Rijetko sudjelujem u „izborima za miss ovoga ili onoga“, ali kada me je urednik Sbperiskopa zamolio da napišem svoj izbor pet knjiga koje su utjecale na mene i koje bih kao preporuku izdvojio čitateljima portala, pristao sam jer je rekao: „Koje god knjige izabereš, one su tvoj izbor i označavaju tebe; ako se posjetitelji i ne slože s naslovima, saznat će barem nešto o tebi što (možda) nisu znali“.
Oslobođenju od straha od skandalozne pogreške pomoglo je i što sam imao pred sobom do sada objavljene izbore prethodnih selektora, a mojih prijatelja Darije i Hrvoja. Premda ne mogu stići Darijino literarno izražavanje i poznavanje lijepe književnosti ili totalnost Gažine načitanosti, imao sam pred sobom primjer kako ovo trebam napraviti.
*****
Na početku, moram izreći blasfemičnu misao: s obzirom da sam pročitao (i tijekom oko četvrt stoljeća aktivnog života nabavio za osobnu knjižnicu) stvarno puno knjiga, ne smatram se bibliofilom u standardnom značenju te riječi. Prije bih rekao bivšim biblioman(ijak)om. Čitao sam od četvrte godine života; slikovnice, pa dječju književnost, pa vrlo brzo publicistiku. S 13 godina nisam čitao „Čuvaj se senjske ruke“ pa čak niti „Dnevnik Adriana Molea“ (ako je tada bio uopće i objavljen?), već Globusovu „Plavu biblioteku“: Štajnerovih „7000 dana u Sibiru“, Servan-Schreiberov „Svjetski izazov“ i jednu knjigu o Kissingeru kojeg naslova se sad ne mogu ni sjetiti!
Pročitao sam već tada i prve knjige ciklusa „Djeca zemlje“ Jean Auel; sad jesu li me više privlačile u mojoj divljoj mašti erotizirane epizode iz života kromanjonaca ili moja divlja mašta koja je zamišljala lutanje tih praljudi nekom neodređenom ravnicom možda baš na ovom području Panonije, ne znam ni sam.
Dok je većina djece u susjedstvu trčala za loptom, ja sam dvaput tjedno trčao u knjižnicu (na odjel za odrasle - danas nisam ni član gradske knjižnice, da odmah odgovorim jednom od komentatora s prošlih nastavaka u ovoj rubrici!), posuditi po tri knjige. 300 knjiga godišnje, puta desetak godina, pa plus sve stručne knjige koje sam (morao i/ili htio) pročitati, pa računajte.
Od svakodnevnog sjedenja u fotelji dobio sam iskrivljenje kralježnice (kako je to ortoped konstatirao) pa su mi knjige donijele i najtežu operaciju u životu, a i 11 trajnih vijaka u kičmi za zanimaciju nekih budućih arheologa koji me budu iskopavali.
*****
Druga blasfemična izjava je ova: nikada nisam volio beletristiku! Pogotovo „klasike“, romane najvažnijih književnika. Nisam volio ulaziti u njihov svijet i svjetove njihovih junaka. Znam, pronaći ćete stotine razloga zašto sam u krivu i skoro nijedan da sam u pravu.
Možda je razlog što je u lektiri, pogotovo viših razreda, prevladavalo nešto što se mora pročitati, umjesto nečega što bi se voljelo pročitati? U gimnazijskim danima pokrenuo sam pokret otpora tomu, i dva-tri debatna druženja učenika s profesoricama Čižmek i Kulaš, zašto nam u lektiru ne daju na primjer neki SF naslov? I zdušno branio da je Ursulin „Svijet se kaže šuma“ zaslužio mjesto uz bok ruskih klasika.
„Ispovijedam se stoga, vama braćo“: „Rat i mir“ sam prelistao, „Čiča Goriota“ (Stričeka? Ili kako se već sada prevodi?) s mukom iščitavao rečenicu po rečenicu opisa zavjesa, Twainov „Yankee na dvoru kralja Arthura“ mi je bio podnošljiv (zbog povijesti i astronomije?), zanimljivo, baš kao i Camusov „Stranac“, a barem jednako egzistencijalne ako već ne egzistencijalistčke „Patnje mladog Werthera“ nisu? O njemu sam, sjećam se, jedinome napisao iscrpan dnevnik čitanja da bih se, iz drugoga kuta, mogao rugati na satu s osjećajnim zaključcima uglavnom razrednih kolegica.
Zoranićeve „Planine“ nisam prehodao ni onda kao neobavezne ni kao danas „nacionalnoutemeljiteljski bitne“, a Juditu jednostavno, kao i đaci danas, nisam razumio (nisam htio razumjeti). Balkanština u epskoj „Smrti Smail Age“ me nije oduševila niti prije ovoga ratnog klanja, kao da sam predosjetio da bi ju (temu, povijest, a ne samo djelo) trebalo psihijatrijski popravljati a ne književno slaviti. Tek jednako društveno mračan, samo u drugom vremenu, Kafkin „Proces“ sam pročitao i (mislim) shvatio što je autor htio kroz roman naglasiti.
Sada, kajem se i obećajem da ću sve to „jednoga dana nadoknaditi“ (stvarno imam popis s oko 70 naslova koje moram „jednom kad budem imao dosta vremena“ na miru i natenane pročitati).
Na zgražanje onih knjigoljubaca koji su do ovoga mjesta nastavili čitati, ni poeziju nisam volio! Smatrao sam je previše usiljenom, matematičkom, čak i kad su u pitanju bili slobodni stihovi. Možda sam previše prizemljen (prizeman!) u svojem gledanju na bivstvovanje, ali za mene je ljubav fizička, strastvena, nagonska, a ne duševna kategorija, a zlatno žitno polje je dokaz razvijenog gospodarstva a ne alegorija na srce „koje kuca kao zlatan sat“… Oprostite, rekli su mi da budem iskren u ovom tekstu.
******
Zašto se nazvah bivšim čitateljem? Prvi razlog je gotovo filozofski. Nakon desetljeća borbe protiv društvenih vjetrenjača osobno sam razočaran nemogućnošću pojedinca da utječe na širu zajednicu. Ne odnosi se to nužno na konkretno (na primjer, političko) djelovanje, na pokretanju nekakvih izmjena u smjeru u kojem smatram da bi društvo trebalo mijenjati, već i na obično uvjeravanje sugovornika prijatelja u neki proces ili činjenicu. Kad pročitam tko (i kako, i za kolike mase) „ozbiljno“ piše o tome da je Zemlja ravna ploča, dođe mi da se baš pravo wertherski ubijem a ne da mu idem obrazlagati kako je Eratosten prije dva i pol milenija s dva štapa i devom čak u dlaku izmjerio koliko je kugla velika.
Kad tome pribrojimo da u ovakvoj hrvatskoj stvarnosti u kojoj je važno koga znate a ne što znate, u kojem je (puno više nego li je u prošlom sustavu ono legendarno „snađi se druže“ bilo istinito) ništa od znanja nema nikakav utjecaj na vašu osobnu sudbinu i napredovanje, a i iz osobnog profesionalnog, karijernog iskustva postavljam ono legendarno pitanje filozofije: čemu (pa i čitati)?
U jednom sam društvu prije nekoliko mjeseci čak bio izjavio da „…bih volio da nekako mogu od-čitati koju tisuću knjiga koje sam pročitao, zaboraviti tisuće trivijalnih činjenica koje pohranjujem u mozgu i vratiti si dvije – tri godine efektivnog životnog vremena koje sam proveo u čitanju“!? Dotle je došlo, izgleda…
Ipak, na kraju, krenut ću redom, napisati ono zbog čega cijeli ovaj tekst i nastaje. Neki će se šokirati izborom koji skoro pola stoljeća star nominalni intelektualac čini od svih djela koje je u životu pročitao ili barem prolistao. Opet, odgovaram iskreno.
****
Nulti orijentir koji je oblikovao mene jest: Bertha Morris Parker i njena „Riznica prirode“!
U vremenu kada je „cijeli svijet na jedan dodir dodirnika“, malo će kome mlađemu od 40+ godina biti jasno što je značilo tamo negdje predprvačiću otvoriti šarenu ilustriranu knjigu i vidjeti prvi put dinosaure, egzotične životinje, izumrle prirodne zajednice, pročitati za tu dob opsežne tekstove o najrazličitijim temama života i svijeta i svemira.
U ovu kategoriju preporučujem i sve opće enciklopedije. U jednom sam dijelu života, stjecajem okolnosti, imao vremena i mjesecima čitao natuknice u oko desetak tisuća stranica iz Opće i Vojne enciklopedije. O svakom izumu, bitkama, ratovima, rudama, planetama, zvijezdama, romanima, smjerovima filozofije, vrstama vjetrova… Nekada je to bio samo „Svijet oko nas“ (u kojem sam se prvi put osim s prirodom, sreo i s politikom i politologijom, poviješću, metalurgijom, svemirom), a danas može biti i online enciklopedija.
Ako imate djecu, ne dajte im da odrastu bez takvih uvida; nikada ne znate koju žicu ćete pogoditi u njima, kakav astronom, zoolog, arheolog ili astronautički inženjer ili inovator će iz njih izrasti. I to što ranije to bolje. Imam malu kumčad, od 8 i 5 godina, starijoj sam već nakon četvrtog rođendana počeo kupovati popularne znanstvene slikovnice pa knjige i danas je sva, zbog toga i roditelja najšireg općeg obrazovanja sa sličnim interesima, zapaljena za prirodu, trave i životinje, stijene, kemiju, astronomiju, karte i putovanja… To je daleko trajniji poklon koji sam joj mogao pokloniti nego bilo kakva zlatna narukvica, ili čak stotine knjiga kad već bude odrasla djevojka.
Carl Sagan: „Kozmos“
Ova knjiga definitivno nije ni znanstvena (ni u fizici ni u povijesti ni u tehnici), niti filozofska, niti teorijska (politika ili sociologija), ali je ujedno sve to. Krajem 70-ih godina na jedinoj televiziji išla je nedjeljom serija, za ono doba vizualno spektakularna, koja nas je u mašti vodila na najdalja mjesta do kojih može doći ljudski um. Možda sam i zbog ove serije radije umom bludio po superjatima galaksija nego li po kakvom mračnom kutku ljudskog uma, u koji se pisci „klasika“ radije zavlače?
Nakon serije, izašla je knjiga; velika, debela, s puno slikovnih priloga i puno puno više ozbiljnog tekstualnog opisa kojim je autor prikazao povijest i budućnost ljudskih stremljenja.
Baš tada sam (u „mraku jednoumlja“, a prije „mraka nacionalnog suvereniteta“…) shvatio da je čovječanstvo jedan entitet, a ne plemenske zajednice, da su svjetski velikani mislioci i izumitelji, a ne nužno pobjednički generali, da je ljudskom umu sve dostižno čak i najveće tajne svemira, makar i (često) sasvim slučajno, i da je cilj osvojiti svemir a ne susjednu njivu. Zovite me globalističkim, pansvemirskim ekspanzionistom utopistom, ali nakon „Kozmosa“ jednostavno nisam mogao postati drugačiji.
Odredio je Sagan i moj životni put, djelomice, navukavši me na studiranje astrofizike, iz čega su proistekle i neke izgubljene „godine koje su u mom životu pojeli skakavci“ pa će mi nedostajati pokoja godina radnoga staža, ali nije mi žao. Između onoga tko je pročitao Kozmos i onoga koji je uspješan bankar na Wall Streetu, biram, unatoč svim mukama, biti onaj prvi. Jer to sam ovaj Ja koji vam piše.
Fernand Braudel: Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II
S obzirom da mi je matematika uvijek bila slabija strana i da, unatoč istim idejama još ranih 90-ih, nisam mogao postati hrvatski Elon Musk (20 godina prije Muska!) okrenuo sam se drugoj ljubavi, proučavanju povijesti.
I kao što mi je težina fizike čvrstog stanja, pokazala kako je to nešto sasvim drugačije od zadataka iz srednjoškolske zbirke, tako mi je Broudel pokazao da je povijest sasvim nešto drugo od onoga što piše u udžbenicima povijesti.
Oh, kako samo drugačije!
Povijest nije nabrajanje ratnika, diktatora i istraživača. Povijest nisu sporazumi, ratovi, proklamacije.
Škola Anala, ta francuska izmišljotina, izmijenila je iz temelja Herodotovu verziju povijesti, tek djelomice metodologiziranu Rankeom pa i Marxom i drugim povjesničarima. Ne, povijest jest ukupnost života svih postojećih ljudi! Njihovo(!) ratovanje, pljačkanje, trgovanje, pa čak i oranje i svakodnevno plaćanje poreza pa čak i svakodnevno jelo jest ono što povijest jest! Svi „velikani“ samo su izrasline na tijelu te 99.99% nevidljive povijesti i bez te nepoznate mase, ni njih ne bi bilo. A ta povijest se može (ako se hoće) proučavati.
L'histoire du quotidien (povijest svakodnevice) i ona longue durée (povijest dugog trajanja) postaju dominantni pravci historiografskog proučavanja. Govorim ovdje naravno o razvijenim znanstvenim historiografijama, ne o plemenskoj mitomaniji jugo-istočno-europsko-balkanskih bespuća povijesne zbiljnosti.
Kod ove knjige, navest ću još jednu sličnu. Pročitajte „Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje“ mojeg profesora Tomislava Raukara. Pokazuje ova knjiga (čitljiva i nestručnjacima, a jako, jako zanimljiva, puna izvornih saznanja i dugo promišljanih zaključaka temeljenih na 30 i više godina samozatajnog rada u arhivima) da se i kod nas pojave pojedinci koji prožive svoj dugi život, kroz razne društvene sustave, radeći nešto vrijedno, a ne podliježući pod svakodnevne političke i materijalne pritiske.
Pod ovim odlomkom, spomenut ću ovdje još nekoliko lijepih djela, koja će vam možda pasti pod ruku, a koja povijest gledaju baš suprotno od moga izbora; kroz prizmu osobnosti (ponekad baš bolesnih osobnosti!) sudionika nekih ključnih povijesnih zbivanja.
U svijetu Trumpa, Putina i kineskog cara Xija, svaki političar bi trebao pročitati „Sleepwalkers“ Christophera Clarka (čuo sam da je u međuvremenu prevedena i na hrvatski?).
Knjiga je to u kojoj autor objašnjava izbijanje 1. svjetskoga rata. Opisuje razdoblje kada su „političari dobrih namjera“ koji su se zapravo istinski grozili mogućnošću izbijanja gigantskog sukoba, u samo nekoliko dana odveli svijet baš u katastrofu u kojoj je poginulo 1% ukupnog čovječanstva. Danas, uz od 1914. razvijena oružja, u nekom novom slučajnom ratu, možda bi nas preživjelo tek 1%?
Ako ćete još koju povjesničarsku preporuku, pročitajte kako je Herman Kahn 50-ih godina zamišljao termonuklearni rat („O termonuklearnom ratu“; pročitao sam tu geopolitičku studiju u 6. razredu osnovne škole! Pa si mislite zašto sam ispao ovakav!?) i kako je u riječnik ušla engleska riječ megadeath, te bilo što od Nialla Fergusona („Povijest novca“ ili „The pity of war“); nekidan sam se razočarao kad sam čuo da je ultrakonzervativni lobist, jer je izvrstan povjesničar.
*****
Jedino romanopisanje koje mi je drago je znanstvena fantastika. Kako mi je Gažo već ukrao Julesa Vernea, podsjetit ću vas samo na jednu manje popularnu knjigu: „Tajanstveni otok“. Mene tamo nije privukao psihološki profil junaka, već detaljan opis kemijskih i drugih procesa kojima si junaci prave eksplozive, gnojiva, pale vatre, rade svjetlo… Tipičan hard core SF, poput opisa mjesečeva topa u mnogo popularnijoj knjizi. Ipak, moj izbor na ovom području pripada:
Kim Stanley Robinson: Mars Trilogija (Crveni Mars, Zeleni Mars i Plavi Mars)
Ova trilogija ima sve: davna ideja ljudskog osvajanja svemira, Mars kao najprikladniji planet za prvi pokušaj, psihologija grupe pionira izoliranih od čovječanstva, politika i revolucija, gerila i diktatura, ekologija i industrijski lobi, teraformiranje kontra prezervacije drugačijeg okoliša, na kraju evolucija ljudi u nešto novo (bolje?) jer oni koji su rođeni na Marsu i vide ga kao dom, a Zemlju samo kao kolijevku, jesu neko novo i drugačije čovječanstvo.
Hard, znanstveni znanstveni SF! Ako ste ikada željeli „probati kako izgleda čitati SF“ a usput ste barem malo privrženi tehnologiji, dajte se truda i pročitajte ovu knjigu.
Premda sam ju čitao u zrelim godinama, ona je kod mene potvrdila jedan fenomen koji si ne znam objasniti. Ne plačem baš gledajući filmove i čitajući knjige, ne plačem u životu, ne plačem na teškoće, poodavno nema osjećaja koji me mogu rasplakati…
A kad gledam neko ljudsko dostignuće u svemiru (makar crno bijeli snimak Armstrongova prvog koraka) i kad pomislim gdje će čovječanstvo biti za stotinu ili tisuću godina… rasplačem se. Doslovno!
Aldous Huxley: Vrli novi svijet
Knjiga koje je meni više otvorila pitanja totalitarnog svijeta (koji je itekako moguć!) je više Brave new world nego li čuvena orvelovska 1984.
Naime, svijet djelomičnih zabrana opasniji je od potpuno zatvorenog i kontroliranog društva u kojem je poriv na pobunu latentan. U svijetu u kojem se brige zaboravljaju korištenjem „bezopasne“ droge svaki nemir je po definiciji osuđen na gašenje a ne rasplamsavanje, perpetuirajući time totalitarni sustav.
Ispričan kroz događanja relativno povlaštenih sudionika toga društva, pokazuje ne samo u kakvom konzumerističkom svijetu bismo mogli osobno zaglaviti (živeći manje ili više dobre živote uvjetno rečeno „napušeni“), već i kako bismo lako pristali na to da cijele klase jednakih ljudskih bića budu potpuno potlačene, ni ne znajući za bolje. A to je opasna mogućnost, pogotovo danas realna i u nominalno najdemokratskijim zemljama svijeta.
Robert Greene: 48 rules of power (također nedavno prevedno na hrvatski?)
Ovaj posljednji izbor nije moj izbor. Ovu knjigu sam davno pročitao, taman negdje prije mojeg uključenja u društveni život - ali kao da ju ni nisam pročitao!
Više ju stavljam ovdje kao upozorenje za vas, da ju možda ipak date u ruke vašim mlađim naraštajima? Nije filantropska, nije suosjećajna, nije moralna (ali je „po zakonu“ što bi rekao Milas), nije ni kršćanska ni etična.. ali je korisna.
„Nikad ne izgledaj kao da si bolji od gazde“
„Pobijedi kroz akciju a ne raspravu“
„Uvijek sakrij svoje namjere“
„Nauči ljude činiti ovisnima o tebi“
„Uvijek imaj nekoga na koga možeš svaliti krivnju za neuspjeh“
„Protivnika skrši potpuno a ne djelimice“
I tako dalje i tako dalje. Makijavelistički princip, na modernim primjerima, primjenjiv u Sumeru, Rimu, Prusiji, Wall Streetu i Hrvatskoj. Možda i jednoga dana na Marsu?
Do kraja života postavljat ću si pitanja, jesam li možda trebao poslušati savjete iz nje?
Što bi „Zabranjeno pušenje“ reklo: „Tko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“.
*******
A opet, kad sam sve svoje čitateljske mane i strasti ovako preslušao, jedna životna epizoda me tješi, da za moju bibliofilsku starost još ima nade. Na prošlom Interliberu kupio sam si, između ostalih (jer i dalje, čak i blokiran, pa makar i na rate, kupim si pokoju knjigu na rasprodajama) stručnu povijesnu knjigu na engleskom jeziku o povijesti poljoprivrede, od početaka sijanja žitnih trava u Mezopotamiji do pronalaska umjetnih gnojiva i GMO sjemena. Dok sam se vraćao u Brod pravo sam se napalio da ću za vikend pročitati barem prvu polovicu o najstarijem bliskoistočnom razdoblju koje mi je najzanimljiviji dio svjetske povijesti. Kad sam ju otvorio, nisam ništa uspio pročitati! Slabije svjetlo povečerja, sitnija slova i definitivno starost učinili su svoje.
I bijah iskreno tužan zbog toga; znači ima nade da ću opet početi čitati kao nekada.
Tko zna, nakon razočaranje društvom, možda se vratim bibliofiliji, a nju kompenziram mizantropijom?
Konačan cilj mi ionako više nije moć za oblikovanjem društva, već više odlazak u nekakav simboličan „sovski dol“ (malim slovom jer je riječ o generičkom pojmu, a ne toponimu konkretnog mjesta) s mojim knjigama, popisom onih klasika koje moram pročitati i mojim psima.
Tada će možda na red doći i ti propušteni klasici beletristike, koje sam uvijek ostavljao „za kasnije“, pa će i moj izbor nakon sljedećih 47 godina biti (možda) drugačiji…
Ako samo budem imao puno, puno vremena… barem koliko je vama trebalo da pročitate ovaj moj tekst!?
Oslobođenju od straha od skandalozne pogreške pomoglo je i što sam imao pred sobom do sada objavljene izbore prethodnih selektora, a mojih prijatelja Darije i Hrvoja. Premda ne mogu stići Darijino literarno izražavanje i poznavanje lijepe književnosti ili totalnost Gažine načitanosti, imao sam pred sobom primjer kako ovo trebam napraviti.
*****
Na početku, moram izreći blasfemičnu misao: s obzirom da sam pročitao (i tijekom oko četvrt stoljeća aktivnog života nabavio za osobnu knjižnicu) stvarno puno knjiga, ne smatram se bibliofilom u standardnom značenju te riječi. Prije bih rekao bivšim biblioman(ijak)om. Čitao sam od četvrte godine života; slikovnice, pa dječju književnost, pa vrlo brzo publicistiku. S 13 godina nisam čitao „Čuvaj se senjske ruke“ pa čak niti „Dnevnik Adriana Molea“ (ako je tada bio uopće i objavljen?), već Globusovu „Plavu biblioteku“: Štajnerovih „7000 dana u Sibiru“, Servan-Schreiberov „Svjetski izazov“ i jednu knjigu o Kissingeru kojeg naslova se sad ne mogu ni sjetiti!
Pročitao sam već tada i prve knjige ciklusa „Djeca zemlje“ Jean Auel; sad jesu li me više privlačile u mojoj divljoj mašti erotizirane epizode iz života kromanjonaca ili moja divlja mašta koja je zamišljala lutanje tih praljudi nekom neodređenom ravnicom možda baš na ovom području Panonije, ne znam ni sam.
Dok je većina djece u susjedstvu trčala za loptom, ja sam dvaput tjedno trčao u knjižnicu (na odjel za odrasle - danas nisam ni član gradske knjižnice, da odmah odgovorim jednom od komentatora s prošlih nastavaka u ovoj rubrici!), posuditi po tri knjige. 300 knjiga godišnje, puta desetak godina, pa plus sve stručne knjige koje sam (morao i/ili htio) pročitati, pa računajte.
Od svakodnevnog sjedenja u fotelji dobio sam iskrivljenje kralježnice (kako je to ortoped konstatirao) pa su mi knjige donijele i najtežu operaciju u životu, a i 11 trajnih vijaka u kičmi za zanimaciju nekih budućih arheologa koji me budu iskopavali.
*****
Druga blasfemična izjava je ova: nikada nisam volio beletristiku! Pogotovo „klasike“, romane najvažnijih književnika. Nisam volio ulaziti u njihov svijet i svjetove njihovih junaka. Znam, pronaći ćete stotine razloga zašto sam u krivu i skoro nijedan da sam u pravu.
Možda je razlog što je u lektiri, pogotovo viših razreda, prevladavalo nešto što se mora pročitati, umjesto nečega što bi se voljelo pročitati? U gimnazijskim danima pokrenuo sam pokret otpora tomu, i dva-tri debatna druženja učenika s profesoricama Čižmek i Kulaš, zašto nam u lektiru ne daju na primjer neki SF naslov? I zdušno branio da je Ursulin „Svijet se kaže šuma“ zaslužio mjesto uz bok ruskih klasika.
„Ispovijedam se stoga, vama braćo“: „Rat i mir“ sam prelistao, „Čiča Goriota“ (Stričeka? Ili kako se već sada prevodi?) s mukom iščitavao rečenicu po rečenicu opisa zavjesa, Twainov „Yankee na dvoru kralja Arthura“ mi je bio podnošljiv (zbog povijesti i astronomije?), zanimljivo, baš kao i Camusov „Stranac“, a barem jednako egzistencijalne ako već ne egzistencijalistčke „Patnje mladog Werthera“ nisu? O njemu sam, sjećam se, jedinome napisao iscrpan dnevnik čitanja da bih se, iz drugoga kuta, mogao rugati na satu s osjećajnim zaključcima uglavnom razrednih kolegica.
Zoranićeve „Planine“ nisam prehodao ni onda kao neobavezne ni kao danas „nacionalnoutemeljiteljski bitne“, a Juditu jednostavno, kao i đaci danas, nisam razumio (nisam htio razumjeti). Balkanština u epskoj „Smrti Smail Age“ me nije oduševila niti prije ovoga ratnog klanja, kao da sam predosjetio da bi ju (temu, povijest, a ne samo djelo) trebalo psihijatrijski popravljati a ne književno slaviti. Tek jednako društveno mračan, samo u drugom vremenu, Kafkin „Proces“ sam pročitao i (mislim) shvatio što je autor htio kroz roman naglasiti.
Sada, kajem se i obećajem da ću sve to „jednoga dana nadoknaditi“ (stvarno imam popis s oko 70 naslova koje moram „jednom kad budem imao dosta vremena“ na miru i natenane pročitati).
Na zgražanje onih knjigoljubaca koji su do ovoga mjesta nastavili čitati, ni poeziju nisam volio! Smatrao sam je previše usiljenom, matematičkom, čak i kad su u pitanju bili slobodni stihovi. Možda sam previše prizemljen (prizeman!) u svojem gledanju na bivstvovanje, ali za mene je ljubav fizička, strastvena, nagonska, a ne duševna kategorija, a zlatno žitno polje je dokaz razvijenog gospodarstva a ne alegorija na srce „koje kuca kao zlatan sat“… Oprostite, rekli su mi da budem iskren u ovom tekstu.
******
Zašto se nazvah bivšim čitateljem? Prvi razlog je gotovo filozofski. Nakon desetljeća borbe protiv društvenih vjetrenjača osobno sam razočaran nemogućnošću pojedinca da utječe na širu zajednicu. Ne odnosi se to nužno na konkretno (na primjer, političko) djelovanje, na pokretanju nekakvih izmjena u smjeru u kojem smatram da bi društvo trebalo mijenjati, već i na obično uvjeravanje sugovornika prijatelja u neki proces ili činjenicu. Kad pročitam tko (i kako, i za kolike mase) „ozbiljno“ piše o tome da je Zemlja ravna ploča, dođe mi da se baš pravo wertherski ubijem a ne da mu idem obrazlagati kako je Eratosten prije dva i pol milenija s dva štapa i devom čak u dlaku izmjerio koliko je kugla velika.
Kad tome pribrojimo da u ovakvoj hrvatskoj stvarnosti u kojoj je važno koga znate a ne što znate, u kojem je (puno više nego li je u prošlom sustavu ono legendarno „snađi se druže“ bilo istinito) ništa od znanja nema nikakav utjecaj na vašu osobnu sudbinu i napredovanje, a i iz osobnog profesionalnog, karijernog iskustva postavljam ono legendarno pitanje filozofije: čemu (pa i čitati)?
U jednom sam društvu prije nekoliko mjeseci čak bio izjavio da „…bih volio da nekako mogu od-čitati koju tisuću knjiga koje sam pročitao, zaboraviti tisuće trivijalnih činjenica koje pohranjujem u mozgu i vratiti si dvije – tri godine efektivnog životnog vremena koje sam proveo u čitanju“!? Dotle je došlo, izgleda…
Ipak, na kraju, krenut ću redom, napisati ono zbog čega cijeli ovaj tekst i nastaje. Neki će se šokirati izborom koji skoro pola stoljeća star nominalni intelektualac čini od svih djela koje je u životu pročitao ili barem prolistao. Opet, odgovaram iskreno.
****
Nulti orijentir koji je oblikovao mene jest: Bertha Morris Parker i njena „Riznica prirode“!
U vremenu kada je „cijeli svijet na jedan dodir dodirnika“, malo će kome mlađemu od 40+ godina biti jasno što je značilo tamo negdje predprvačiću otvoriti šarenu ilustriranu knjigu i vidjeti prvi put dinosaure, egzotične životinje, izumrle prirodne zajednice, pročitati za tu dob opsežne tekstove o najrazličitijim temama života i svijeta i svemira.
U ovu kategoriju preporučujem i sve opće enciklopedije. U jednom sam dijelu života, stjecajem okolnosti, imao vremena i mjesecima čitao natuknice u oko desetak tisuća stranica iz Opće i Vojne enciklopedije. O svakom izumu, bitkama, ratovima, rudama, planetama, zvijezdama, romanima, smjerovima filozofije, vrstama vjetrova… Nekada je to bio samo „Svijet oko nas“ (u kojem sam se prvi put osim s prirodom, sreo i s politikom i politologijom, poviješću, metalurgijom, svemirom), a danas može biti i online enciklopedija.
Ako imate djecu, ne dajte im da odrastu bez takvih uvida; nikada ne znate koju žicu ćete pogoditi u njima, kakav astronom, zoolog, arheolog ili astronautički inženjer ili inovator će iz njih izrasti. I to što ranije to bolje. Imam malu kumčad, od 8 i 5 godina, starijoj sam već nakon četvrtog rođendana počeo kupovati popularne znanstvene slikovnice pa knjige i danas je sva, zbog toga i roditelja najšireg općeg obrazovanja sa sličnim interesima, zapaljena za prirodu, trave i životinje, stijene, kemiju, astronomiju, karte i putovanja… To je daleko trajniji poklon koji sam joj mogao pokloniti nego bilo kakva zlatna narukvica, ili čak stotine knjiga kad već bude odrasla djevojka.
Carl Sagan: „Kozmos“
Ova knjiga definitivno nije ni znanstvena (ni u fizici ni u povijesti ni u tehnici), niti filozofska, niti teorijska (politika ili sociologija), ali je ujedno sve to. Krajem 70-ih godina na jedinoj televiziji išla je nedjeljom serija, za ono doba vizualno spektakularna, koja nas je u mašti vodila na najdalja mjesta do kojih može doći ljudski um. Možda sam i zbog ove serije radije umom bludio po superjatima galaksija nego li po kakvom mračnom kutku ljudskog uma, u koji se pisci „klasika“ radije zavlače?
Nakon serije, izašla je knjiga; velika, debela, s puno slikovnih priloga i puno puno više ozbiljnog tekstualnog opisa kojim je autor prikazao povijest i budućnost ljudskih stremljenja.
Baš tada sam (u „mraku jednoumlja“, a prije „mraka nacionalnog suvereniteta“…) shvatio da je čovječanstvo jedan entitet, a ne plemenske zajednice, da su svjetski velikani mislioci i izumitelji, a ne nužno pobjednički generali, da je ljudskom umu sve dostižno čak i najveće tajne svemira, makar i (često) sasvim slučajno, i da je cilj osvojiti svemir a ne susjednu njivu. Zovite me globalističkim, pansvemirskim ekspanzionistom utopistom, ali nakon „Kozmosa“ jednostavno nisam mogao postati drugačiji.
Odredio je Sagan i moj životni put, djelomice, navukavši me na studiranje astrofizike, iz čega su proistekle i neke izgubljene „godine koje su u mom životu pojeli skakavci“ pa će mi nedostajati pokoja godina radnoga staža, ali nije mi žao. Između onoga tko je pročitao Kozmos i onoga koji je uspješan bankar na Wall Streetu, biram, unatoč svim mukama, biti onaj prvi. Jer to sam ovaj Ja koji vam piše.
Fernand Braudel: Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II
S obzirom da mi je matematika uvijek bila slabija strana i da, unatoč istim idejama još ranih 90-ih, nisam mogao postati hrvatski Elon Musk (20 godina prije Muska!) okrenuo sam se drugoj ljubavi, proučavanju povijesti.
I kao što mi je težina fizike čvrstog stanja, pokazala kako je to nešto sasvim drugačije od zadataka iz srednjoškolske zbirke, tako mi je Broudel pokazao da je povijest sasvim nešto drugo od onoga što piše u udžbenicima povijesti.
Oh, kako samo drugačije!
Povijest nije nabrajanje ratnika, diktatora i istraživača. Povijest nisu sporazumi, ratovi, proklamacije.
Škola Anala, ta francuska izmišljotina, izmijenila je iz temelja Herodotovu verziju povijesti, tek djelomice metodologiziranu Rankeom pa i Marxom i drugim povjesničarima. Ne, povijest jest ukupnost života svih postojećih ljudi! Njihovo(!) ratovanje, pljačkanje, trgovanje, pa čak i oranje i svakodnevno plaćanje poreza pa čak i svakodnevno jelo jest ono što povijest jest! Svi „velikani“ samo su izrasline na tijelu te 99.99% nevidljive povijesti i bez te nepoznate mase, ni njih ne bi bilo. A ta povijest se može (ako se hoće) proučavati.
L'histoire du quotidien (povijest svakodnevice) i ona longue durée (povijest dugog trajanja) postaju dominantni pravci historiografskog proučavanja. Govorim ovdje naravno o razvijenim znanstvenim historiografijama, ne o plemenskoj mitomaniji jugo-istočno-europsko-balkanskih bespuća povijesne zbiljnosti.
Kod ove knjige, navest ću još jednu sličnu. Pročitajte „Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje“ mojeg profesora Tomislava Raukara. Pokazuje ova knjiga (čitljiva i nestručnjacima, a jako, jako zanimljiva, puna izvornih saznanja i dugo promišljanih zaključaka temeljenih na 30 i više godina samozatajnog rada u arhivima) da se i kod nas pojave pojedinci koji prožive svoj dugi život, kroz razne društvene sustave, radeći nešto vrijedno, a ne podliježući pod svakodnevne političke i materijalne pritiske.
Pod ovim odlomkom, spomenut ću ovdje još nekoliko lijepih djela, koja će vam možda pasti pod ruku, a koja povijest gledaju baš suprotno od moga izbora; kroz prizmu osobnosti (ponekad baš bolesnih osobnosti!) sudionika nekih ključnih povijesnih zbivanja.
U svijetu Trumpa, Putina i kineskog cara Xija, svaki političar bi trebao pročitati „Sleepwalkers“ Christophera Clarka (čuo sam da je u međuvremenu prevedena i na hrvatski?).
Knjiga je to u kojoj autor objašnjava izbijanje 1. svjetskoga rata. Opisuje razdoblje kada su „političari dobrih namjera“ koji su se zapravo istinski grozili mogućnošću izbijanja gigantskog sukoba, u samo nekoliko dana odveli svijet baš u katastrofu u kojoj je poginulo 1% ukupnog čovječanstva. Danas, uz od 1914. razvijena oružja, u nekom novom slučajnom ratu, možda bi nas preživjelo tek 1%?
Ako ćete još koju povjesničarsku preporuku, pročitajte kako je Herman Kahn 50-ih godina zamišljao termonuklearni rat („O termonuklearnom ratu“; pročitao sam tu geopolitičku studiju u 6. razredu osnovne škole! Pa si mislite zašto sam ispao ovakav!?) i kako je u riječnik ušla engleska riječ megadeath, te bilo što od Nialla Fergusona („Povijest novca“ ili „The pity of war“); nekidan sam se razočarao kad sam čuo da je ultrakonzervativni lobist, jer je izvrstan povjesničar.
*****
Jedino romanopisanje koje mi je drago je znanstvena fantastika. Kako mi je Gažo već ukrao Julesa Vernea, podsjetit ću vas samo na jednu manje popularnu knjigu: „Tajanstveni otok“. Mene tamo nije privukao psihološki profil junaka, već detaljan opis kemijskih i drugih procesa kojima si junaci prave eksplozive, gnojiva, pale vatre, rade svjetlo… Tipičan hard core SF, poput opisa mjesečeva topa u mnogo popularnijoj knjizi. Ipak, moj izbor na ovom području pripada:
Kim Stanley Robinson: Mars Trilogija (Crveni Mars, Zeleni Mars i Plavi Mars)
Ova trilogija ima sve: davna ideja ljudskog osvajanja svemira, Mars kao najprikladniji planet za prvi pokušaj, psihologija grupe pionira izoliranih od čovječanstva, politika i revolucija, gerila i diktatura, ekologija i industrijski lobi, teraformiranje kontra prezervacije drugačijeg okoliša, na kraju evolucija ljudi u nešto novo (bolje?) jer oni koji su rođeni na Marsu i vide ga kao dom, a Zemlju samo kao kolijevku, jesu neko novo i drugačije čovječanstvo.
Hard, znanstveni znanstveni SF! Ako ste ikada željeli „probati kako izgleda čitati SF“ a usput ste barem malo privrženi tehnologiji, dajte se truda i pročitajte ovu knjigu.
Premda sam ju čitao u zrelim godinama, ona je kod mene potvrdila jedan fenomen koji si ne znam objasniti. Ne plačem baš gledajući filmove i čitajući knjige, ne plačem u životu, ne plačem na teškoće, poodavno nema osjećaja koji me mogu rasplakati…
A kad gledam neko ljudsko dostignuće u svemiru (makar crno bijeli snimak Armstrongova prvog koraka) i kad pomislim gdje će čovječanstvo biti za stotinu ili tisuću godina… rasplačem se. Doslovno!
Aldous Huxley: Vrli novi svijet
Knjiga koje je meni više otvorila pitanja totalitarnog svijeta (koji je itekako moguć!) je više Brave new world nego li čuvena orvelovska 1984.
Naime, svijet djelomičnih zabrana opasniji je od potpuno zatvorenog i kontroliranog društva u kojem je poriv na pobunu latentan. U svijetu u kojem se brige zaboravljaju korištenjem „bezopasne“ droge svaki nemir je po definiciji osuđen na gašenje a ne rasplamsavanje, perpetuirajući time totalitarni sustav.
Ispričan kroz događanja relativno povlaštenih sudionika toga društva, pokazuje ne samo u kakvom konzumerističkom svijetu bismo mogli osobno zaglaviti (živeći manje ili više dobre živote uvjetno rečeno „napušeni“), već i kako bismo lako pristali na to da cijele klase jednakih ljudskih bića budu potpuno potlačene, ni ne znajući za bolje. A to je opasna mogućnost, pogotovo danas realna i u nominalno najdemokratskijim zemljama svijeta.
Robert Greene: 48 rules of power (također nedavno prevedno na hrvatski?)
Ovaj posljednji izbor nije moj izbor. Ovu knjigu sam davno pročitao, taman negdje prije mojeg uključenja u društveni život - ali kao da ju ni nisam pročitao!
Više ju stavljam ovdje kao upozorenje za vas, da ju možda ipak date u ruke vašim mlađim naraštajima? Nije filantropska, nije suosjećajna, nije moralna (ali je „po zakonu“ što bi rekao Milas), nije ni kršćanska ni etična.. ali je korisna.
„Nikad ne izgledaj kao da si bolji od gazde“
„Pobijedi kroz akciju a ne raspravu“
„Uvijek sakrij svoje namjere“
„Nauči ljude činiti ovisnima o tebi“
„Uvijek imaj nekoga na koga možeš svaliti krivnju za neuspjeh“
„Protivnika skrši potpuno a ne djelimice“
I tako dalje i tako dalje. Makijavelistički princip, na modernim primjerima, primjenjiv u Sumeru, Rimu, Prusiji, Wall Streetu i Hrvatskoj. Možda i jednoga dana na Marsu?
Do kraja života postavljat ću si pitanja, jesam li možda trebao poslušati savjete iz nje?
Što bi „Zabranjeno pušenje“ reklo: „Tko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“.
*******
A opet, kad sam sve svoje čitateljske mane i strasti ovako preslušao, jedna životna epizoda me tješi, da za moju bibliofilsku starost još ima nade. Na prošlom Interliberu kupio sam si, između ostalih (jer i dalje, čak i blokiran, pa makar i na rate, kupim si pokoju knjigu na rasprodajama) stručnu povijesnu knjigu na engleskom jeziku o povijesti poljoprivrede, od početaka sijanja žitnih trava u Mezopotamiji do pronalaska umjetnih gnojiva i GMO sjemena. Dok sam se vraćao u Brod pravo sam se napalio da ću za vikend pročitati barem prvu polovicu o najstarijem bliskoistočnom razdoblju koje mi je najzanimljiviji dio svjetske povijesti. Kad sam ju otvorio, nisam ništa uspio pročitati! Slabije svjetlo povečerja, sitnija slova i definitivno starost učinili su svoje.
I bijah iskreno tužan zbog toga; znači ima nade da ću opet početi čitati kao nekada.
Tko zna, nakon razočaranje društvom, možda se vratim bibliofiliji, a nju kompenziram mizantropijom?
Konačan cilj mi ionako više nije moć za oblikovanjem društva, već više odlazak u nekakav simboličan „sovski dol“ (malim slovom jer je riječ o generičkom pojmu, a ne toponimu konkretnog mjesta) s mojim knjigama, popisom onih klasika koje moram pročitati i mojim psima.
Tada će možda na red doći i ti propušteni klasici beletristike, koje sam uvijek ostavljao „za kasnije“, pa će i moj izbor nakon sljedećih 47 godina biti (možda) drugačiji…
Ako samo budem imao puno, puno vremena… barem koliko je vama trebalo da pročitate ovaj moj tekst!?
