«

»

kol. 10 2018

Miljenko Jergović: Zašto bi nakon smrti Nedjeljka Fabrija vlasti telegrame sućuti trebale slati na engleskom

Umro je Nedjeljko Fabrio, posljednji prozni pisac iz kanona hrvatske književnosti. Najvažniji, tvorbeni pisac Rijeke, sentimentalno je opričao modernu povijest tog grada, iz kojeg je u subotu i nedjelju vijest o njegovoj smrti nemušto odašiljana u svijet, baš kao da je umro anonimni balkanski pekar, rodom iz Tetova, koji je od grada skrivao svoje podrijetlo i ličnost, a ne on kojemu je bio stalo i do poznatosti svoje, i do svjetske i lokalne slave, i do iluzije o vlastitoj veličini unutar male hrvatske književnosti, koju je cijeloga svog aktivnog života nastojao prikazati znatnijom i većom nego što je doista bila. I onda dvije televizije s državnom koncesijom, RTL i Nova u subotu i ne objave da je umro, a na onoj glavnoj, Hrvatskoj, vijest o Fabriovoj smrti utopi se među najavama o obljetnici Oluje i o novokupljenim izraelskim borbenim zrakoplovima, tim časnim starinama koje će poput biblijskih metuzalema skrbiti nad hrvatskim nebom. A ozbiljni informativni portali, jedan ili dva takva preostala, objavit će kako je umro “još jedan značajni akademik”. Pa ima li za pisca strašnije i gore smrti, nego da mu se na kraju kaže kako je bio “značajni akademik”?

A samo petnaestak-dvadeset godina ranije Nedjeljko Fabrio bio je ikonična figura hrvatske kulture i književnosti. Da je tada umro, ispraćale bi ga raketne topovnjače, rojili bi mu se oko lafeta oci biskupi, televizija, ona Hrvatska, posvetila bi mu cjelodnevni program, dok bi dopisnici iz Rijeke naizust deklamirali “Vježbanje života” i “Berenikinu kosu”… Što se to u međuvremenu dogodilo, je li pisca i njegovo djelo dokrajčio galopirajući zaborav? Ne, nije se to dogodilo. Bio je Fabrio jednako ovako čitan i nečitan, ništa se u međuvremenu nije s njim promijenilo, i bio je jednako kanoniziran, samo što je tad zemljom hodilo još četiri pet takvih, kanoniziranih pisaca, nacionalnih velikana i čuvara hrvatskog jezika. Promjena koja se dogodila ne tiče se njega, nego se tiče zajednice iz koje je potekao, njezine kulture i književnosti.

Nekoliko dana prije njega umro je Oliver Dragojević. Višednevni novinski specijali, izravni prijenos pomorskog ispraćaja, a sutradan i sprovoda, na četiri televizije s državnom koncesijom – uključujući, naravno, RTL i Novu – cjelokupni državni vrh u simultano odigranim ulogama kondolira i ožalošćenih, vojni ceremonijal, kao da nije umro veliki pjevač, nego admiral flote… Samo jedan sitan detalj, rečenica iz telegrama žalosti, Kolinde Grabar Kitarović odudarala je od kolektivnog ganuća i tronutosti nacionalne kulture. “Premda dalmatinskog podrijetla, bio je omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske”, tako je pisalo, a s obzirom na pretpostavljeno značenje trebalo je: “Dalmatinskog podrijetla, a omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske”. Greška nije bila slučajna, jer se ovakve greške naprosto slučajno ne dogode. Ona je posljedica nedovoljno aktivnog vladanja materinjim jezikom. A to je već nešto što ima veze s Nedjeljkom Fabriom, njegovim životom, djelom i smrću, neusporedivo više nego s Oliverom Dragojevićem. Naime, da je Grabar-Kitarovićkina savjetnica ili savjetnik u životu koji je prethodio pisanju telegrama pročitala ili pročitao “Vježbanje života”, “Berenikinu kosu” i “Triemeron”, nikad joj se, ili mu, ne bi mogla dogoditi takva rečenica. Čitanje je ovladavanje značenjima. To se razgovorom ne postiže, ili se postiže na neusporedivo nižoj razini. U seoskim sredinama, među nepismenim svijetom, u našoj junačkoj tradiciji čitanju je prethodilo usmeno pripovijedanje, koje je, također, pružalo mogućnost ovladavanja značenjima. Zato su današnji urbani nečitači jezično ispod razine nepismenih seljaka. Autorica (autor) predsjedničina telegrama u materinjem jeziku ispod je razine nepismenosti. Stoga bi Kolinda Grabar Kitarović, kao i premijer, predsjednik Sabora i ministrica kulture, trebali razmisliti o tome da ubuduće telegrame sućuti, čestitke zaslužnima, kao i javna saopćenja općeg karaktera pišu i u javnost odašilju – na engleskom jeziku. Ili to, ili da Nedjeljka Fabrija vrate tamo gdje mu je mjesto.

Pjevač zabavnih pjesama, pogotovu ako je Oliverova značaja i talenta, ponekad je autor pra-slika u svijestima stotina tisuća i milijuna ljudi. Dok budu umirali, ili dok se svijest bude cijedila iz njih usred staračke demencije i alzhajmerove bolesti, sličica iz njegovog stiha ostat će im kao ono posljednje ja. Nikada jedan pisac, pogotovu tako hermetičan, zatvoren i sav svoj, kakav je bio Fabrio, ne može odigrati takvu ulogu. Čak ni u većoj, supstancijalnijoj i življoj kulturi nego što je hrvatska ikada mogla biti. Uloga pisca, uloga Fabrija, drukčija je: on je čuvar i kustos materinjeg jezika. Zahvaljujući njemu, i jedino njemu, govornici tog jezika ovladavaju njegovim značenjima, zahvaljujući njemu, i jedino njemu, materinji jezik biva temeljnim jezikom, istovremeno upisanim u intimu svakog od nas pojedinačno, a onda i u duh zajednice i u kulturu. Oni koji čitaju spašavaju jezik i onima koji ne čitaju. Zato su, bez obzira na svu razliku u popularnosti, pisci važniji od pjevača. I zato će u Njemačkoj, Francuskoj, Madžarskoj ispraćaj pisca biti događaj od većeg društvenog i kulturnog, a onda i političkog značaja od ispraćaja pjevača.

Nedjeljko Fabrio nije bio oporbenjak. Bio je sentimentalni građanski oportunist, što ga je, uz neosporivo njegovo djelo, i preporučilo posljednjem kanonu hrvatske književnosti. U svojim romanima Fabrio je pun razumijevanja za sve hrvatske naopakosti i uglavnom svemu je kriva zla povijest, koja je sklona da kinji i zlostavlja male narode. Ni ovo mu danas ne ispostavljamo kao prigovor, s godinama sve je veće i naše gorko razumijevanje za takvu njegovu poziciju i za takav doživljaj svijeta, ali što ga je onda otuđilo od narodno-kulturne matice, ako je već bio takav, potaman i na utjehu? To što je bio pristojan i ljubazan, to što je bio građanin, što je uživao u operi i umjetničkoj glazbi, to što s novonastajućom kulturom kojoj je M. P. Thompson i Marulić, i Njegoš, i Goethe u istom lirsko-epskom subjektu, Nedjeljko Fabrio doista nije imao ništa. U vrijeme kada su ga kanonizirali, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kanonizatorima, onim društveno-političkim kao i onim književnim, trebala je gospodska, mediteransko-europska prispodoba velikoga i besmrtnog hrvatskog pisca. Danas im je ta slika mrska i tuđa, pa im je i Fabrio nekako tuđ. Do ganuća je, međutim, lijepo što se on nije nastojao mijenjati u skladu s epohom, nego je zašutio i otplovio nedohvatljivo daleko…

Umro je Nedjeljko Fabrio, posljednji prozni pisac iz posljednjega službeno uspostavljenog i ovjerenog kanona hrvatske književnosti. Neprimijećena je, nepodnošljivo tiha i mukla njegova smrt u ove dane vikenda i ludoga augusta, u kolovoške ove dane ponosa i slave, tako da nam se, iz čitateljskog očišta, naravno, učini da je s Nedjeljkom Fabriom umrla i hrvatska književnost. Lijeno će se sljedeća dva-tri dana na Akademijinoj zgradi, niže japanskog veleposlanstva, na dahu vrelog ljeta razvijati i sušiti crna zastava, a sve zato što je umro “još jedan značajni akademik”, pa će onda i tome doći kraj. Nakon smrti hrvatske književnosti svome će prirodnom kraju i hrvatski jezik. Telegrami sućuti bit će sročeni na engleskom. 

A najznačajniji živi pisac Rijeke Zoran Žmirić već neko vrijeme živi u Irskoj. 

jergovic

 

Odgovori