U veliki roman se uroni, u Sebalda, Knausgaarda, Andrića, Henryja Jamesa, u Krasznahorkaija, Kovača i Kiša, a da čitatelju nikada neće biti do kraja jasni principi, načini i razlozi uranjanja. Što je ono što veliku književnost i autentične romanopisce razlikuje od onoga i onih koji to nisu? Odgovor na pitanja mijenja se, ali doslovno, od romana do romana, od čitateljskog oduševljenja do oduševljenja, pa će zato pogriješiti kad god pokuša sva svoja oduševljenja i sva istinska uranjanja obuhvatiti jednim odgovorom. Kao što danas, početkom trećeg milenija – omaškom napisah: trećega svjetskog rata – više nije lako definirati što roman jest. Slijedeći misao Tvrtka Kulenovića: u devetnaestom stoljeću roman je bio dugometražni igrani film iz narednog stoljeća. Danas, roman je prozno-poetska knjiga, konzistentna po temi i sadržaju, u koju se uranja. Ovom su čitatelju, tako, roman i monumentalne Sloterdijkove “Sfere”, čiji je drugi tom, sljedećih tisuću stranica, upravo nabavio, pa se sprema da si razgrne veliko vrijeme i uroni u njih. Ali su roman i “Dječaci Pavlove ulice”, ta inicijacijska knjiga naših djetinjstva.
John Burnside škotski je pjesnik. To mu je, izgleda, osnovno, to da je pjesnik. Roman je u njegovom slučaju oblik pjesničkog izražavanja. Ali to nipošto ne znači da on piše pjesmu u prozi, niti da je njegov roman epski oblik pjesničke meditacije. “Ljeto utopljenika”, koje je početkom jeseni objavila naklada Vuković&Runjić, iznevjereni je horor, napušteni psihološki roman, čak i fantasy, taj niz pokretnih slika na početku režira Hitchcock, preuzme ga Lynch, pa Peter Weir i završi u rukama mladoga Ingmara Bergmana. Ali ono što je osnovno jest da se roman zbiva na sjeveru, blizu polarnog kruga, tamo gdje nema jasne granice između dana i noći. Pripovijedan iz ženskoga lica, i zasnovan, uglavnom, na ženskim odnosima, Burnsideov bi roman bio klasičan primjer ženske književnosti, eh kada bi se rodne studije u književnosti manje bavile ginekološko-urološkim argumentima, a više književnošću samom.
“Ljeto utopljenika” započinje hičkokovskom rečenicom: “Krajem svibnja 2001., oko deset dana nakon što sam ga posljednji put vidjela, Mats Sigfridsson izvučen je iz Zaljeva Malagen, nekoliko kilometara niz obalu gledano odavde.” Završava bergmanovskim autopoetičkim manifestom: “…kaos u tkivu postojećeg svijeta. On bi mogao prodrijeti ovamo i dostići me ma gdje bila. Znam to i provodim najveći dio vremena izrađujući karte kakvima sam vična, karte svijeta kakav jest između jednog trenutka i sljedećeg, stavljajući sebe pred nemoguću zadaću da između oznaka olovkom i osjenčanih dijelova pronađem neki hladan zakutak livade ili fjorda gdje stari Bieggaålmaj ili neki drugi nemirni i gladni bog okuplja sve njih, jednog za drugim, Matsa i Haralda, Martina Crosbieja i Kyrrea Opdahla, djevojku Maiu i huldru u koju se pretvorila, skrivene u naborima vjetra, gdje ih mogu pronaći samo najpozorniji pripovjedači.”
Između tih dviju stilski veoma udaljenih rečenica, tristotinjak je stranica posve fascinantne proze, koja vodi k huldri, zavodljivoj i smrtonosnoj djevojci iz nordijske mitologije, čija pojava, kao i sve drugo u ovom romanu, djeluje šokantno stvarno. To je ono što je u osnovi Burnsideova književnog postupka: konstruirajući zbilju on čitatelju ne ostavlja nimalo mogućnosti da dovodi u pitanje zbiljnost njegove zbilje. Na kraju, izvan “Ljeta utopljenika” nema druge niti drukčije stvarnosti. To je efekt uranjanja u veliki roman. Izvan ne ostaje ništa.
Na više mjesta u knjizi čitatelj se uhvati za pomisao da ovo pripovijeda lud čovjek, da je ovo priča o ludilu, ili da će glavna protagonistica završiti u ludilu. Na kraju, ništa od toga ne bude istina. Dojam ludila, psihičke rascijepljenosti i pomaknuća piscu omogućava da posve slobodno iskorači iz realistične i hiperrealističke stvarnosti novinske crne kronike (“Krajem svibnja 2001…”), i iz običnoga života jedne isto tako obične djevojke, u svijet iza ogledala, među huldre i pričine, stvarnije od svega stvarnog. Burnside je od onih pisaca koji slobodno prolaze kroz ogledala, a pritom prethodno još i obavijeste čitatelja što kane učiniti.
On stvara neusporedivo živu, vibrantnu i snažnu atmosferu. U njegovom romanu nema suvišnih riječi ni ukrasa, nema pomoćnih stepeništa kojima se mogu zaputiti manje pažljivi čitatelji, nema onoga jeftinog proznog zavođenja od kakvog – nekad nam se učini – sve pršti, svijetli i bljeska u suvremenoj angloameričkoj književnosti, ili u onom njezinom dijelu koji do nas dolazi. Burnside piše nepodnošljivo lijepo, ali u toj njegovoj ljepoti nema ničega, ili gotovo ničega, što bi privuklo publiku čije su mozgove oštetili facebook i tabloidi, gore i fatalnije od svakoga kravljeg ludila. Burnside je krajnje nesuvremen i barokan, on voli opise prirode i meteoroloških stanja, njegova proza puna je okolišnih detalja. Ali sve će to posve obuzeti čitatelja koji pristane na njegovu igru – i koji, naravno, ima elementarnu koncentraciju za čitanje romana, ne boji se vode i nije ga strah zaroniti u roman – i bit će svo vrijeme uvjeren, takav čitatelj, da se treba pisati upravo onako kako piše John Burnside. Velika se književnost, kao i veliki romanopisci, prepoznaju baš po tome što čitatelje uspijevaju uvjeriti da sve mora biti kao u romanu, i da se jedino tako može i smije pisati.
Veliku sreću smo imali što je “Ljeto utopljenika” preveo Andy Jelčić, danas valjda najbolji i najspremniji hrvatski prevoditelj s engleskog i njemačkog jezika, ali i čovjek s vrlo ozbiljnim književnim i pjesničkim darom. Za ovakvu knjigu na prvom mjestu nije tačnost prijevoda, niti duh onoga što je tekstom izrečeno: ovo je svojevrsni prozni prepjev, za koji smo trebali takvog prevoditelja koji će nas uvjeriti da je spreman iznova napisati Burnsideov roman. Jelčićev hrvatski jezik lijep je, slikovit i štedar, te je u stanju ponijeti ovako silnu priču. Nema u njemu jezikoslovačkog redukcionizma, nasilja nad leksikom i sintaktičkog pustošenja; svega onog što bi, uz nedostatak pjesničkog dara, “Ljeto utopljenika” učinilo prosječnom, pa i neprohodnom knjigom.
Ovako, riječ je o još jednoj neočekivanoj pjesničko-romanesknoj gozbi, kakve su jednako blagotvorne za naše čitateljske živote, kao i za naš zlosretni, pesticidima opustošeni i genetski modificirani jezik, koji se već godinama i desetljećima odvikava od književnosti i svodi na sredstvo sporazumijevanja između tamničara i zatočenika. Ovako glavna junakinja “Ljeta utopljenika” opisuje svoju majku: “Riječ koju su ljudi u to doba najčešće rabili govoreći o majci bila je prekrasna. I to je zaista točno. Iako sam je viđala svakog dana, još uvijek bi me znalo iznenaditi kako je prekrasna, čak i kada ne bi spavala danima. Nije bila prekrasna na način kako su to bile žene iz časopisa; njezinu je ljepotu umor samo naglašavao. Bilo je očito, čak i meni, da će bivati sve ljepšom kako bude starila. No iako je znala kako je drugi vide, iako je svaki članak u časopisima spominjao kako je prekrasna, ona o tome nikada nije razmišljala. Nikada ne bi zastala da se pogleda u zrcalu ili u obliku odraza kod onih koji su joj se otvoreno divili. Među njezinim radovima nije bilo ni jednog autoportreta.”
U toj poluidealiziranoj slici majke, u koju je svakodnevno zagledana kćer koja i nije prečesto u prilici da gleda nekog drugog, ili da bude negdje drugdje, a ne pokraj nje, sve je tako tačno. U toj Burnsideovoj prekrasnosti neka je posve neobična istina. Romanopisci, obično, izabiru bizarne detalje, opisuju ono što je ružno, katkad unakažavaju svijet, iz straha od olake ljepote. Suprotno tome, John Burnside svoj forte, svoju snagu i uvjerljivost, uspijeva ishoditi iz same ljepote i predivnosti. I iz jeze života i smrti. Kako on to može? Čitatelj na takva pitanja ne treba odgovore, pa ih onda i ne želi. Eto, tako, može. A onda vedar i živ izroni iz njegova romana, u svijet koji najednom biva obilježen Burnsideovim genijem i zlokobnom huldrom.
jergovic
