Na početku rata Gustav Krklec zatekao se u Beogradu. U tom je gradu kao konspirativni ljevičar, svojevrsni suputnik pokreta, lirska duša, darovit i vrijedan prevoditelj, lektor-korektor i urednik, proveo lijepe godine zrele mladosti. Sudjelovao je u pokretanju Nolita, bez sumnje najelegantnije knjiško-izdavačke edicije našega međuraća, kojoj skoro da i nije bilo premca u povijestima hrvatskoga i srpskog nakladništva. U to je vrijeme, primjerice, prevodio Babeljevu “Odesu”, jednu od najljepših i najintenzivnijih knjiga našega doba, čije je prvo, Nolitovo, izdanje s grafičkom opremom Pavla Bihalyja i ilustracijama Marina Tartaglije, od onih knjiga koje su artefakt same po sebi i koje se u kućnoj biblioteci čuvaju za gledanja i za nježna listanja, dok uz njih valja imati i drugo izdanje istoga naslova, grubo i konfekcijsko, koje služi samo za čitanje. Te 1930, u vrijeme kada je u Beogradu izašla “Odesa”, Gustavu Krklecu bila je trideset i jedna. Taj prijevod je bio jezično i narativno remek-djelo.
Kada su počele da padaju bombe, on se preselio u Zemun. U Zemunu je već bila druga država, najprije ustaška, ali kako ustaše nisu bile u stanju da na krajnjim istočnim tačkama održavaju iluziju države, sve je više bila njemačka. Krkleca je namjestilo kao državnog službenika, surađivao je, kao autor i kao urednik, s listom Graničar, koji je bio tiskan u štampariji Stevana Filipeska, u Ulici Adolfa Hitlera. Štamparu je nakon rata bilo suđeno zato što je tiskao Graničar i još neke njemačke propagandne novine, ali Gustavu Krklecu ništa se nije dogodilo. On nije otišao u partizane, nego ih je dočekao kao vazda lojalan građanin i činovnik, a oni su ga iz činovništva u jednoj državi samo promaknuli u činovništvo u drugoj državi. Takav je, naprosto, bio život. U kom se Krklec, uglavnom, uspijevao snaći.
Tokom rata navraćao je iz Zemuna u Beograd. Jednom je tako na Terazijama sreo svoga starog druga Ivu Andrića. Ta je epizoda opisana u izvanrednoj dokumentarnoj seriji Televizije Beograd o Ivi Andriću, što ju je krajem sedamdesetih uredio Miroslav Karaulac, a režirao svježi praški diplomac Goran Marković.
U vezi ove dvojice pisaca postoji i gromoglasnija anegdota: Ivo Andrić je, prenose uličari naših književnosti, obljubio Krklecovu ženu, i zato je bio brisan iz članstva u masonskoj loži. Masoni su, prema ovoj legendi, bili osjetljivi na preljubništvo.
I inače, uloga Gustava Krkleca u hrvatskoj i u južnoslavenskim književnostima danas se, uglavnom, iscrpljuje na nizu anegdota u kojima je on glavni protagonist. Za proteklih četvrt stoljeća, u vremenu kada se konfigurirao novi hrvatski književni i društveno-politički kanon, najčešće je prepričavana i korištena anegdota o tuči između Gustava Krkleca i Vladana Desnice, koja se odigrala 1961. u Sarajevu, a u povodu kongresa jugoslavenskih književnika. Meč skoro pa arhetipski: potukoše se Srbin i Hrvat, samo šesnaest godina nakon onoga rata, ali uzalud je današnjicima da u toj tuči traže nešto čime bi potvrđivali vjekovnu mržnju među narodima. Gustav je Krklec, naime, premda državni činovnik u NDH, vrlo malen Hrvat, toliko malen da je uz to što je Hrvat uvijek mogao biti i još nešto drugo, pa je to vazda i bio, dok je Vladan Desnica, premda rodom i podrijetlom, srpska dalmatinska korjenika, tako žudio za hrvatskom kulturom i književnošću da je za nju i optirao, godinama prije tuče s Krklecom. Pa je onda vrlo delikatno u tom sukobu tražiti i nalaziti nacionalne motive.
Gustav Krklec te je večeri malo popio. A Desnica nije bio čovjek za kafanske šale i viceve. I, eto, dogodilo se to što se dogodilo. Krleža je, kažu svjedoci, kaže Bora Ćosić, bio osupnut okrvavljenim licem pjesnikovim. Njemu je bliži bio Krklec od Desnice.
Nisu se tog dana potukli Srbin i Hrvat, nego su se potukli najozbiljniji i najneozbiljniji pisac iste književnosti. S tim da ozbiljnost tu nije vrijednosni kriterij.
Ime Gustava Krkleca jedno je od najfrekventnijih književnih imena našega školovanja u sedamdesetima. Gustav Krklec i Branko Ćopić. Pisao je lakopamtljive dječje pjesme, a onda i dobrodušnu odraslu liriku. U antologijama hrvatske poezije do danas se pojavljuje ceremonijalno, po nekom redu i moranju, a da ga antologičari zapravo ne doživljavaju. Mnogo je bolji i značajniji pjesnik nego što sugerira mjesto koje mu je namijenjeno: negdje u predzadnjem redu partera. Ne znaju što bi s Krklecom, jer je bio tako lagan i tako je lako prošao kroz život. Za razliku od onoga štampara, kojemu su sedamdesetak godina kasnije nasljednici ishodili sudsku rehabilitaciju, Gustav Krklec nije odgovarao ni pred jednim režimom. Naravno, tako to izgleda sa strane. On se sa svojom mukom nosio kako je znao.
Bio je humorist. Bezazlen i neškodljiv. Ali kako je bio dobar s riječima i lak na stihu i na rimi, taj njegov bezazleni humor bio je vrlo upečatljiv. Objavljivao ga je po novinskim stranicama, sijao ga usput, onako iz čistog veselja i da se ima o čemu pripovijedati po krčmama i birtijama. I naravno, pisao je epigrame. Jedan mi je ostao u sjećanju, u onoj zapravo vrlo tankoj antologiji književnosti koju znam napamet: “Trista čuda nije ništa/ naspram jednog – čudovišta!”
Godine 1963, u izdanju zagrebačke Zore i u izboru Naska Frndića, zagrebačkog pisca i urednika, rodom Zeničanina, koji umrje savršeno zaboravljen, 2011. u Zagrebu, objavljena je knjiga Krklecovih izabranih epigrama. Malog formata i tvrdih korica, koje je sjajno dizajnirao i knjigu ilustracijama opremio Boris Dogan, nađe se još ponekad po zagrebačkim antikvarijatima. U tim sitnim podbadanjima i bezazlenim zadjevicama, vješto izlivenim u pravilne stihove i rime, dar je Gustava Krkleca sasvim predan vremenu i njegovoj prolaznosti. Naime, njegovi su epigrami – kao, uostalom, i epigrami njegovih velikih antičkih prethodnika – sasvim obuzeti dnevnošću i aktualnim trenutkom, kao i onim što čini pjesnikovu svakodnevicu. A Krklecova je svakodnevica i sama, barem iz današnje perspektive, trivijalna i fatalno zastarjela: u književnom je životu, u krčmama i u čekaonicama, u kritici birokracije i kojekakvih društvenih skretanja, u neraspoloženju prema modernoj i avangardnoj umjetnosti… Na trenutke se učini da su nam i mnogo davnija vremena Gustava Krkleca od vremena Marka Valerija Marcijala.
Ipak, ponešto je od te Krklecove svakodnevice preživjelo protok vremena i sve povijesne mijene. Tako nam je, recimo, u vrijeme nedavne afere s “neopozivom ostavkom” ministra vojnog Krstičevića na umu bio epigram naslova Jugostih, koji glasi ovako:
Poslovicom lako
još će postati:
– Daj ostavku, ako
želiš – ostati!
Od Jugostiha, međutim, ovom je čitatelju i ljubitelju tihom stihotvoračkih umijeća Gustava Krkleca miliji, recimo, većini posve nepronični epigram Nova marka:
Kad je auto kupio
zvao se “olimpija”.
Triput s njim je lupio,
pa je sad – OLUMPIJA.
Gustav Krklec bio je silan prevoditelj s njemačkog, češkog, ruskog i slovenskog jezika, pisac raskošnog i vrlo temeljitog obrazovanja i nikad do kraja ostvarenog jezičnog dara. Ustvari, on je taj dar prije ostvario u svojim prijevodima, nego u autorskim tekstovima. Čini se da mu je mana bilo ono što je kod većine drugih ljudi vrlina: sebe je nedovoljno ozbiljno shvaćao. Sebe u književnosti. Pa bi onda više svog dara nuđao i pripisivao Babelju nego Krklecu.
Iako, u njegovim se nepretencioznim igrarijama zna steći sva genijalnost ovog jezika. Tako i usputni epigram Iza kulisa pozorja, smišljen, valjda, za vrijeme jednog od izdanja Sterijinog pozorja, u ona vremena, pa sve do danas, najznačajnijeg južnoslavenskog kazališnog festivala:
– Nije sve loše što mlado je –
zbori Domanović Radoje.
– Al’ nije ni gore što staro je –
dodaje – Dundo Maroje…
I onda epigram Viši razlozi:
Ne mogu te na konju isklesati,
o viteže bahati,
jer ja ne umijem klesati,
a ti ne znaš – jahati!
Kad istekne ovo ljeto pa kad se sjeseni, 30 listopada 2017. navršit će se četrdeset godina od smrti Gustava Krkleca. Slučaj je htio da je pjesnik pao tačno deset godina nakon svojega proznog sumlatnika. Načini na koji je odnijevši ih smrt opustošila naše književnosti razlikuju se, ali tu razliku nije umjesno izražavati u veličinama. Pisci nisu bacači kugle i diska, pa da se govori koji je bacio dalje.
jergovic
