Miljenko Jergović: Pisac kojem su dvije-tri riječi bile dovoljne da njima lecne svijet

Zvuči nevjerojatno, ali i u Hrvatskoj su nekoć izlazile knjige. O tome još uvijek postoje i materijalni dokazi. Ima ih u Zagrebu, a možda ih se koji pronađe i u još ponekom naseljenijem ljudskom obitavalištu s knjižarom. U tim nekropolama hrvatske pismenosti, tamo gdje jedino i možemo naći potvrdu o živome postojanju hrvatskoga jezika – bio on zajednički sa srpskim ili ne bio – pronađe se još zanimljivih knjiga koje bi trebalo kupiti, objavljenih prije pijanoga mandata lijeve ministrice kulture i trezvenih mandata njenih desnih nasljednika. Tako i dvije male, četvrtaste knjižice u izdanju Šarenog dućana iz Koprivnice s “Neočešljanim mislima” poljskoga aforističara Stanisława Jerzyja Leca, u prijevodu Barbare Kryžan Stanojević, objavljene davne 2002. i 2006, koje se, zapravo, po strogim pravilima knjižarskoga zanata, ali ni po međunarodno standardiziranim zakonima o autorskim pravima, nikako ne bi mogle naći na policama knjižara, tojest dućana s novim knjigama, nego samo u rezalištima i deponijima starog papira te, eventualno, u antikvarijatima. Ali kada bi takav princip važio, i kada bi se u Zagrebu držali onoga i onakvog knjižarskog zanata i zakona kakav vlada u Zürichu, Berlinu, Parizu, Budimpešti ili Beogradu, tada u Hrvatskoj ne bi mogla više raditi ama baš nijedna knjižara. Ili bi knjižare u Zagrebu bile veličine psećih kućica, a izvan Zagreba kućica za ptice, pošto bi takvi i toliki objekti bili taman dovoljni da unutra stanu sva nova izdanja objavljena u protekle dvije ili tri godine, koliko najekstenzivnije traje ciklus novih naslova na knjižarskim policama. Stare knjige, makulatura i arheološki preostaci iz davnih vremena Bože Biškupića – jedinoga hrvatskog ministra kulture od stoljeća sedmog ili od Kršnjavija i Šuvara – danas služe uglavnom tome da prikriju najveću hrvatsku književnu laž. A ta je da u Hrvatskoj postoje dućani s novim knjigama.

Elem, zahvaljujući tom laganju i nadlagivanju, u kojemu se propali hrvatski izdavači nadmeću s činovnicima Ministarstva kulture, u prilici ste da se domognete izbora iz genijalnoga životnog djela jednog Poljaka, poljskog Židova kojemu je, pisali smo o tome prije tri godine, palo u dužnost da u jednome njemačkom logoru sebi iskopa grob. Lec je to i učinio, iskopao je jedan lijep i uredan grejv, a onda je, šeret i šaljivdžija, pobjegao u šumu, tako da ga nisu stigli uhitili i pokopati sve do kraja rata.

Bilo bi vam važno da kupite obje knjižice Stanisława Jerzyja Leca, i da ih onda polako i s razumijevanjem čitate – a trebalo bi vam barem pola godine da pročitate sve te aforizme s jednakom pomnjom i uživljavanjem – jer ćete tako moći provjeriti koliko su vam mozak oštetili samozvani motivatori, lajf koučevi, priručnici za samopomoć i njihovih autori, ljubavni kolumnisti, fejsbuci, tviteri, esemesovi, tabloidi, sekularni i crkveni propovjednici, tvorci emotikona i svi oni koji se izražavaju emotikonima umjesto riječima. Živite u civilizaciji koja bi da se oslobodi viška riječi, ali ne tako da misli jasnije i preciznije, da svoje epove svede na njihovu gnomsku bit, na onih sedam riječi koje će detonirati ili spasiti svijet. Ovo što čine svi ti tviteri i fejsbuci, i pomoćnici za ljubav, sreću i brak po prepunim sportskim dvoranama i katedralama, brbljanje je, blebetanje i ćeretanje u dvadeset i pet imenica i dva-tri glagola, koji se bez prestanka ponavljaju u nizu ubitačnih varijacija od kojih pametan oglupi, a glupan postane opinjn mejker, politički analitičar i prorok.

E kakve bi sad veze Lec mogao imati s tim? Pa te veze što su njegovi aforizmi najudaljenija tačka od kulture emotikona i tabloida. Njihova jednostavnost i jasnoća suprotstavljena je jednostavnosti svakoga onog kretena, a ustvari marketinškog i trgovačkog genija, koji trguje rečenicama “Ljubav je sve” ili “U braku je najvažnije razumijevanje” ili “Kada vam postane neizdržljivo trebate otići” ili “Ljubi bližnjeg svoga”. Razlika između Leca i životnih savjetnika i bračnih mislilaca u tome je što Lec istinu svijeta sažima u jednu rečenicu, a oni se na putu prema istini ne uspijevaju odmaknuti dalje od jedne rečenice. I to one koja je već tisuću puta čuvena.

Lecovi aforizmi nisu poput narodnih poslovica. Poslovice su veliki zaključci. One stižu na kraju. Ako biste da zamislite kraj svijeta, mjesto iza kojega više ništa ne postoji, tada na tom kraju nije ni bezdan, ni visoki zid, ni nebo koje se spušta na zemlju. Na kraju svijeta je poslovica. Recimo: “Tko drugome jamu kopa, sam u nju upada.” Ili: “Čizma glavu čuva, šubara je kvari.” Iza toga više ničega nema. Osim novog početka. “Čiča miča i gotova priča!” Narodna poslovica je sredstvo za resetiranje svakodnevice. Kada se stroj zablokira, samo treba izgovoriti prigodnu poslovicu. “Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.”

Aforizmi nisu zaključci. Pogotovo Lecovi. Aforizmi su najkraći opisi svijeta. Njihova tačnost je u kratkoći. Što je aforizam kraći, to je ubitačniji i tačniji. Ubitočniji i točniji. Evo, recimo, jedan genijalni Lec: “Suze ne gase lomače.” Još jedan: “Spalili su ga na lomači od tamjana.” I još jedan: “I mrtvi lažu – ustima živih.” I još: “Umjetno rumenilo stida.” I peti: “Ne postoje samo anđeli čuvari. Ima i đavola čuvara.”

Aforizme sam izabrao po slučajnom uzorku. A pomalo i po vlastitom raspoloženju iz onoga dana kada je Božo Petrov nakon junačkoga suzdržavanja od pišanja – tog jedinog primjera junaštva u našemu okruženju početkom svibnja 2017. – dao ostavku, jer i to je u biti Lecove poetike. Ona je ovisna o čitateljevu raspoloženju, naliježe na naše privatne emocije i osjećaje, oblikuje se u skladu s njima, pokazuje ono što je u nama najprivatnije i najosobenije, a istovremeno je savršeni otisak vremena, otisak društvene epohe.

Aforizam “Suze ne gase lomače” znam, pa ga onda i ponavljam, već punih trideset i pet godina. Prepisao sam ga iz jednoga od starijih izdanja “Neočešljanih misli”, a odmah zatim i zapamtio, pred jednu od onih noći u kojima smo krstarili Sarajevom s crvenim i crnim autosprejom, i ispisivali grafite. Plan je bio da na fasadi gradskoga partijskog komiteta napišem: “Suze ne gase lomače”, i tome docrtam srp i čekić. Čisto u svrhu zbunjivanja jutarnjih čitača. Ali noć je otišla u drugom smjeru, milicioner je šetkao izvan svoje staklene kućice, tako da Lecovu misao nisam implementirao na fasadi. Tada, a ni kasnije. Umjesto toga sam je zapamtio, a zapamćene riječi čovjeka vode čak i u trenucima kada ih nije svjestan. U tome je čar pojedinih rečenica iz Biblije. To Stanisława Jerzyja Leca čini biblijskim piscem.

“Suze ne gase lomače”. Tako je nakon Drugoga svjetskog rata pisao jedan poljski Židov, gledajući svijet koji mu je bio pred očima. Ali te riječi tako zvuče da su mogle biti sročene i napisane i prije dvije tisuće godina. A mogao ih je napisati i neki mnogo ozbiljniji i mračniji pisac. Evo, sad mi se čini: da te riječi čujem prvi put pa da ne znam čije su pomislio bih da ih je napisao Emil Cioran. Bio bih gotovo siguran da je tako.

“Suze ne gase lomače” rečenica je koja se mijenja onako kako se mijenjaju vremena ili kako se mijenja čovjekovo raspoloženje. Ona u zbilji ne znači ništa, ali nije ni metafora. Mogla je biti stih, ali nije ni stih. Možda je pjesnički iskaz, možda filozofska tvrdnja, možda rečenica gospodara neke male i beznačajne zemlje malo prije nego što će njega i njegov sitni imperij pregaziti neka velika i strašna sila, brišući zajedno sa zemljom i vladarom i svako sjećanje na njih.

“Suze ne gase lomače” rečenica je koju bi morao zabraniti svaki cenzor koji se razumije u svoj posao. Ta je rečenica čin otvorene neposlušnosti. Razumijete li što ona znači? Ili zašto je ta rečenica važna?

Važna je zbog ushita koji čovjek osjeti kada je pročita. Taj ushit sličan je ushitu kakav nevjernik osjeća kada se nađe pred katedralom. Ali ne bilo kojom i bilo kakvom katedralom, nego pred arhitektonskim remek-djelom koje je katedrala. Čista estetska senzacija. Kao Treći brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha, u katedrali i ispred nje. Takva je to rečenica i takav ushit.

Nije najvažnije što se kaže rečenicom “Suze ne gase lomače”, najvažniji je način na koji se to kaže. A načina nema bez jezika. Ta je rečenica u slavu jezika na kojem je napisana, ali i jezika na koji je prevedena. Slava jeziku ushit je koji čovjek osjeti nad ovom rečenicom.

Eto, to su i takvi su Lecovi aforizmi. Višeznačni i polivalentni. “Spalili su ga na lomači od tamjana”. Mislim da se Božo Petrov spalio na lomači od tamjana kada je dao ostavku na mjesto predsjednika Sabora.

Ali od ovih nekoliko aforizama, nabrzinu odabranih, ovog mi je popodneva pred kišu najdraži: “I mrtvi lažu – ustima živih.” Kada živi govore o tome za što su, u ime kojih ideala, pale sve naše žrtve, to je situacija u kojoj mrtvi lažu. Ova bi rečenica trebala biti uklesana u svaki naš spomenik. Ustvari, trebala bi biti u preambuli ustava. Hrvatskog ustava, naravno.