Ovo je važno reći odmah na početku: Curzio Malaparte je među najmoćnijim europskim piscima dvadesetog stoljeća, a njegov roman “Kaputt” najbolji je, te u određenom smislu i najproturječniji (najkontroverzniji) roman o Drugom svjetskom ratu. Njegova proturječnost je u književnom postupku. U nizu od devetnaest poglavlja, organiziranih u šest dijelova (nazvanih po životinjama: Konji, Pacovi, Psi, Ptice, Sobovi, Muve), pisac ispisuje priču ratnog reportera, talijanskog časnika i diplomata – sve je to Malaparte i bio – koji se od 1940. pa do jeseni 1943. kreće po okupiranoj Europi, zalazi u židovska geta u Poljskoj, svjedoči židovskim pogromima u Rumunjskoj i Ukrajini, u Pančevu je za vrijeme bombardiranja Beograda, u Finskoj, u Kareliji i Laponiji, i na prilazima Lenjingradu, dok prijestolnica hropće pod opsadom, i u tom svom pikarskom tumaranju on susreće razne ljude, a među njima prokletnike i najneslavnije junake našeg doba. Ono u čemu se začima proturječnost romana “Kaputt”, i zbog čega mnogi čitatelji imaju problem s Malaparteovim strategijama, a još više sa samima sobom i sa svojim odnosom prema tekstu, jest da likovi nose imena, ali i karaktere, stvarnih osoba. Odnosi se to na glavne protagoniste, na Hansa Franka, načelnika Glavnog Guvermana – dakle njemačke uprave – u Poljskoj, odgovornog za likvidaciju milijuna europskih Židova i Poljaka, ali i na sporedne, jednom ili dvaput spomenute likove, kakav je, recimo Jakov Machiedo, kojeg Malaparte naziva grofom, Pavelićev ađutant, zrakoplovni časnik u tri vojske, jedna od onih paradnih bitangi kakvih se vazda nađe po našim dvorovima, a koja se u romanu našla samo zbog svojih rukavica od uglačane bijele kože, kakve su nekad nosili austrougarski oficiri, te zbog svoga izblijedjelog i staromodnog osmijeha. Na Hansa Franka Malaparte će potrošiti stotinjak stranica, a na Machieda, tog paradnog konja u ljudskom obličju, tek nekoliko riječi, ali u oba slučaja primijenjena metoda je ista: književnom, fikcionalnom liku pridodane su osobine, svojstva, izgled, pojava i ime stvarnog čovjeka. Ali ono što se oko njega zbiva i u čemu on sudjeluje plod je književne imaginacije.

Ovakav postupak izludjet će ne samo nedužnoga i naivnog čitatelja koji od pisca očekuje da svojim junacima izmišlja karaktere i imena, nego i ograničene profesore književnosti, provincijske kritičare i teoretičare, koji se gnjeve na pisca da krivotvori stvarnost i dovodi nas u bludnju, dok će političare – naravno naše, balkanske – dovesti do izbezumljenja. Epizoda iz poglavlja “Kotarica ostriga” među Hrvatima i Srbima postat će znamenita, možda i znamenitija ne samo od Malapartea i njegova romana, nego i od književnosti same. Vrijedi citirati ta četiri retka iz knjige od 563 stranice:

“‘To su ostrige iz Dalmacije?’, upitao sam poglavnika.

Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smešeći se na onaj njemu svojstven način: ‘To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju.’”

Roman u Hrvatskoj nikad nije preveden, dok je u Srbiji prvi put tiskan još 1961, u izdanju Minerve i u briljantnom prijevodu Jugane Stojanović, jednog od najdarovitijih i najmarljivijih prevoditelja proze s romanskih na ovdašnje jezike. Novo izdanje nedavno je objavila beogradska Laguna, isprativši ga predgovorom Svetislava Basare, pogovorom prevoditeljice, te još i dodatnom, krajnje korektnom, napomenom na koricama, deriviranom iz pogovora, da je “Kaputt” fikcija: “Otuda i imena istorijskih ličnosti u ovoj knjizi (uključujući ime samog Malapartea) jedva da su važna jer, iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmaštanim’, stilizovanim likovima.”

I da dalje ne dužimo s tom u ovoj knjizi, ipak, sporednom epizodom s Pavelićem i dvadeset kilograma iskopanih ljudskih očiju: iako u stvarnosti nije postojao sepet s ljudskim očima, niti je mogao postojati, već i zato što bi se dvadeset kilograma očiju opasno usmrdjelo prije nego što bi ih se toliko prikupilo, u književnom smislu Curzio Malaparte niti je što slagao, niti se ogriješio o lik kojem je dao Pavelićevo ime i pripisao mu njegov karakter. Kao što se nije ogriješio ni o Hansa Franka, inače Austrijanca i uvjerenog katolika, koji je – što je već historiografski podatak, a ne fabulacija iz Malaparteova romana – smrtnu presudu pred nirnberškim tribunalom dočekao kao svojevrsni katolički fanatik. U romanu je, još uvijek, samo opušteni cinik, intelektualno i emocionalno vrlo otvoren i indiferentan prema židovskoj i poljskoj sudbini, ali vrlo zainteresiran za prijateljstva i druženja.

“Kaputt” ne ide za objašnjenjima zašto su ljudi takvi kakvi jesu. “Kaputt” je apologija čovjekova poraza, poraza svake ljudskosti, i svojevrsni odgovor na ono stoput trivijalizirano, adornovsko pitanje o poeziji nakon Auschwitza. Malaparte ne traži opravdanja, ne samo za čovjeka koji je činio zlo, nego ni za onog koji je samo disao isti zrak i na taj način asistirao zločinu. On traži način da se podnese i ponese toliko zlo, da se živi s tim iskustvom i da se spas ne traži u zaboravu. Zaboraviti se ne može ništa. Sitni nas detalji uspinju uz evereste učinjenog zla. Poezija nas vraća na Auschwitz. Tako je to kod Malapartea, te su zato, vjerujem, njegov značaj i veličina zanemareni.

Hans Frank se kao katolik ruga poljskom katolištvu. Ruga se Poljaku, sitnom radniku, koji boksački ring zasipa strugotinom – jer ringovi su, ako ne znate, nekad bili posuti strugotinom, da se borci pri padu ne ozljeđuju – i koji ovako govori Maxu Schmelingu, velikome njemačkom šampionu: “Da je naš gospod Isus Hristos imao takve pesnice kao vi, ne bi umro na krstu.” Nekoliko desetaka stranica dalje, na prilazima bombardiranom Beogradu, izbezumljeno zavijaju psi: “Ljudska tugovanka uopšte ne može da izrazi opšti bol kao zavijanje pasa. Nijedna muzika, pa čak ni ona najsuptilnija, ne može da izrazi ljudski bol kao zavijanje psa.” To je u jednom od najljepših poglavlja, posve začudnoj “Poludeloj puški”, koja je većim dijelom ispričana kroz perspektivu lovačkog psa talijanskog ambasadora u Beogradu i njegovog doživljaja bombardiranja. Tih dvadesetak stranica ljepote i očaja opčinile bi i poneku ljudsku bukvu i mazgu.

Malaparte, u uniformi talijanskog oficira, s Hansom Frankom ide kroz varšavski geto. Gubernator ga je poveo da mu se pohvali. U jednom se trenutku Talijan slučajno sudari s nekom jevrejskom sjenom od čovjeka, i izgovori: “Prosze Pana!” Čovjek ga pogleda, ne može vjerovati što čuje. Talijan nastavlja hodati, ti tiho ljudima govoriti: “Prosze Pana, prosze Pana, prosze Pana…” Opis židovskog geta, sveden je na nekoliko ogoljenih, ali vrlo preciznih rečenica, neusporediv, kao što je sve u ovoj knjizi neusporedivo.

U Ukrajini je desetogodišnjak pucao po Nijemcima. Uhvatili su ga, i njemački zapovjednik ne zna što bi s njim. Ja ne ratujem s djecom, kaže, i nekako mu je ispod časti da ga ustrijeli. A onda mu padne na pamet:

“‘Čuj, ja imam jedno stakleno oko. Veoma teško se razlikuje od pravog oka. Ako mi budeš odmah rekao, bez predomišljanja, koje je od njih stakleno, pustit ću te, slobodan si.’

‘Levo’, spremno je odgovorio dečko.

‘Po čemu si to poznao?’

‘Po tome što jedino u njemu ima nečeg ljudskog.”

Ovu priču Malaparte je pričao njemačkoj princezi, od roda Hohenzollerna, koju nacisti čuvaju podalje od javnosti, i ne znaju što bi s njom. Šarmantni Talijan malo bi da ju šokira, a malo joj se, onako iz daljine, makabrično i bezdodirno, udvara. Čitatelju je blisko takvo udvaranje i takva bezdodirna nježnost:

“‘Posle izvesnog vremena sreo sam tog oficira u Soroki na Dnjestru. (…) Pričao mi je i o svom sinu Rudolfu, dvanaestogodišnjem dečaku. Zaista se njegovo stakleno oko teško razlikovalo od zdravog. Rekao mi je da se u Nemačkoj proizvode najbolje staklene oči na svetu.’

‘Taisez-vous’, reče Lujza.

‘Svi Nemci imaju jedno stakleno oko’, kazao sam.”

I to je, recimo, ta velika rečenica kakvu je mogao napisati samo Malaparte, u kojoj je istovremeno i sav užas i sva poezija ovog svijeta. Tko je shvati, shvatit će i onaj sepet pun očiju.

Bio je divni čudak Curzio Malaparte. U rane dana fašizma fašist. A onda i prvi koji se odmetnuo i napao Mussolinija, nakon što je ovaj sklopio pakt s Crkvom. Ovaj ga je zatočio, pa ga je, pomalo i iz zabave, pustio, a zatim i poslao da lunja naokolo i piše. Poslije Malaparte radi za Engleze, o čemu ponešto ima u romanu “Koža”, posvećenom talijanskom porazu. Nakon rata je uvjereni komunist, najprije sovjetofil, pa kineski čovjek. Svoju je imovinu pred smrt oporučio Komunističkoj partiji Kine. A zatim se obratio i primio posljednju pomast. Rodio se kao Kurt Erich Suckert, ali je iznad svega umio biti slobodan čovjek. “Kaputt” je roman za slobodne ljude, one koji su u stanju podnijeti odgovornost koja je uslijedila iz poraza.


jergovic