Miljenko Jergović: Povijest pustošenja: od europskog davitelja do bugojanskog konclogora

Na hrvatskoj Wikipediji u, začudo, sasvim korektnoj natuknici, Josipa Mlakića legitimiraju kao “hrvatskog književnika i scenarista iz Bosne i Hercegovine”, a na bosanskohercegovačkoj ga, pak, Wikipediji predstavljaju kao “bosanskohercegovačkog pisca”. Ustvari, on niti je hrvatski, niti je bosanskohercegovački. Jedno nije zato što je drugo, drugo nije zato što je prvo. Hrvatski nije jer je iz Bosne, bosanskohercegovački nije zato što je hrvatski i još nije iz Sarajeva. U drugim kulturama je, možda, stvarno moguća i produktivna dvostruka pripadnost, dok u nas svaka dvostruka pripadnost nekoga živog pisca znači – nepripadnost. Jer kako možeš biti jedno ako si i drugo. I po čemu si to hrvatski ako si i bosanskohercegovački, ergo bošnjački, srpski i hrvatski? Biti Hrvat, naime, znači biti Nesrbin, a onda i biti Nebosanac, kao što i biti Bosanac sve više znači biti Bošnjak i biti musliman…

Josip Mlakić uz to je pisac s viškom građanske biografije. Tehnolog, projektant čeličnih konstrukcija, inženjer strojarstva, zaposlen u uspješnoj i prosperitetnoj tvrtki. Ratni veteran, borac iz onoga naročito ružnog i po hrvatske savjesti neugodnog rata s Bošnjacima, pa još iz grada koji se podijelio ne samo u prostornom, nego i u nominalnom smislu. Jedni ga zovu Gornjim Vakufom, drugi Uskopljem. Samo što, za razliku od subkulture svojih ratnih drugova, uključujući i pojedine među njima koji su visokopozicionirani unutar suvremene hrvatske književnosti i zagrebačke društvene zajednice, Mlakić činjenicu svoga ratništva ne samo da ne koristi za građanski probitak, niti za diskvalifikaciju onih koji nisu ratovali skupa s njim ili su, primjerice, ratovali na nekoj od neprijateljskih strana, nego je ona, ta činjenica, za njega samo dio živog materijala za proizvodnju književne fikcije. U građanskom smislu takvo mu postupanje proizvodi štetu – ili, tačnije rečeno, odsustvo koristi – ali je za književnost, kao i za ljudsko dostojanstvo, dragocjeno.

Prva dva romana, “Kad magle stanu” iz 2000. godine te “Živi i mrtvi” iz 2002., posvetio je svojim zavičajnim, doživljenim i nedoživljenim, ratovima, onom formativnom iz 1993. i onom kulturološki i obiteljski zadanom iz 1941. Oba spadaju među najbolje komade hrvatske ratne proze uopće – one ispred i iza koje kao identitetski znak stoje Krležine domobranske novele – a uz Ovčinin roman “Kad sam bio hodža” te Ćopićeve “Prolom” i “Gluvi barut” najvažniji su ratni romani bosanskohercegovačke književnosti u cjelini.

Mlakić, međutim, nije ratni pisac, a ni pisac rata. Nije on pisac jednoga žanra i jedne teme. Pripovjedač, kratkopričač, zaljubljenik žanrova – uključujući i one trivijalne, koji su nekad pripadali roto-produkciji, sjajan persiflator, krivotvoritelj iz tekstualne strasti, rad da iz igre napiše cijelu knjigu, Mlakić je i pjesnik i posvećenik sevdalinki. Iako je konzervativnih estetskih nazora, opčinjenik onom starom, tradicionalnom Bosnom, i pisac velikih, sudbonosnih tema, u svojim literarnim strategijama on je eksperimentator. Samo što njegov eksperiment ne služi prikrivanju nemoći i nedostataka vlastite imaginacije, foliranju i prenemaganju, udvaranju ubogoj provincijskoj profesorčadi i kanonicima sa zagrebačkog Filofaksa, nego istraživanju načina da se ispriča priča ili da se iz jednoga žanra i jednoga značenjskog i stvarnosnog registra pređe u drugi, pa u treći.

Roman “Skica u ledu” objavljen je oko Božića po gregorijanskom kalendaru, godine 2018, u neko blagdansko nedoba, dok su se širom Zagreba pržile i pekle adventske kobasice, te sam ga u to vrijeme i u takvoj atmosferi, u Zagrebu, pa u Beogradu, i opet u Zagrebu, i čitao. Nisam imao namjeru, ali me je povukao, i to uvodom tipičnim za žanr (i žanrove) koje baš ne begenišem. Šezdeset i jednogodišnjak, policijski inspektor, šef kelnskog policijskog odjela za umorstva Thomas Schweiner, istražuje niz ženskih smrti davljenjem, koja se godinama događaju za vrijeme velikih rock koncerata. Schweiner nije samo naraštajni ni kulturološki autsajder, jer je na kraju radnoga vijeka i pripada generaciji koja teško komunicira sa znakovima epohe i rock mitologijom, koja bi mogla biti važna u lovu na ubojicu, nego još boluje i od raka želuca…

Prvih stotinjak stranica, koje sam u dahu pročitao usred adventske potrošačke ekstaze, prođu u nabrajanju i opisima davljenja žicom, što se događaju tokom osamdesetih, po skoro istovjetnom modelu, i čitatelja iz godine u godinu primiču njegovim vremenima ratnim. Tada se čini da će ovo biti još jedan Mlakićev žanrovski, policijski-krimi roman. Međutim, uslijedit će preokreti, jedan, pa drugi i treći, ne samo tematski, nego i žanrovski, čak i stilski, koji čitatelja mogu podsjetiti na Roberta Bolaña, samo bi si taj ovakvo što dopustio, a mogu i na nekoga ludog i sasvim pomjerenog postmodernog simfoničara, zakašnjelog Šostakovičevog učenika, koji će sebi dopustiti da usred simfonije mijenja stil, način i epohu, bacajući i glazbenike i slušatelje iz jednoga u drugo emocionalno i duševno stanje.

Ali sve to što se dalje zbiva, kada se priča odmakne od Thomasa Schweinera, na takav je način šokantno kontrapunktirano i udaljeno od početne ili od prethodne priče, da bi svako dalje prepričavanje naškodilo budućem čitatelju, jer bi tekstu oduzimalo efekt iznevjerenih očekivanja, čak i više nego iznenađenja. Mlakić svog čitatelja iznevjerava tako što ga vodi na sam kraj ljudskosti i sam kraj civilizacije, u nešto što stoji iza onog što je na početku i što se doima tek kao utješan niz civilnih masovnih ubojstava. Pritom, naravno, pisac nas vrlo rano obavijesti o tome tko je ubojica. I tako nam pokaže da to nije temeljno pitanje ovog romana.

“Skica u ledu” je rasulo svijeta u matematiku, u mogućnost da se niz životnih i sudbinskih okolnosti preobrazi u jednadžbe s više nepoznanica, u precizno formulirane i rješive matematičke zadatke, čije rješenje, međutim, ne donosi ništa. Osim rješenja samog.

“Skica u ledu” je bildungsroman nakon apokalipse. “Skica u ledu” je apokalipsa (u žanrovskom smislu riječi). “Skica u ledu” još jedan je Mlakićev ratni roman. Opet najbolji. Ponovo je u središtu rat između Hrvata i Muslimana (kasnije Bošnjaka), ispisan još surovije i beznadnije nego u “Kad magle stanu” te u “Živi i mrtvi”. Rat koji je započeo u jesen 1992. i vodio se sve do početka 1994. i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, taj temeljni događaj i doživljaj Mlakićeva života u zavičaju, nastavlja se u emocionalnim i svim drugim interpretacijama do dana današnjega. “Skica u ledu” njegov je strašni finale.

Iako su svi drugi gradovi u knjizi imenovani, uključujući i Sarajevo, Mlakić dosljedno izbjegava imenovanje zavičajnih toponima. Tako nema ni Uskoplja, ni rijeke Vrbas, ni Bugojna… Razlozi su višestruki: osim što se na taj način ostvaruje začudnost praznine, začudnost iščezavajućeg predjela, pisac se efektno štiti od bespotrebnih reinterpretacija i usporedbi s takozvanom stvarnošću. Ovo je važno i zato što se “Skica u ledu” bavi i jednom od najčvršćih tabu tema bosanskohercegovačke i južnoslavenskih književnosti novoga doba: koncentracijskim logorima. Ali ne logorima u kojima su Srbi ili Hrvati zatočili Bošnjake (tada Muslimane), nego onim logorima u kojima su Bošnjaci držali Hrvate (ili Srbe).

Iza koncentracijskog logora na stadionu Nogometnog kluba Iskra, koji je funkcionirao od kraja srpnja 1993. pa do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kao mučilište, ali i mjesto likvidacije do danas neutvrđenog broja bugojanskih Hrvata, ostalo je poneko logoraško svjedočenje, kao i nekoliko izvještaja Međunarodnog crvenog križa i europskih promatrača, te poneka presuda za ratne zločine lokalnih, bosanskohercegovačkih sudova, koje su, međutim, u pravilu poništavane efektnom rehabilitacijom i naknadnom heroizacijom presuđenih zločinaca, ali bi bugojanski konclogor već bio i zaboravljen da se devetnaestorica registriranih logoraša i danas ne nalaze na spisku nestalih osoba.

Mlakić je priču o tom logoru prilično vjerodostojno rekonstruirao, ali je i Bugojno i Nogometni klub Iskra ostavio u aluziji. Između ostaloga i zato što njegovi logoraši nisu nužno dobri i ispravni ljudi, kao što dobri i ispravni nužno nisu ni oni koji su u logoru – likvidirani. Zlu njihovih ubojica nije suprotstavljena moralna besprijekornost žrtava. Mlakić je ozbiljan pisac. Nad književnom istinom on druge istine nema.

Rekonstrukcija raspada višenacionalne zajednice, krah onoga slavnog bosanskog suživota, ali i sve ono što je tom krahu do samog kraja izmicalo, a možda i izmaklo, velika je Mlakićeva tema, za koju u živoj bosanskohercegovačkoj, i pogotovu hrvatskoj prozi nitko nema Mlakićeve moralne i književne snage.

“Skica u ledu” veliki je roman ovoga pisca, a onda i ovoga njegovog čitatelja. Što će o njemu, o tom romanu, reći ovlašteni Hrvati i Bosanskohercegovci, to me baš i nije briga. Lažem! Unaprijed me od njihove reakcije, kakva god bila, hvata bijes.

jergovic

 

 

Odgovori