Foto: AFP / Jonathan Nackstrand



Trend je itekako uočljiv: književni festivali su postali STEM festivali. Valjda je književnost sama po sebi predosadna. No, ne bore se organizatori književnih festivala tehnološkim pomagalima protiv dosade književnosti, već protiv devastiranog sustava proizvodnje književnosti.

Čitaju li androidi elektroničke knjige? Sudeći prema tekućoj sezoni hrvatskih književnih festivala, izgleda da da: ovogodišnji festivalski programi mjestimično djeluju kao da ih je samostalno programirala sljedeća, literarno osvještenija generacija micro:bitova Nenada Bakića. Noć knjige je, na primjer, krajem prošlog mjeseca započela simboličnim “lansiranjem” rakete od knjiga iz aule Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Mediteranski festival knjige u Splitu – dobro posjećen i medijski popraćen – uz standardne je knjiške sadržaje organizirao radionicu robotike i komercijalno sponzorirano izdanje tzv. Digitalne akademije za djecu i starije. Na Zagreb Book Festivalu bave se umjetnom inteligencijom i fenomenima digitalnih medija, poput fake newsa ili kulture selfieja; Projekt Ilica: Q’ART za to vrijeme nudi kreativne radionice pisanja 3D olovkom. Futuristički je zanos knjiških entuzijasta, ukratko, golem. Ili, barem, dovoljno velik da postavimo pitanje: što nam ovo neočekivano okretanje budućnosti može reći o sadašnjosti knjižne industrije, njene promocije, produkcije i recepcije?

Što je in?

Na prvi pogled, djeluje uglavnom kao nastavak trenda “hibridizacije” festivalskih sadržaja – o kojem smo na Biltenu već pisali – poboljšanim, robotsko-raketnim sredstvima: kao što drugi kulturni festivali nonšalantno miksaju film i gastro-ponudu, pivski craft-asortiman i alternativnu muziku ili masovne koncerte i kazališne predstave, tako su i oni književni spontano otkrili imaginarij novih tehnologija kao tematski kišobran dovoljno širok, šaren i atraktivan da okupi raznovrsnu publiku.

Drugi pogled potvrđuje prvi dojam: sve su te robotičke radionice i svečana lansiranja ionako manje okupirani strože književnim temama – poput, recimo, revolucionarnih tehnika čitanja koje omogućuje nova tehnologija – a više su tu kao zgodan paraliterarni asesoar, pouzdan signal da organizatori prate medijsku modu i dobro znaju što je sada in. Jer u festivalskoj hibridizaciji uglavnom je o tome riječ: zaigrano, multidisciplinarno umnožavanje sadržaja provjerena je formula za privlačenje famozne “šire publike” kojoj su suha književna događanja – pretpostavlja se – naprosto dosadna. A razvoj i širenje publike pritom su aksiomi službene kulturne politike Evropske unije, iz kojih se zatim kaskadno – nacionalnim strategijama i linijama projektnog financiranja – deduciraju “inovativne festivalske prakse”.

Nije, uostalom, slučajno što se jedini strateški dokument u knjižnom polju koji je domaća kulturna politika uspjela formulirati posljednjih godina zove upravo Nacionalna strategija poticanja čitanja: nemamo, recimo, strategiju podrške autorskom radu, razvoja prevođenja, nakladničke industrije ili devastirane knjižarske mreže, jer u lancu pisca, izdavača, distributera i čitaoca kulturnu politiku prvenstveno zanima poticanje potražnje. Evidentno je dakle da se iza “publikocentričnog” pristupa prvenstveno krije nepropitljivo povjerenje u razvoj tržišta, baš kao što je, nažalost, jasno i da je oslanjanje lanca knjige na njegovu komercijalnu kariku – umjesto obilnijeg javnog financiranja – naročito besmisleno na skučenim čitalačkim tržištima poput hrvatskog. Možda je i zbog toga lokalnoj kulturnoj publici promaklo kako je upravo ovih dana, dok književni festivali pogramski gaze u bolju budućnost, Ministarstvo kulture već prekršilo prvi rok koji je samo sebi zadalo nacionalnom strategijom čitanja.

Niska problema

Među brojnim ambicioznim, više ili manje konkretnim mjerama koje su ondje navedene i za čiju su realizaciju predviđeni rokovi od po nekoliko godina, naime, najskromnija i najjednostavnija sastojala se u postavljanju internetskog portala „na kojem se objavljuju informacije o čitanju i programima poticanja čitanja, različitim čitalačkim praksama, istraživanjima čitanja, primjerima dobre prakse i provedbi Strategije: za taj su posao u ministarstvu sebi velikodušno dali pola godine. Što je, čini se, ipak bilo premalo: strategija je prihvaćena još početkom prošlog novembra, a ničeg sličnog najavljenom portalu još uvijek nema. Iz perspektive organizatora književnih festivala situacija utoliko mora da djeluje bizarno: dok se oni domišljaju kako da zadovolje imperativ razvoja i širenja publike propisan iz Ministarstva kulture, pa na tom mukotrpnom poslu angažiraju robote, rakete, 3D olovke i čudesa digitalne tehnologije, ovi tamo nisu, eto, u stanju niti da podignu običnu internetsku stranicu.

Ako tako izgleda početak provedbe Strategije, pred nastavkom nas unaprijed hvata strah: iluzija je, međutim, da bi disciplinirano poštivanje rokova, precizno ispunjavanje strateških ciljeva i perfektna proceduralna higijena knjižnoj industriji ionako značili suviše. Jer njeni su ključni problemi prilično gusto razmješteni mimo pitanja publike. Dovoljno je pobrojati samo recentnije, slijedeći knjižni lanac: onima koji knjige pišu poreznom su reformom aktualne vlade prije godinu i pol autorski ugovori dodatno opterećeni što je, procjenjuje se, njihova mahom mizerna primanja smanjilo za četiri do osam posto. Dalje, čitava se izdavačka industrija prošle godine opasno zaljuljala nakon kraha Algoritma, kada je na naplatu stigao monotoni kontinuitet prešutnog političkog održavanja neodrživog nakladničko-knjižarskog oligopola, a račun je ispostavljen Algoritmom vjerovnicima, malim i srednjim nakladnicima.

Na ostacima razrušene knjižarske mreže pojavio se potom novi veliki igrač, lanac knjižara Hoću knjigu!, koji police nasumično puni školskim potrepštinama, uredskim priborom i plišanim igračkama, obnavljajući tako trgovačku taktiku što je tek bila neslavno propala. Nezavisnih knjižara, znamo, odavno skoro da i nema: kada community festival Q’ART na sedam dana pretvori prostor u Ilici 87 u knjižaru za razmjenu knjiga, uz poruku da “kvartovske knjižare nestaju iz grada”, ali je zato “ovo trenutak kada se želi pokazati da ih je moguće vratiti i oživjeti”, onda ta akcija, ma koliko simpatična i entuzijastična, svojim sedmodnevnim trajanjem jasno odmjerava infrastrukturni domet festivalskih intervencija.

Precizna najava budućnosti

Napokon, najsvježiji primjer politike koju Ministarstvo kulture vodi u knjižnom sektoru – mimo pokaznih vježbi iz poticanja publike – brutalni je udar na književne časopise, kojima su sredstva od početka aktualnog mandata Nine Obuljen Koržinek srezana čak za trećinu: negdje u pozadini časopisnog kulturocida jedinstvenih razmjera titra prešutno obrazloženje da sve te Gordogane, Quorume i Libre libere ionako nitko ne čita, pa se valjda zato nitko ni ne pita kako bi uopće mogli biti čitani kad se u njima odavno radi volonterski, bez odgovarajuće distribucijske mreže i minimalne institucionalne podrške. Ili, da sažmemo: tendencije kulturne politike takve su da ćemo uskoro zateći sjajno razvijenu i zavidno proširenu književnu publiku kojoj, nažalost, neće imati tko da piše, tiska ni distribuira knjige.

Zgodna strana ovoga procesa u tome je što paralelno briše tragove iole suvisle kritike: dok medijski mainstream književne festivale prati inercijom piarovskog diskursa i defoltnim slavljenjem bezube zabave, jedina mjesta na kojima bi njihovo upućeno, artikulirano i kritičko sagledavanje uopće bilo moguće – poput specijaliziranih časopisa ili manjih nezavisnih medija – nepovratno se gase. Zato se, napokon, futuristički orijentirani festivali knjige doimaju kao sasvim precizna najava skore budućnosti: prigodne manifestacije za publiku koja ionako neće imati što čitati, nego dolazi uživati u popratnom programu.

 

bilten