U svibnju će se navršiti sto godina od objave jedne knjige pjesama. Zbirka “Preobraženja”, prva i za života jedina knjiga Antuna Branka Šimića, sastoji se od 48, redom kratkih pjesama, a posvećena je Šimićevoj zaručnici – kako se to pređašnjim jezikom govorilo – Tatjani Marinić. Prva pjesma “Preobraženja” zauvijek ostaje najpoznatija Šimićeva, po kojoj ovoga pjesnika znaju i oni koje poezija ne zanima, nikad je nisu čitali ni razumijevali, a njezine tragove nalaze tek u svakodnevnom jeziku, u metaforama i frazama u koje se nekim čudom upisala. Tako i prvi stih u toj jedinoj Šimićevoj knjizi, “Pjesnici su čuđenje u svijetu” više nije samo stih, nego je jezična gesta u kojoj nužno i ne mora biti sadržaja, fraza oslobođena značenja ili preispunjena njime, koja je u hrvatskome jeziku, i u još nekoliko okolnih, blizanačkih jezika nadrasla Šimićevu i svaku drugu poeziju, pretvorila se u opće mjesto, u rečenicu koju neobrazovani i nenačitani izgovaraju lako i svakodnevno, ponoseći se njome, a oni drugi je oprezno sriču, sve u nadi da će joj nekako vratiti onaj prvotni smisao i značenje. Riječi se troše, i nije ih lako nanovo izbrusiti, naoštriti i usjajiti. Možda bi se moglo pokušati tako da se kaže da je hrvatsko dvadeseto stoljeće započelo apodiktičnom tvrdnjom “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, s kojom je Šimić raskrstio s prethodnim pjesnicima i pjesništvom svoga jezika, i koja na neki čudan način podsjeća na stil i način jednoga za cijelu epohu mlađega srpskog pjesnika, Branka Miljkovića, i njegove tvrdnje “Nema pesme izvan istine” i “Najlepše pevaju zablude”, te na njegovo, sasvim šimićevsko pitanje: “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?” Sudbina ili slučajnost, tek obojica umiru s dvadeset i sedam, obojica u Zagrebu… Šimićeva opomena, tojest “Opomena” čovjeku da ne ide malen ispod zvijezda, kao da je upućena jednom jedinom, tada još nerođenom čitatelju, svojemu vršnjaku u smrti Miljkoviću, koji će na njoj sagraditi svijet.

Naslovnicu “Preobraženja”, rasplesanu, od kuća, zvjezdanog neba i muške figure u baletnom stavu, u nekoliko linija, s nacrtanim naslovom djela i punim imenom i prezimenom autora izradio je Šimićev dvije godine stariji drug, koji je u Zagrebu s odlikom završio Višu školu za umjetnost i obrt, i te je godine, dva-tri mjeseca po izlasku knjige, prvi put otputovao u Pariz, gdje će se nakratko oduševljavati kubizmom. Obojica su djeca avangarde, prve u njihovim domovinama, darovita i tragična, s jasno definiranim, ali još uvijek neostvarenim sudbinama. Kada budu umirali, Antun Branko Šimić i Sava Šumanović umirat će u već međusobno udaljenim epohama, premda ta udaljenost neće biti toliko izražena u godinama. Oni koji ih budu nadživjeli, i koji ih budu tumačili, s jedinim ciljem da ih vjenčaju sa svojim malenim i beznačajnim, uglavnom mrzilačkim kulturama, razdvojit će Šimića i Šumanovića, kao da su se rodili i živjeli tisućama kilometara daleko. Ili kao da ih je dijelila međusobna mržnja. A ustvari, njih dvojica dio su jedne kulture, koja se rodila i koja je umrla zajedno s njima.

Šimića je, kao i niz generacija s početka vijeka, obilježila tuberkuloza. Njima je smrt bila najavljena, u njoj gotovo da nije bilo ničega čudnog, neočekivanog, ni odveć sentimentalnog. U njihovoj smrti nije bilo straha, čak ni onda kada je nailazila bez Boga i utjehe u Bogu. U “Preobraženjima” smrt je najfrekventniji motiv, ali bez mraka, prirodna i bliska. A Bog, Bog je za Šimića bezbožnički i pobožnički, istovremeno. To će njegovim budućim interpretima i kanonizatorima, uglavnom konzervativnoj nekoj čeljadi, koja bi da Šimića izliječi od avangarde, onako kako će zatim i Krležu liječiti od komunizma, biti nejasno, zazorno i mrsko, za razliku od onih milih, miljkovićevskih i svekršćanskih apodiktika o čovjeku, zvijezdama, pjesnicima i čuđenjima. Tako, recimo, u “Preobraženjima” i pjesma “Bog mučitelj”:

U naše duše iznenada stupi mržnja
– O naše iskrivljene usne, raskidana lica! –

Za nama stoji nevidljiv i svirep Bog
u mraku
Mrak je njegov plašt
i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama

Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe

Pokraj nas časi šušte o odijela
U naša lica
samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja

I tamni Bog se obrati u svjetlost
što se vani valja prostorima
i na naša okna divlje navire

Kasnije će se učiteljice materinjeg jezika za sparnih noći s krikom buditi iz košmara i straha pred stihovima iz kojih se rađa hrvatski pjesnički ekspresionizam: “U naše duše iznenada stupi mržnja” i “Za nama stoji nevidljiv i svirep Bog”, ali iz kojih se i sluti, kao što se povijest budućih doba samo iz velike poezije naslutiti može, ono hrvatsko doba koje Antun Branko Šimić neće doživjeti. Kada jednom, pretposljednjeg kolovoškog dana, godine 1942, strijeljali budu Šimićeva druga, onog koji mu je nacrtao naslovnicu za “Preobraženja”, nad tim će događajem, kao moto i kao konačno objašnjenje odjekivati stihovi iz pjesme “Bog mučitelj”.

Kao i Kosovel, Šimić je pisao mnogo, sudjelovao je u književnom životu, gledao kako se oko njega rađa i nastaje moderni svijet, svijet grada. On je, međutim, opet kao i Kosovel, bio čovjek dvojakog identiteta i dvostruke prisutnosti. S jedne strane, najurbaniji, najgradskiji hrvatski pjesnik dotad – izuzimajući Ujevića, koji je u svemu poseban slučaj – s druge strane, snažno vezan za zavičaj, onaj hercegovački, a za Hercegovinom i za duboku i tamnu zemlju Bosnu, koju je više slutio i kulturno prepoznavao, nego što ju je poznavao.

Šimićev avangardizam – eto opet sličnosti s Kosovelom – nije bio hermetičan, verbalistički, od psovki i leksičkih petardi, od automatizma i od skandaliziranja javnosti nad riječima i rečeničnim konstrukcijama koje bi se prethodno smatrale u poeziji nedopustivim. Pisao je jasno, katkad s viškom pouke i poante, s lijepom nijansom naivnosti, onako kako pišu oni kojima je sudbina namijenila da zauvijek imaju dvadeset i neku.

Djevojka koju je volio i kojoj su posvećena “Preobraženja” bila je učiteljica, rodom od Slavonske Požege, godinu dana od Šimića starija, u to vrijeme već članica Komunističke partije Jugoslavije. U vrijeme izlaska “Preobraženja” bila je teško premlaćivana u zagrebačkoj policiji. Za svoga dragana bila je mučenica, Ivana Orleanska, te je u posveti “Preobraženja” osim ljubavi bilo i pravedničkog, javnog i društvenog bunta. Tatjana Marinić rodila se kao Josipa, ali ju je Antun Branko nazvao Tatjanom. Zauvijek su ostali zajedno.

U zimu 1924. on pada u postelju s teškom upalom pluća – istom onom Kosovelovom pljučnicom – nakon koje mu dijagnosticiraju tuberkulozu. Bolest je bila u akutnom stanju, očito jako uznapredovala. Tokom godine odlazi u Dubrovnik i Cavtat, pokušava se liječiti morskim zrakom, ali uzalud, za njega nije bilo spasa. Umire 2. svibnja 1925. u Zagrebu. Nakon što je ožalila Antuna Branka, Tatjana Marinić dvije se godine kasnije udaje za Đuku Cvijića, Krležinog mladenačkog prijatelja, zavjerenika u atentatu na bana Cuvaja, istaknutog komunističkog vođu, jednog od istinskih martira hrvatske ljevice. Bori se, obrazuje, prati predavanja Sigmunda Freuda, odlazi u Sovjetski Savez, upoznaje Gorkog, Claru Zetkin i Lenjinovu udovicu Nadeždu Krupsku, ozbiljno se bavi pedagogijom i psihologijom, a 1933. biva izbačena iz KPJ. Odluka o izbacivanju biva poništena tek nakon Cvijićevog protesta i njezine odlučne borbe za vlastitu poziciju.

Pet godina kasnije Đuka Cvijić strada u jednom od bezbrojnih moskovskih montiranih procesa, iščezava iz života i iz povijesti, da bi 1963. bio posmrtno rehabilitiran. Krleža ga se sjeća u sumornim, žalobnim reminiscencijama. Ona, međutim, nastavlja. Opet je premlaćuju u zagrebačkoj policiji, za vrijeme ustaškog režima radi na spašavanju djece iz dječjeg koncentracijskog logora u Jastrebarskom, godine 1943. odlazi u partizane.

Po oslobođenju preuzima brigu za ratnu siročad, i tu se njezina životna i povijesna putanja fatalno susreće i siječe s putanjom Diane Budisavljević. Tatjana je na nju gnjevna, oduzima joj dokumentaciju preko koje se mogao ustanovljavati identitet kozaračke djece, njihovo podrijetlo, imena roditelja, koja zatim nestaje. Što se ispriječilo između te dvije velike, ali tako drukčije žene? Ideologija? O tome bi se mogao napisati roman, snimiti još jedan film. Tatjana Marinić i Diana Budisavljević dvije su herojske paradigme. Između njih staje epoha. One su ono bolje lice zajednice.

Hrvatska je tako mala zemlja. I svi se u Hrvatskoj znaju. Iz toga se katkad rađaju velike priče. Tatjana Marinić umrla je u zimu 1966, četrdeset i jednu godinu nakon Antuna Branka, dvadeset osam godina nakon Đuke i dvanaest godina prije Diane. Bila je veoma lijepa žena. Suutemeljiteljica studija socijalnog rada u Hrvatskoj. Prebijeni anđeo, ispunjen gorčinom.

jergovic