Na Javni poziv pjsnicima i piscima kratkih priča javio se Stjepan Dujmović. Rođen je u Slavonskom Brodu 1942. godine. Inženjer strojarstva. Objavio sljedeće zbirke poezije: Brođanka, Očaravanje, Legenda o Brodmaru i Dijani, Ispred kuće strepnji, Odlazak: Ani Greti, To je samo nježna pjesma.

 

ODLASKOM SUNCA


Heleni


 

Ulaziš u misao s nježnom strepnjom svake

žudnje. Potiskuješ vrijeme.

 

Utiskuješ riječi u bijelu uzburkanu svilu.

Uljepšavaš žito odlaskom sunca.

 

Blistaš Slavonijom!

 

Tvoja je ljubav bijelo razapeto jedro. Kad

bih mogao, ljubio bih zrakom.

 

Kad bih mogao, pisao bih zlatom. Kad o

Slavoniji pišem – zaljubljeno.

 

Ovo je moje najljepše iskustvo, kao da sam dodirnuo dio vaše ljepote.

Naklonost. Radost i najmanjeg uspjeha. Iz prijazne neposrednosti

u željna prostranstva.

 

Na kraju se svakog neuspješnog puta tako nježno vežemo uz ljubav.

I ovo vas lijepo dijete gleda, kao da ovim malim uzdignutim prstom

dodiruje nebo...

 

Grleći vas.

 

Kao da ovim bistrim pogledom, negdje daleko,

pokreće vjetar.

 

NEOSTVARENI SNOVI

 

Kad te taj blagi titraj grane probudi… Izlaziš iz snova uz drhtaj,

Slaba i još nesigurnija. Smiruješ plahost. Izvijaš tanke blijede prste,

Skupljaš svu snagu za skok. Širiš oslabljena krila u nestvaran

Let. Oslobađaš krik...

Dok još spavaju sve ptice grabljivice.


I kad opet na tanku granu doletiš, povijaš smisao u jedva čujnu

riječ, u smirenost molitve…

Tvoja je nježnost praskozorje, tvoje su oči zamagljena rosa.


Neću ni pokušati zaustaviti suze dok se tuga tako nježno

privija uz ljubav…

 

DOLINA U KOJOJ SE ODMARA ČEŽNJA


 

NJEŽNOST SIROMAŠTVA

 

Sad kad smo se udomili u ljupkost svjetla i svijeta.

U prisnost, u neposrednost smisla…

Sad kad je ljubav u poletu, nježnost u okrilju…

Pada kiša u Zagrebu…


Unatoč svim spoznajama, još smo tvrdokorni, sporedni.

Nismo mogli izabrati prošlost, sadašnjost nas je zatekla,

budućnost pretekla. Još se nadamo da će ljudi razumjeti

našu neposrednost. Ljubav je nastala prije života.

Neznanje je još uvijek naša osobna stvar.


Pristojnost nije beznađe.


Siromaštvo je poput beskraja…


 

PLAHOST

 

I danas ste nježni... U otmjenosti svake vaše kretnje, u pažnji njegovane slutnje.

Zbog ljupkosti odmora, zbog mudrosti odmaka.

Razumijete plahost vremena.


Naslućujem vaše misli, i Slavonija je stidljivost i prisnost.

Ogolili smo njezino tijelo, približili se srcu. Zaorali smo ruke u njezinu toplinu, iznikle su žudnje...

Još nas i danas proganja i pokreće duša nekadašnje šume. Dodirujem vas suncem.


Iz prozračnosti proljeća, iz dokolice vjetra, iz smirenosti jutra.

Samo sam bljesak na bjelini, usred proreza. Ispod zadebljanja poruba.

Uzvrelinu tijela, u svježini sjene, u blagosti svjetla, gdje treperi nježnost.


Iz profinjene neposrednosti. Iz prijazne jednostavnosti...


 

MJESTO GDJE TREPERI STREPNJA

 

I sva ta nježnost opisivanja. I sva ta ljupkost ljudskih likova.

Mladost i očaravanja. Život i očekivanje. Nada. Nepresušna mašta…

Vežemo se u prisnost, uz prostor, uz pristojnost…

Uz toplinu svjetla, uz svežinu štirke, uz besprijekornu slutnju bjeline.

Na trgu kojeg volim!


Ispred Velike crkve. Pod dojmom mise i molitve. Riječi su pristojne.

Ali još stojimo nasuprot prošlosti… I skrivamo nježnost.

Još smo poput plahosti…