diram,
i moja hrana
postaje vodenasta,
lišena bitnih sastojaka,
sve bezizražajnija, sve slabija.
Razrjeđuju je uljezi
egzistencijalna tjeskoba,
pritajeni strah od budućnosti
pomiješan s krivnjama iz prošlosti,
osvetnička pornografija povijesti,
površni susreti, razgovori s gluhima.
U vedro s masnoćom opstojanja
sipaju emocionalne nadomjestke,
dosadu, otrcanost, samo svoja sjećanja,
čitave arsenale psiholoških zagađivača,
prijetnji, zanemarivanja, nagovaranja.
Razvodnjavaju smisao, razblažuju domišljatost.
Pred noć ispijam čistu prozirnost -
žrtveni dar kukavičluka.
