S Mladim piscem dobili smo nezaobilaznu referentnu točku za sve buduće rasprave o statusu lokalne književne kritike i logici (post)jugoslavenske književnosti
Za početak, disclaimer: od deset eseja sabranih u zbirci Dinka Krehe Bio sam mladi pisac, čak četiri su izvorno napisana za emisiju Pojmovnik postjugoslavenske književnosti koju sam od 2013. do 2015. uređivao na Trećem programu Hrvatskog radija. Ako sam tada kao urednik odabrao njegove tekstove, logično je da sada kao kritičar o njima imam pozitivno mišljenje. Štoviše, birao sam ih upravo zato što Krehin pristup književnosti doživljavam neobično bliskim onom koji i mene najviše zanima: istražujući nadnacionalni, (post)jugoslavenski kontekst, taj se pristup nerijetko oslanja na društvenu dimenziju književnosti. A da sve skupa bude još gore, nakon što su me njegovi tekstovi zainteresirali, autora sam i upoznao: s njim se danas povremeno družim. U strogo profesionalnom smislu sve to me sada, pretpostavljam, dovodi u neku vrstu sukoba interesa. Unutar našeg skučenog književnog polja, međutim, činjenica da netko piše o knjizi svoga poznanika spada prije u business as usual: interesi su dovoljno sitni da sukobi ne budu posebno važni. U ovoj kritici, napokon, ta je činjenica, uza sve, još i zgodna ulazna točka za čitanje zbirke.
Od „mladog pisca“ se očekuje da prethodno shvati i prihvati hijerarhijsku strukturu književne scene, ritualno uvažava autoritet svojih uzora, afirmiranih i starijih „uglednih pisaca“, javno zanemaruje njihove budalaštine i odradi poneku promotivnu uslugu
Cijena emancipacije
Jer jednu od osnovnih problemskih okosnica Krehine knjige čine upravo mehanizmi lokalnog književnog polja: odnosi moći različitih aktera i akumulacija međusobnih simboličkih dugovanja, politika savezništava i sukoba, raspored nadređenih i podređenih pozicija. Ti su mehanizmi pritom najjasnije eksplicirani u naslovnom eseju. „U jednom od svojih prijašnjih života, žudio sam za istaknutim mjestom u književnom i intelektualnom životu sredine u kojoj sam živio i studirao književnost“, piše Kreho, „bio sam čašćen i hvaljen kao 'dečko koji obećava'. Te su mi pohvale davale osjećaj da sam bliže (…) punopravnom članstvu u svijetu odraslih, mislećih muškaraca. Ukratko: bio sam mladi pisac.“ Uloga „mladog pisca“, ipak, dolazi uz čvrsta pravila: ne bi li se vremenom eventualno afirmirao, od „mladog pisca“ se očekuje da prethodno shvati i prihvati hijerarhijsku strukturu književne scene, da ritualno uvažava autoritet svojih uzora, svih onih afirmiranih i starijih „uglednih pisaca“, da javno zanemaruje njihove budalaštine i da odradi poneku promotivnu uslugu, najčešće u vidu pozitivno intonirane kritike ili prikaza. Tko u igri sudjeluje, mora pristati da ga se stalno patronizira, nerijetko i eksploatira: autocenzura je princip opstanka. Cijena emancipacije, s druge strane, podrazumijeva rizik od klizanja na marginu, ali barem donosi izvjesnu autonomiju. A čini se da autonomije nema bez autorefleksije: upravo zato, dosljedno preispitivanje vlastite pozicije unutar književnog i kulturnog polja konstanta je Krehina pristupa, provučena poput crvene niti kroz većinu njegovih tekstova.
Autor i tutor
Dobar primjer nudi drugi od – po mom sudu – tri najupečatljivija eseja iz ove knjige. „Sve je osobno: kritika – društvo – društveni mediji“ među pionirskim je analitičkim prodorima u svijet društvenih mreža i medija iz perspektive književnog kritičara i autora. Nakon što su reklamne i PR-prakse lišile književnu kritiku tradicionalne uloge privilegiranog posrednika između književnog teksta i potencijalne publike, argumentira tamo Kreho, Facebook i slični mediji u priču unose dodatan zaokret: sada se piarovske zadaće i obaveze neprimjetno „autsorsaju“ na same autore, od koji se prešutno očekuje da na svojim profilima šeraju informacije o novim izdanjima i prijevodima vlastitih naslova, da prenose intervjue koje su dali u novinama i da održavaju živu komunikaciju s čitateljicama i čitaocima. Autor postaje neka vrsta vlastitog samoeksploatiranog promotora, a čarolija je u tome što mu sav taj dodatni posao naizgled nitko ne nameće. U takvoj konstelaciji, međutim, još je zanimljivije ono što se – kako Kreho uvjerljivo pokazuje – zbiva s pozicijom književnog kritičara. Njega se, podjednako neprimjetno, transformira u nešto nalik na tutora: autori će rado šerati čak i negativne prikaze svojih knjiga, ali će ih popratiti gotovo pa obaveznom zahvalom na pažljivom čitanju i korisnim sugestijama. Kritičko čitanje biva kooptirano u strategije samopromocije, svedeno na formu prijateljskog savjeta i lišeno svoje inherentno antagonističke oštrice. Nastaje „diskurs koji bismo mogli nazvati (auto)infantilizacijskim: književnu se scenu teži predstaviti kao zajednicu, a kritičar/ku kao saveznika čija funkcija prvenstveno pedagoška.“ Ovi lucidni i pronicljivi uvidi u repozicioniranje figura autora i kritičara dokazuju koliko su kratkovidne i promašene bile sve one dugotrajne lamentacije o „smrti književne kritike“. Kritika nipošto nije umrla: samo mijenja svoju funkciju i pravila, a ukoliko gubi utjecaj koji je nekada imala, nadoknaditi ga može autorefleksivnim, metakritičkim preispitivanjem medijskih i ekonomskih uvjeta vlastitog nastanka. Esej „Sve je osobno“, uz ostalo, ogledni je primjer lakoće kojom se Kreho kreće kroz različite razine apstrakcije: započinje prisjećajući se vlastitih prvih koraka na društvenim mrežama, završava dalekosežnim spekulacijama o „dobu postpismenosti“ koje s Intagramom, YouTubeom i sličnim medijima navodno dolazi. Na tim dinamičnim, elegantno izvedenim prijelazima iz sfere anegdotalnosti u područje ambiciozne analize – i natrag – počiva kompozicijska logika ovih tekstova: strogo formalno gledano, Kreho je naprosto izrazito talentiran esejist.
Kritika nipošto nije umrla: samo mijenja svoju funkciju i pravila, a ukoliko gubi utjecaj koji je nekada imala, nadoknaditi ga može autorefleksivnim, metakritičkim preispitivanjem medijskih i ekonomskih uvjeta vlastitog nastanka
Regionalni ključ
Demonstrira to i posljednji iz trilinga najupečatljivijih tekstova što ih je ovdje skupio, „Jugonostalgija za budućnošću“. Polazeći od pitanja što sjećanje na Jugoslaviju može značiti nekome tko se rodio sredinom osamdesetih pa bivšu državu skoro da i ne pamti, autor dolazi do naslovnog odgovora kojim obrće standardnu perspektivu na Jugoslaviju: nostalgija nije žal za prošlim svršenim vremenom, nego za prokockanim prilikama da se iz tog vremena razvije neka pravednija, sretnija povijest. „Drugim riječima, 'postjugoslavensko stanje' suštinski je određeno gubitkom jugoslavenske budućnosti.“ Ova razmatranja zaokružuju posljednju presudnu okosnicu sabranih eseja, onu s kojom smo počeli: čitanje književnosti u nadnacionalnom, regionalnom ključu. Od teksta posvećenog Branku Ćopiću kao eminentno jugoslavenskom piscu, preko interpretacije raspada SFRJ kroz ciklus krimi-romana Gorana Tribusona pa do izvrsnih eseja posvećenih (post)jugoslavenskom science fictionu i kiosk-literaturi, Bio sam mladi pisac unosi nekoliko važnih, vrlo originalnih impulsa u aktualne rasprave o (post)jugoslavenskoj književnosti. Najznačajnijim se čini stavljanje akcenta na „niže“ žanrove i pop-literaturu: postjugoslavensko književno polje, naime, uglavnom funkcionira kao neka vrsta elitnog kluba antinacionalistički orijentiranih autorica i autora, a kada se o njoj piše, obično je riječ o uvijek istih desetak ili dvadeset imena. Popunjavajući takav okvir marginalnim fenomenima i panoramama zanemarenih žanrovskih mikro-scena, Kreho sliku nijansira, dajući joj prikazom „površnih“ žanrova neočekivanu dubinu.
Presudna okosnica ovih eseja je čitanje književnosti u nadnacionalnom, regionalnom ključu
Među slabija mjesta knjige spadaju pomalo proizvoljna podjela tekstova u poglavlja „Fenomeni“ i „Iskustva“, što i sam autor u uvodu priznaje pa ostaje nejasno zašto od takve klasifikacije ipak nije odustao, potom povremena retorička „podigranost“ nekih originalnih i provokativnih uvida koji kao da traže snažniju, stilski zaoštreniju izvedbu, a čini mi se i da bi bez eseja „Književnost, čitanje i 'nova diglosija'“ zbirka zapravo funkcionirala kao čvršća, zaokruženija cjelina. Ovi prigovori, ipak, tek rubno kvare ukupan dojam. S Mladim piscem dobili smo nezaobilaznu referentnu točku za sve buduće rasprave o statusu lokalne književne kritike i logici (post)jugoslavenske književnosti: suvremen i relevantan naslov autora koji misli mimo granica i piše izvan okvira.
