«

»

lis. 11 2017

Natrag u peti a) ili b)!

Kako bi trebalo definirati to što nazivamo hrvatskim jezikom? H-Alter je anketirao stručnjake za jezik i profesionalce koji se njime osviješteno koriste: Snježana Kordić, Mate Kapović, Inoslav Bešker, Milorad Pupovac, Petra Mrduljaš Doležal i Željko Jozić “pali” su na pitanju iz radne bilježnice za peti razred osnovne škole. Osnovnoškolce, ionako preko svake razumne mjere pretrpane “gradivom”, trebalo bi barem spasiti od štrebanja nedomišljenih i neistinitih “definicija”.

“Zaokruži slovo uz točnu tvrdnju:

a) Hrvatskim jezikom nazivamo jezik kojim se Hrvati i građani Hrvatske koriste u javnoj i službenoj uporabi.
b) Hrvatskim jezikom nazivamo svaki pojavni oblik jezika kojim govore Hrvati u Republici Hrvatskoj i svugdje gdje žive.”

Citirani zadatak nalazi se u Radnoj bilježnici za hrvatski jezik za učenike petih razreda osnovnih škola (Riječi hrvatske 5, autorice: Ela Družijanić Hajdarević, Gordana Lovrenčić Rojc, Zorica Lugarić i Valentina Lugomer, urednica: Lidija Vešligaj, recenzentice: Milica Mihaljević, Snježana Čubrilo i Marinka Jurković, izdavač:Profil Klett d.o.o. Zagreb).

Čovjek koji je odavno apsolvirao osnovnu školu, čak i ako mu nekakvo znanje o jeziku sačinjava dio općeg obrazovanje, naći će se u nezgodnoj situaciji rješavajući gore ponuđenu dilemu.

Jer, odgovor pod “a)” može ga asocirati na ustavni tekst. U njemu naime, u članku 12. stoji da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Ali te dvije rečenice, premda formom slične, bitno se razlikuju. U radnoj bilježnici je ponuđen odgovor da se Hrvati  i drugi građani Hrvatske koriste hrvatskim jezikom u javnoj i službenoj uporabi; u Ustavu pak piše da je u Republici Hrvatskoj službenoj uporabi hrvatski jezik (i latinično pismo). U radnoj bilježnici se sugerira da se Hrvati i hrvatski građani služe hrvatskim u javnoj i službenoj upotrebi ma gdje bili, i da se, ma gdje bili, služe isključivo njime; Ustav, i tu je kvaka, sadrži odrednicu mjesta – određuje službenu upotrebu hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj. Ali ustavni tekst sadrži i nastavak: “U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.” Dakle ne mora biti u Hrvatskoj samo hrvatski službeni, a čak i omrznuta ćirilica mogla bi doći u obzir.

Toga “dodatka” u Riječima hrvatske 5 nema, niti ovako suhoparno pravnički citiranog, niti u bilo kakvoj didaktički prilagođenoj natruhi. Nema ga niti u udžbeniku za peti razred, istoga imena i istih autorica. Tamo se čak i citira ustavna odredba, ali bez njezinog nastavka o drugom jeziku ili pismu kao mogućem službenom. Kaže se tek da je Ustavom zajamčeno pravo nacionalnim manjinama na upotrebu materinskog jezika, ali ne kaže se da se to jamstvo odnosi na službenu upotrebu. Niti da se proteže čak i na ćirilicu, prema kojoj već i djeca u nižim razredima osnovne škole, uslijed pravilnog kućnog i medijskog odgoja, ponekad iskazuju antipatiju. Time se stvari s hrvatskim jezikom premještaju osnovnoškolcima u posve drugačiju perspektivu: jedino što se u udžbeniku i radnoj bilježnici uistinu o jeziku kaže, jest da jezik koji je kod nas u službenoj upotrebi poznajemo pod nazivom “hrvatski”.

Odgovor ponuđen pod b) još nam se očitije čini neistinitim, premda se neki od anketiranih stručnjaka (ispod) s time i ne bi složili: ako se smatram Hrvatom i živim u Australiji, vjerojatno ću govoriti “pojavnim oblikom jezika” koji se uobičajeno naziva engleskim. To što sam Hrvat i govorim engleski, nimalo ne pomaže engleskom jeziku da bude promaknut u hrvatski. Ali može li se očekivati da to bude očito djetetu u dobi od 12 godina?

Naslovna stranica udžbenika i radne bilježnice – a sada se polako pomičemo prema tehnici kojom se dominantna ideologija ugrađuje u dječje svijesti – ilustrirana je četirima fotografijama: kamenog svjetionika kakve su u drugoj polovici pretprošloga stoljeća gradile austrijske vlasti da bi olakšale transport maslina, slane ribe i druge kolonijalne robe s dalmatinskih otoka, a koje danas doživljavamo kao simbol našeg sinjeg mora; cvijeća s leptirima, što valjda ilustrira trputce, sibireje, degenije, čovječje ribice i slična endemska hrvatska evolucijska dostignuća kojima je poput šipka načičkan udžbenik iz materinjeg jezika; pande, čiji je jedini smisao egzistiranja na naslovnici, valjda, da nas upozori na skrivene ciljeve i svrhu postojećeg odgojno-obrazovnog procesa. Naime, da se mladež koja mu je podvrgnuta privikne na uvjete u kojima ovi bambusožderi, kojima su posve uništena njihova prirodna staništa, najvećim dijelom danas žive, to jest na uvjete života u mentalnim kavezima

Foto: prtscr

Foto: prtscr

Središnje mjesto u toj foto-kompoziciji zauzima slika nekakvog, vjerojatno američkog petog razreda s “euroameričkom” djevojčicom u prvom planu i “afroameričkom” djevojčicom u pozadini. Sugerira, naravno, opredjeljenje našega školskog sustava za multietničnost, multikulturalizam, multikonfesionalnost i ostale politički-korektne “multi”. Osim što sugerira to opredjeljenje, odaje i način kako im hrvatska politika, pa tako i ona prosvjetna uistinu pristupa: nekritički i dekorativno, kao uvezenom artiklu, s velikim odmakom i na dugačkom štapu, tako da čak i naslovnice udžbenika materinjeg jezika, umjesto prizorima iz domaćeg života, kiti američkim fotografijama na zadanu multi-kulti temu. Kao što znamo, “rasni problem” u hrvatskim razredima još uvijek ne proizlazi iz odnosa bjelačke i crnačke djece, već često s teškoćama koje imaju romska, ali nije – romske djece – u udžbeniku nema ni u tragovima, ni na naslovnici ni u sadržaju. Bliska je i segregacija kamuflirana pravom na školovanje na materinjem jeziku (srpskom odnosno hrvatskom) koje prikriva izborenu povlasticu odraslih na indoktriniranje djece vlastitim kulturnim i historijskim mitovima.

U hrvatskim razredima zasad uglavnom nema ni malih Malijaca, Sudanaca, Arapa i ostale djece koja pristižu u izbjegličkim valovima, pa zato valjda nikom normalnom ne bi palo na pamet niti da ih ubaci u udžbenik, ali možda ipak osvanu u razredima prije nego što se školske vlasti nadaju. Zanimljivo bi bilo kad bi se u radnoj bilježnici iz hrvatskog, umjesto nedomišljenih definicija “službenog i književnog” jezika, pojavio set pitanja poput: zamisli da ti se u razredu nađe kolegica koja je zbog rata, klimatskih promjena i bijede morala pobjeći iz svoje zemlje – kako bi joj pomogao/pomogla da nauči hrvatski? Da se što bolje integrira u razred? Da nađe prijatelje? Bi li voljela naučiti njezin jezik i upoznati njezine običaje?

Dok takve udžbenike ne dočekamo, lijepo bi bilo kada bi se djecu, ionako preko svake razumne mjere pretrpanu “gradivom”, oslobodilo štrebanja nedomišljenih i neistinitih “definicija”. Kada bi im se, u programu hrvatskog jezika,a kroz “multi-kulti” naočale, razjasnilo da talijanski i češki ovdje također mogu biti “legalni”, a ćirilica da može biti također “legalno” pismo. Ili da bi takvu mogućnost barem trebalo smatrati legitimnom.

A) Ili B)?

Istaknute lingviste, kroatiste i čelnike institucija koje se bave jezikom upitali smo bi li, kada bi ih se natjeralo da se vrate u klupe petog razreda, zaokružili tvrdnju a) ili b), ili obje, ili se ne bi mogli ni za jednu odlučiti. Slijede njihovi odgovori:

Foto: Globus

Foto: Globus

Snježana Kordić, lingvistkinja: Netočno je a), netočno je b)

Netočno je b) jer npr. Hrvati koji žive u Njemačkoj mogu govoriti njemački. Netočno je i a) jer npr. građani Hrvatske koji su talijanska manjina mogu lokalno u javnoj upotrebi koristiti talijanski.

Milorad Pupovac, izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta: Javna sfera je višejezična

Foto: Hina

Foto: Hina

Ponuđeni odgovori višestruko su problematični. Prvo, nisam siguran koliko su djeca u petom razredu upoznata s funkcijama jezika kao što je javna i službena te razlikama koje postoje među njima. Drugo, isto tako nisam siguran da djeca u toj dobi mogu razumjeti razliku između državnog i etničkog (narodnog) poimanja jezika sadržana u prvom i drugom odgovoru. Pogotovo što i u prvom odgovoru, onom državnom, dominira etnička komponenta. Treće, ni jedan od odgovora ne odgovara sociolingvističkoj slici Hrvatske, i to zbog toga što je u javnoj sferi prisutan bar još jedan jezik, a to je engleski, što ni Ustav ni bilo koji zakon ne ograničava. Da bi se to vidjelo dovoljno je proći javnim prostorom naših gradova kao i javnim prostorom weba i interneta. Javna sfera, za razliku od klasične jednojezične nacionalne države, danas je više ili manje višejezična.

A što se službene (sudovi, administracija, vojska) upotrebe tiče, na nacionalnom nivou, to je doista hrvatski, ali na lokalnom i u Istri djelomično na regionalnom nivou, to su i jezici nacionalnih manjina. Konačno, prije nego što se djecu počne podučavati nekim aspektima sociolingvističkog aspekta jezika, neophodno ih je podučiti koji je to jezik hrvatski. To se zacijelo ne može odgovorima ove vrste o tome tko tim jezikom govori, jer to može biti manje precizno i štetno od toga kad se kaže da u Zagrebu žive Zagrepčani.

Petra Mrduljaš Doležal, predsjednica Hrvatskog društva književnih prevodilaca: Pitanje je za studente, a ne za djecu

Pitanje postavljeno učenicima petoga razreda osnovne škole bez svake je sumnje odviše zahtjevno za taj uzrast i bilo bi primjerenije prvoj godini studija kroatistike, jer dvojba počiva na razlici između preskriptivnog shvaćanja jezika i deskriptivnog. Prva definicija zapravo se odnosi isključivo na standardni, književni hrvatski jezik, koji građani Republike Hrvatske usvajaju u školi i očekuje se da se njime služe u “javnim i službenim” prigodama. Druga definicija deskriptivno pristupa jeziku, odnosno opisuje ga u njegovoj sveukupnoj pojavnosti, obuhvaćajući žargon, dijalekte pa čak i inačice hrvatskoga jezika koji se koristi u dijaspori, gdje je možda obojen primjesama stranih jezika. Nemam uvid u to koji odgovor autori radne bilježnice navode kao “točan”, ali pretpostavljam da je riječ o odgovoru b). Ta definicija ne čini mi se pretjerano spornom, premda je sa stručnoga gledišta nedovoljno precizna, ali za potrebe nastave u osnovnoj školi zahvalna je jer upućuje djecu na bogatstvo i raznovrsnost govornog hrvatskog jezika, čije su izražajne mogućnosti daleko šire od onih preskriptivnog standarda.

Mate Kapović, izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta: Strogo nacionalistička definicija jezika

Foto: sanjamknjige.hr

Foto: sanjamknjige.hr

Vjerojatno je da se u udžbeniku kao točan podrazumijeva odgovor: “b) Hrvatskim jezikom nazivamo svaki pojavni oblik jezika kojim govore Hrvati u Republici Hrvatskoj i svugdje gdje žive.” Što se tiče tog odgovora, očito je riječ o strogo nacionalističkoj definiciji jezika – hrvatskom jeziku, prema tom pristupu, pripadaju oni (južnoslavenski) govori kojima govore ljudi (obično su to katolici ili tradicionalni/izvorni katolici) koji se etnički određuju kao Hrvati. Tu onda spadaju i štokavski dijalekti kojima govore katolici (iako ih često dijele s pravoslavcima i muslimanima) te svi čakavski i kajkavski govori (iako se kajkavski dijalekti, a nešto manje i čakavski, vrlo lijepo nadovezuju na slovenske, no dijeli ih 10 stoljeća stara granica), ali i neki “slučajniji” južnoslavenski govori, kao torlački (dijalekt južne Srbije i Kosova blizak bugarskom i makedonskom) govor janjevačkih Hrvata ili karaševski govor katolikâ u Rumunjskoj (koji se etnički smatraju Hrvatima jer su im Hrvati najbliži južnoslavenski katolički narod).

Iz lingvističke perspektive takve definicije, premda se vrlo često koriste npr. i u suvremenim dijalektološkim pregledima (pa se govori isključivo o dijalektima kojima govore govornici koji se etnički određuju kao Hrvati), nemaju previše smisla – one su prije svega političke, tj. identitetske naravi. A etničke i nacionalne granice se često vrlo slabo preklapaju s lingvističkima, tj. dijalektološkima granicama. Pa npr. raznim štokavskim dijalektima govore i etnički Hrvati i etnički Srbi i etnički Bošnjaci i etnički Crnogorci, Vukovarci katolici su Hrvati iako govore štokavskim dijalektom kojim većinski govore Srbi/pravoslavci na području Srbije (šumadijsko-vojvođanskim), janjevački katolici su Hrvati iako govore torlačkim dijalektom kojim pretežno govore Srbi/pravoslavci itd.

Također, posve je jasno da iz lingvističke perspektive, rade li se bilo kakva ozbiljna istraživanja, nema nikakvog smisla zanemarivati govornike istog ili bliskog dijalekta/govora samo zato što se njegovi govornici drugačije vjerski/etnički određuju – npr. nemoguće je govoriti o kajkavskom a zanemariti slovenski, kao što je nemoguće govoriti o štokavskim dijalektima kojima govore Hrvati, a zanemariti u potpunosti one kojima Hrvati ne govore ili govornike dijalekata kojima govore Hrvati, ali i drugi narodi. No s obzirom na trenutno stanje u društvu u Hrvatskoj, ali i na stanje kod većeg dijela stručnjakâ za jezik (mnogima od kojih nacionalno pitanje dolazi praktički na prvo mjesto), teško je očekivati da će se u školskim udžbenicima naći nekakve drugačije definicije. Premda je sama definicija – čak i ako se zadržimo u okvirima dominantne nacionalističke paradigme – netočna jer po tome ispada da pod hrvatski spada i engleski jezik kojim u obitelji (bar djelomično) govore iseljenici iz Hrvatske u Kanadi i sl. Pa ipak, teško je izbjeći takvu šlampavost s obzirom na to kakvo je ideološko izvorište čitave argumentacije. Prilično je očigledno da ovdje uopće nije bitna neka precizna definicija ili argumentacijska suvislost već jednostavno identitetsko udaranje u simbolička nacionalistička prsa. Stvarnost i smislenost su u takvim situacijama uvijek poprilično nebitne, dapače one su prepreka efikasnom stvaranju nacionalnog identiteta.

Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Obje tvrdnje su netočne

Foto: Roberta F., Wikimedia

Foto: Roberta F., Wikimedia

Mislim da je problem s ovako postavljenim pitanjem u tome što je ono postavljeno u radnoj bilježnici i što očito ima uporište u udžbeniku. Trebalo bi vidjeti kako je u udžbeniku definiran hrvatski jezik. Ovako postavljene tvrdnje o hrvatskome jeziku samo su djelomice točne, odnosno impliciraju i neke netočnosti. Dakle, potpuno ste u pravu kad govorite da su obje netočne, odnosno, one su samo djelomice točne.

Prva definicija hrvatskoga jezika manjkava je utoliko što pripadnici određenih manjina u Hrvatskoj u službenoj uporabi mogu imati i neki drugi, manjinski jezik – upravo prema 12. članku Ustava Republike Hrvatske koji kaže da je “U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo” te nakon toga slijedi rečenica koja govori da se građani Hrvatske mogu služiti i kojim drugim jezikom u službenoj uporabi. Manjkava je i u tome što je hrvatski jezik i jezik kojim govore Hrvati izvan Republike Hrvatske. Zamislite da gradišćanskom Hrvatu koji govori službenim gradišćanskohrvatskim jezikom kažete da jezik kojim govori nije hrvatski!

I ova druga rečenica samo je djelomično točna jer, kako i sami kažete, Hrvati znaju i strane jezike pa nije hrvatski onaj jezik kojim Hrvati govore jer mogu, primjerice, govoriti engleski ili francuski i to onda nije hrvatski. Pitanje je dakle na što se to referira u udžbeniku, odnosno u udžbeniku vjerojatno stoji jedna od navedenih (manjkavih) definicija hrvatskoga jezika.

Inoslav Bešker, redovni profesor kroatistike, autor knjige Filološke dvoumice i ugledni novinar: Jezik kao standard i jezik kao sistem

Foto: prtscr

Foto: prtscr

Problem čak i nije u atributu “hrvatski”, nego u supstantivu “jezik”, koji nigdje nije jednoznačno definiran, pa ne vjerujem da smije biti ni u petom razredu osnovne škole, osobito ne sa sadašnjom mogućom uronjenošću 10-11-godišnjaka u informacijski i komunikacijski prostor.

Zaokružio bih “a)” da umjesto “Hrvatskim jezikom…” piše “Hrvatskim standardnim jezikom…”. Dakle, po mome, pitanje nije postavljeno dovoljno precizno. Već u petom razredu bi morala biti objašnjena razlika između jezika kao standarda i jezika kao sustava (sistema).

Još je manje precizna varijanta “b)”. Jezikoslovcima je uglavnom poznato da pripadam u manjinu koja ne smatra da postoji jedan hrvatski jezik. I kroz povijest i dan danas imamo više hrvatskih književnih jezika koje ne možemo deklasirati na dijalekte, jer nemaju samo mjesnu komunikativnu vrijednost. Kad bi umjesto “Hrvatskim jezikom” u varijanti “b)” pisalo “Nekim hrvatskim jezikom…”

Dakle, i sastavljačima pitanja bi morala biti jasna razlika između jezika kao standarda i jezika kao sistema. Ako slučajno jest, onda je pitanje sastavljeno kao zamka, jer u prvoj varijanti imamo zapravo definiciju standardnog jezika, a u drugoj definiciju komunikacijskih varijanti jezika odnosno, u hrvatskom slučaju, jezikâ, s obzirom na pripadnost raznih hrvatskih bilo govornih bilo književnih jezika barem dvama ili trima jezičnim sustavima (jedan bi bio sistem, a dva vjerojatno dijasistema).

Foto: T.G.

Foto: T.G.

Iz prethodnih pitanja vidi se da sastavljači poznaju pojam standardnog jezika, ali da nisu baš shvatili što to znači. Pitanje br. 8 dijeli hrvatski jezik na standardni (književni) i nestandardni (neknjiževni). To je ignorancija. Krležine Balade Petrice Kerempuha i Nazorova Galijotova pesan standardna su književna djela, pa je njihov jezik po samorazumijevanju književni, iako je bio nestandardan i u doba nastanka tih djela (za razliku od književnih djela Marka Marulića, Petreta Hektorovića, Mavra Vetranovića, Marina Držića itd., koja su pisana standardnim jezicima svog doba).

Podla je zamka i u pitanju br. 7: navode se predmeti koje je generacija njihovih djedova (dakle moja, unuk mi ide u osnovnu školu) koristila, ali u drukčijem ili u suženu značenju: tipkovnica je bila ograničena na pisaći stroj i dalekopisač, bujale su potrošačke zadruge s. o. j., glasnogovornik (megafon) bio je zvučnik postavljen na javnome mjestu odakle je u praznike odjekivala glazba s budnicama i partijskim davorijama), dakle postojao je i razglas (i u mojoj OŠ Vlado Bagat), pa i mikrofon je bio u širokoj upotrebi (vidi snimke s festivala).

Tko li je recenzent te radne bilježnice?I tko je recenzenta pustio iz osnovne u srednju školu (“sve pet”, ha?)

h-alter

 

1 comment

  1. obala

    Možda ipak, natrag u “stoljeće sedmo” jer mnogi tamo realno i pripadaju!

Odgovori