Nisu hrana, ali su poslastice

Antun Gustav Matoš

Meni ljepota zamjenjuje religiju.

Živjeti nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo.

Kajao sam se kad sam griješio, još više – kad nisam griješio.

Bolje je o ozbiljnim stvarima pisati smiješno, nego o smiješnim ozbiljno.

Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.

Filozofija maske, tko će te uhvatiti i opisati? Tko nije ma u čemu glumac? Tko može odigrati cijeli svoj život, cijelog sebe bez šaptača?

 

Tin Ujević

Kako sam bio velik, kad sam bio malen!

Vino moraš piti tako da ti razbuđuje svijest, a ne da je gasi.

Vrijednost rada čovjek najbolje osjeća onda kada je lišen slobode da radi.

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

Kako da razumijem ovo: “Ubiti se zbog jedne žene?”– A gdje su sve one ostale?

Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

 

Miroslav Krleža

Borba perom spada u najveća junaštva.

Čovjek treba da je svjestan da je potpuno sam u ovoj zvjezdanoj prašini i da nad njim nema nikoga.

Sve što je javno štampano treba biti i javno kritizirano.

Protiv paklene stvarnosti bori se u čovjeku njegova vlastita pamet.

Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

Fraza pretvara ljudsku riječ u ispravnost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina, ni iluzija. Deplasirana grimasa kreveljenja u krivom trenutku i na krivom mjestu. Tajanstvena snaga kobne fraze o svetim stvarima domovine, Boga, uvjerenja ali i principa, jedno od najmračnijih historijskih stašila.

13 comments

Skip to comment form

  1. Krleža, četvrta po redu. Problem je samo u tome što većina ljudi nema vlastite pameti.

    • Maki on 07.02.2021 at 07:52

    Peta Matoševa. Ali, koliko je ljudi? Što je to praštanje?

  2. Tin Ujević…………nikad se nije ženio, a volio je samo jednu ženu

    i ova “Krležijana”

    Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.

    Ovaj aforizam treba biti mantra kad god ili kome god argumentiramo svoj stav, ma koliko bili sami i bez potpore

  3. Bravo lavinija.

  4. Hvala @Senso…….. !!!

  5. SJENA

    Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu i kao smrt tihu sjenu. Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena. Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni. Mi smo sjene. Sjeno, dijete noći i dana! Sjenasto jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tmine i svjetla, bli-jeda kćeri zagonetke, otvarajući sjetne, nijeme, snene oči, a kroz njih život začuđeno žuri u zagonetnu smrt! Sinoć si mi drhtala na srcu, očiju vlažnih od milošte i od sreće. Ja sam te zvao srećom, ljepotom i ženom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku pregršt pepela. Ljubavi, i ti si sjena! Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera što čekaju nove Titane i nova bogomračja. Te mi sjenaste, maglovite i sive bajke bajaše sinoć sjena kada je rasla i rasla za starim hra-stom na dragoj mjesečini, čekajući rosu i sjenastu pjesmu slavulja u grmu od gloga i šipka. Sve mi te sutonske tajne šaptaše i jutros sjena, šetajući ispod vunastog oblaka preko strništa, milujući gnijezda ševa i goluždravih prepelica i cjelujući drhtave glavice suhog poljskog cvijeća. Sjeno, mekano uzglavlje svjetla! Sjeno, crna posteljo života! I kad ugasnu planeti, ti ćeš biti carica svijeta. Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokrij mi umorne oči da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.

    Matoš, Umorne priče, 1909.

    Vrh!

  6. @brođanka, tvoj komentar je debela sjena.

  7. @Dur i Mol
    Malo sam se zaigrala poslije ponoći :)))))))))))))))))

  8. SJENO…………meni se svidja citirani odlomak : veliki je poetski odmak od običnih ljudi pretvorenih u vlastite sjene….( a postoje dakako, neprepoznatljivi, tihi , sjenoviti )…Hvala za ovaj noćni zapis!

  9. Ispravak mali : Brodjanki izvan sjene

  10. mi žene odmah razumijemo što smo htjele reći, tnx @lavinija, nisu li svi aforizmi samo misli izvučene iz konteksta? Pa nisu Matoš, Krleža i Ujević pisali i govorili aforizme i tu knjževnu formu, nonsens, aforizmi su podcrtane misli u tekstu (ili razgovoru) nečijom rukom, evo, ja iz Matpševe SJENE odmah pravim krasan prigodni valentinovski aforizam: ” Ljubavi, i ti si sjena! ” Je li to Matošev aforizam? Apsolutno! Tko ga je izvukao i podvukao? Ja. Samo to sam htjela sinoć, jedan predivni, ogromni, mračni, sjenoviti aforizam objaviti, cijeli potok umjesto samo jedne kapi.

    “Ljubavi, i ti si sjena!”
    A. G . Matoš

    Friški, novi, krasni valentinovski aforizam o ljubavi, autor Matoš. Krasno se slaže s već poznatim, meni omiljenim Tinovim aforizmom. “Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje.” Ah, to srce.

  11. Brodjanko, baš lijepo, možda i malo više od lijepog u nadopuni aforizama o srcu kao metafori ( organ imaju svi, ali osjećajnost nam je drukčija ) Čudno je nešto kod ovih Vaših izabranika : voljeli su očito, spominjali ljubav u različitim varijacijama, a bili i ostali uvijek sami. I onda sasvim ozbiljno, ljubav u mislima i riječima obaju pjesnika ostane zbilja sjena nečega čega ima, ali ga nema u konačnici…..Njihova srca su istinski bila prebogata i NEzasjenjena, ali im je život nametnuo samoću kao postojanje……Unatoč tome, Tinu moramo vjerovati više nego Matošu : Tin je volio samo jednom jednu Renatu koja je povjesničarima književnosti ostala u SJENI neobjelodanjena kao puteni ženski lik, više kao sjena nekoga tko postoji ali na biva njegova…
    Iz današnjeg ugla, ” Ah to srce…” ostaje upravo kao to “Ah” na početku: imamo ga dakako, poklanjamo svu njegovu vrijednost prvo sebi , u punini da bismo ga tako ispunjenog poklonili cijelo ili kao komadić onome, kome želimo……Taj “Ah” malo smeta —-jel’ se to možda ljutimo s tim uzvikom na početku na srce koje u pravilu ne griješi kad umjesto volje, odabire želju?

    Mene fascinira jedan drugi aforizam :
    Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire. (Albert Camus)………………………zbunjuje me Camus i da nismo ovdje gdje smo sada, da se ne zmaraju oni koji čitaju pa im je svejedno, neću ga elaborirati , samo ću reći, da mnogi, ali zaista mnogi u životu koji satire iznenada i nemilice , vezuju srce i sudbinu u sudbinski svežanj , čvrsto stegnut k’o Gordijski čvor kao da nam srce odredjuje sve ono, što sudbinom zovemo…

    I dodat ću valentinovski aforizam modificiran po svojoj želji…….”To srce……ah” tek toliko da mu ublažim malo krivicu za neke krivudave pute……

    Respect, Brodjanko…….pozdrav od Splićanke……..

    Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire. (Albert Camus)

  12. Ah, jer je priča uvjek ista, i ah, jer postajemo cinici. Btw, romantika me zamara, bombonjere su mi ljigave, odrezanu ružu ne volim, stihovi moraju biti savršeni, muzika mračna. Volim dark love, što dalje od prijateljstva, kao ponor. Lošu ljubav, bad romance. :))))))) Zato ah. Ovaj citat koji se pripisuje Camusu podsjeća na Selimovića. Inače, prema citatima, posebice stranim, sam jako skeptična, volim provjeriti izvore, originale. Nisam ga našla. Ovaj mi je dobar, upravo sam ga prevela: “Da je dovoljno voljeti, stvari bi bile prelake. Što netko više voli, apsurd jače raste. ” Albert Camus

    Ugodnu noć ti želim, @lavinija

Odgovori