Napet psihijatrijski triler
piše MIRA MUHOBERAC
Alex Michaelides (1977) široj je publici poznat kao scenarist filma The Devil You Know iz 2013. s Rosamund Pike u glavnoj ulozi i kao koscenarist filma The Con Is On (The Brits are Coming) iz 2018. s Umom Thurman, Timom Rothom, Parker Posey i Sofijom Vergara u glavnim ulogama. Rođen na Cipru, studirao je englesku književnost na Sveučilištu Cambridge i magistrirao scenaristiku na Američkom filmskom institutu u Los Angelesu. Te su dvije njegove struke lucidno spojene u njegovu prvome romanu The Silent Patient iz 2019, koji je iste godine izdala nakladnička kuća VBZ iz Zagreba u izvrsnu, ugodnu za čitanje, tečnu prijevodu s engleskog na hrvatski Ane Knežević. Roman Nijema pacijentica dug tristotinjak stranica toliko je napet da sam ga pročitala u dahu i odlučila ga preporučiti izbirljivim čitateljima Vijenca.
Fabularno tkivo svoje niti plete oko psihijatrijskih i prostora svakodnevice, obitelji i ljubavi, a u središtu su dvije osobe: forenzički psihijatar Theo Faber, koji roman vodi kao pripovjedač iz prvoosobne perspektive, i slikarica Alicia, koja svoj dnevnik vodi od početka romana, 14. srpnja do završnoga 23. veljače, kojim nadnevkom i okončava kružna struktura romana. Alicia Berenson, „nijema pacijentica“, zašutjela je kad je imala trideset i tri godine, nakon što je optužena za ubojstvo muža, popularnoga modnog dizajnera Gabriela Berensona, koji je snimao „puluizgladnjele, polugole žene u čudnim, neprivlačnim pozama. Nakon njegove smrti cijena njegovih fotografija astronomski je skočila.“ Trilerska nit počinje se otpetljavati, a još više zapetljavati u kontinuiranoj rekonstrukciji večeri ubojstva, kad je policija zatekla psihički rastrojenu Aliciju pokraj muževa tijela. Utvrđeno je da je Gabriel, kad je imao četrdeset i četiri godine, ubijen 25. kolovoza, šest godina nakon početka romana, a gotovo sedam prije kraja romana, „bio nastrijeljen“ nekoliko puta izravno u lice, a na pištolju su u kući gdje je bračni par umjetnika živio, na rubu Hampstead Heatha u sjeverozapadnom Londonu, pronađeni samo Alicijini otisci. Za vrijeme policijskog ispitivanja, tijekom izricanja optužbe za Gabrielovo ubojstvo, u trenutku uhićenja, lijepa slikarica ostaje nijema pa ne želi ili ne može ni potvrditi ni zanijekati svoju krivnju. Njezin slučaj pokušava rasplesti Theo Faber, javivši se na natječaj za psihoterapeuta u klinici zatvorenoj za posjete i započinjući psihijatrijske seanse s pacijenticom koja već šest godina „živi“ u tom dobro čuvanu forenzičkom odjelu u Londonu.
Roman započinje, prije Prologa, citatom iz Euripidove Alkestide „Zašto ona šuti?“, a taj se grčki motiv pojavljuje stalno, a retrospektivno i u 19. poglavlju, kad se autonarator prisjeća trenutka kad je u Alicijinoj galeriji otišao pogledati Alkestidu. Na problem se nijemosti i šutnje odnosi i citat iz Predavanja za uvod u psihoanalizu Sigmunda Freuda u romanu prije Prvoga dijela: „Onaj tko ima oči da vidi i uši da čuje, može se uvjeriti da nema smrtnika koji je sposoban sakriti tajnu. Ako su mu usta nijema, on brblja vrhovima prstiju; izdaja nadire iz svake njegove pore.“
Ključ istrage i poticaj intrige u čitatelja budi, dakle, Alicijin portret Alkestida, na kojemu slikarica pokazuje sebe u atelijeru u kućnom haljetku u danima nakon ubojstva: naga je, pramenovi duge crvene kose padaju joj preko košćatih ramena, plave vene vide joj se pod prozirnom kožom, stoji ispred štafelaja s platnom, s kistom u ruci, a duž oba su joj zapešća svježi ožiljci, s kista kaplje crvena boja ili krv, „uhvatila je“ sebe u trenutku dok slika. Ali platno je prazno, kao i izraz njezina lica. „Glava joj je okrenuta preko ramena i gleda ravno u nas. Otvorenih usta, razdvojenih usnica. Nijema.“
Niti trilera, vidi se nakon čitanja romana s asocijacijama na Alfreda Hitchcocka i Agathu Christie, u dubinskom sloju slijede zaplet grčke tragedije i antičkog mita, koji se djelomice može usporediti s mitom o Heleni. Euripid, naime, jedan od prvih dramskih autora koji obrađuje psihološke teme, i to one najviše povezane sa ženama, u Alkestidi prikazuje Alkestidu kao uzor bračne ljubavi: ona pristaje umrijeti umjesto svoga muža, kralja Admeta, kad je bio na samrti. Smrt je odvodi u podzemno carstvo, kao i Aliciju na zatvorenu psihijatrijsku kliniku bez svjetla, ali Herkul, u romanu preokrenut u mladoga psihijatra koji sam ima problema u braku sa svojom preljubničkom, atraktivnom ženom, pođe za njom, hrve se sa Smrću i vrati je na zemlju. Stoji pred ulazom u pakao držeći Alkestidinu ruku koja se upravo pomalja, kao i Alicijina, kad na klinici napokon progovori s psihijatrom Theom. Admet, u romanu preobražen u Gabrijela ne slučajno anđeoskoga imena, nosi oklop i kacigu s perjanicom, i začuđen miče veo sa ženina lica, koji ponekad diže i Herkul.
Upravo dizanja dvaju velova, tajne ubojstva i šutnje, nijemosti, otkrivaju srž napetog trilera s neočekivanim obratom. Taj je obrat povezan i s mogućim konotacijama uz Carrollovu Alicu iza zrcala, koja otkriva drukčiji svijet iluzije i stvarnosti.
Da bismo uživajući u čitanju Nijeme pacijentice izbjegli konzekvencije percepcije slike (ujedno i krimi-zapleta) kakvu nudi npr. Gibsonova teorija prirodne percepcije i njegov nominalizam, razliku između percepcije i recepcije temeljeći na poistovjećivanju slikovnoga i jezičnoga načela, trebamo (pre)okrenuti čitanje ovoga izvrsnoga trilera tako da nit vodilju ideje o slici kao motiviranome znaku pretvorimo u potragu za odgrtanjem vela mnoštva informacija, otkrivajući činjenice o svijetu i ljudima do njihove nagosti, upravo na nijemome prizorištu svijeta.
matica
