«

»

lis. 07 2018

Miljenko Jergović: Išli smo za slobodom, ali nismo znali da će se sloboda pretvoriti u kobasicu

Aleksandar Genis po ocu je Židov, po majci Rus. Rođen 1953. u ruskom Rjazanju, ranu je formativnu domovinu našao u Ukrajini. Zavičaj i domovina njegove adolescencije i rane zrelosti u Rigi je, u Latviji. Godine 1977. zajedno s obitelji emigrira u Sjedinjene Američke Države. Radi u ruskim emigrantskim novinama i časopisima, te na radiju. Književni je kritičar, kroničar, feljtonist. Prve je knjige pisao u koautorstvu s Petrom Vajlom, također emigrantom, da bi kasnije pisao sam, uglavnom djela nonfikcionalnog karaktera. U prosincu 2013. gostovao je na pulskom sajmu knjiga, nakon čega mu je Ljevak u prijevodu Ivane Peruško objavio knjigu “Ruski hljepčić i druga kulinarska putovanja”, ali kako je rečeni izdavač u međuvremenu odustao od ozbiljnog nakladništva – ili od nakladništva ozbiljnih knjiga – te kako u Hrvatskoj nema izdavača koji bi sustavno objavljivao Genisa, tako nam se valja pouzdati u beogradsku Geopoetiku, koja je objavila već jedanaest njegovih naslova.

Knjigu “Povratna adresa”, podnaslovljenu kao Autoportret, Genis je pisao između 2014. i 2016. kao neku vrstu vedrog životnog rezimea i vrlo osobne i osobene povijesti jedne emigracije. U ruskom izvorniku objavljena je 2017, a godinu dana kasnije i u izdanju Geopoetike te srpskom prijevodu Meline Panaotović. Ironičan, duhovit i krajnje nesentimentalan prema vlastitom životnom udesu, a onda i prema udesu zemlje iz koje je potekao – iako je, zapravo, teško i reći koja je to zemlja – Genis u po nekoliko riječi i rečenica savršeno opisuje dekadenciju poslijeratnog Sovetskog Saveza, ruga se komunizmu, ali tako što vrlo precizno bilježi elemente svakodnevice, kao i sve ono što je ljude vodilo u emigraciju. Genisovi su iskoristili jedno od onih razdoblja kada je partijska politika bila takva da se Židovima dopuštalo iseljavanje u Izrael, pa su, piše Genis, brojni tako u sebi otkrili Židove, uključujući i one koji to baš nikako nisu mogli biti, ali država se, eto, i nije pretjerano revno bavila provjerom tih svojih budućih neprijatelja, nego ih je puštala da idu, a Zapad ih je prihvaćao kao neke poželjne izbjeglice i dragocjeno oružje u Hladnome ratu. I tako su jednoga dana Genisi stigli u Beč: “Stojeći na peronu u tuđem gradu nepoznate zemlje, sa sedamnaest kofera i poluludom tetkom na plećima, smejali smo se i grlili, dok nije došao policajac. ‘O policaj!’, povikali smo i njega takođe zagrlili.”

Dok o razlozima zbog kojih se odlazilo prosječan čitatelj još i ima neke pretpostavke, ponekad i vrlo bogate, bilo da su zasnovane na mitovima i legendama o životu iza željezne zavjese, bilo da ih je ponio iz prilično bogate i u nas nekad dosta prevođene emigrantske književnosti, o suočenju s novim svijetom, kao i o emigrantskim očekivanjima, ispunjenim ili neispunjenim, čitatelj ne zna ništa. O tome se, uglavnom, ne piše, jer u svemu tome postoji nešto sramotno, nešto što se, s jedne strane, tiče čovjekove intime, a s druge strane globalne geopolitičke prevare. Mita o slobodi, kojim su u hladnoratovska vremena ljudi mamljeni na Zapad.

O tome Genis piše najotvorenije, a možda i najduhovitije. Opisuje svoj prvi obilazak jednoga zapadnjačkog supermarketa, i iz tog obilaska ostaje rečenica koja tako savršeno zvuči kao grafit na svakome našem tranzicijskom zidu da bih ja, evo odmah sad, kupio autosprej da Genisovu rečenicu po Zagrebu noću ispisujem: “Mi smo išli za slobodom ne znajući da će se ona pretvoriti u kobasicu.” “Povratna adresa” zapravo je puna ovakvih, savršeno zvučećih, u osnovi tačnih, premda ne nužno i istinitih rečenica. One ne samo što karakteriziraju Genisa, nego i cijeli jedan književni svijet, koji je iz Hrvatske netragom nestao sa smrću Veselka Tenžere i rezigniranjem Igora Mandića, svijet novinskih feljtona i kritika, lijepog pisanja na jeftinom papiru, svijet velikih novinskih pisaca, ali i publike koja ne samo što aktivno vlada materinjim jezikom, nego i zna da tačnost i istinitost neke u tekstu izrečene tvrdnje nije u njoj samoj, nego, možda, u njezinim konotacijama, u svemu onom što iz nje proizlazi ili što je do nje dovelo.

Evo jedne takve Genisove velike rečenice: “U emigraciji sam primetio da engleski najbolje ide deci, taksistima i idiotima.” O, kako je samo lijepa ova rečenica i koliki su samo glupani koji bi nad njom zapjenili!

Aleksandar Genis već skoro dvije trećine života živi u Americi, u engleskom jezičnom okruženju, ali i dalje piše na ruskom. “Na svakom jeziku vredi pisati samo ono neprevodivo.” Sve to vrijeme bavi se skoro isključivo ruskom književnošću i kulturom – na jednom mjestu kaže da je takva mogućnost bila temeljni preduvjet njegove emigracije – i radi, opet skoro isključivo, za rusku publiku. Tu je mogućnost imao jer je ruska kultura pregolema i jer je od nje veća samo ruska nesreća, zahvaljujući kojoj je bivalo ruskih emigranata svih generacija, koji su, čak i u New Yorku, očekivali i tražili neku svoju Rusiju. Ali taj kosmos ruske emigracije, pun kulturološkog, političkog, ideološkog i svakog drugog šarenila, može poslužiti kao beskrajno uvećena slika, kao moguća hiperbola, naših malih emigracija iz naših još manjih domovina, zavičaja, kultura i jezika. S tim ili bez toga, teško da ima išta važnije, književno, ali i životno relevantnije i poučnije od emigracije i od emigrantskih priča. Pritom, jasno to na skoro svakoj stranici Genis pokazuje: osnovno pitanje emigracije, ono intelektualno, emocionalno, pa i egzistencijalno, ne tiče se odnosa emigranta i njegove nove okoline, emigranta i svijeta u koji se doselio, nego se tiče odnosa emigranta sa samim sobom i vlastitom kulturnom i identitetskom popudbinom. Emigracija je laboratorijski savršeno ustanovljena samoća usred ljudskoga mnoštva. Ta je samoća ljekovita i onda kad ubija.

Piše o posljednjim godinama Sovjetskog Saveza i vremenu perestrojke i glasnosti, kada je rođacima iz domovine bilo dopušteno da posjećuju svoje bližnje i daljnje po svim tim amerikama. “S obzirom na to da smo se mi oprostili zauvek, dočekivali smo ih kao omiljene zombije. Oni su također imali zverski apetit i čistili su sve, preferirajući elektroniku, posebno video-rekordere koji su napokon omogućavali da se pogledaju filmovi koje je vlast zabranila: Antonionija, Felinija, ‘Duboko grlo’ (…) Drugi put je radost susreta s bližnjima utihnula, treći presahla, četvrti put su goste počeli da zovu usisivačima (…), mada u taj dugo aktuelan termin još niko nije unosio ništa uvredljivo, osim prekomerne ljubavi prema američkoj robi široke potrošnje.”

Zatim su i emigranti krenuli u posjete domovini koju je, piše Genis, u međuvremenu bilo još teže definirati, jer se počela neumitno raspadati, pa se javilo pitanje što od raspadnutog jest, a što nije domovina, pogotovu za njega, koji je sebe tražio negdje između Rige, Kijeva, Luganska, Moskve… “S mukom se vrativši u Njujork, shvatio sam da se Rusija, poput sante leda u Titaniku, zabila u život, prevrnuvši ga naglavačke.”

“Povratna adresa” je, u jednom od svojih slojeva, i urnebesna židovska priča o antisemitizmu. Naime, Genisovo je židovstvo, kao i u tolikim drugim slučajevima, pretežno reaktivne naravi. Drugi u njemu vide Židova – a obično ga, eto, vide, kroz antisemitske stereotipe – pa onda i on biva Židovom, ne prestajući biti ni sve ono drugo što on jest. Uostalom, što to uopće znači biti ruski Židov u emigraciji? Većina ruskih Židova u Americi su, govori Genis, pravoslavne vjeroispovijesti. A možda i većina ruskih Židova, općenito. Kako se Genisova ozbiljnost, intelektualna i književna, sastoji u principijelnoj neozbiljnosti, te sklonosti humoru svake vrste, tako on s anegdotski veselom i budalastom lakoćom bilježi antisemitske ispade: bilo među emigrantima, bilo među pravovjernim Sovjetima, bilo među Amerikancima – naročito crnim! U tom krajnje ozbiljnom lakrdijašenju, da ne kažemo zajebanciji, izreknu se i one najozbiljnije životne i književne rečenice. A uz njih i citat jednoga od velikih emigrantskih hasidskih učenjaka, rabina Pinhasa Hirschprunga: “Sve su šale iz raja, pa čak je i podsmeh isto odatle, ukoliko dolazi iz čistog srca.”

Ima u ovoj knjizi barem jedna rečenica s kojom se ovaj čitatelj mirne duše i s podebelim faktografskim zaleđem osobno identificira, nalazeći svoj slučaj blizak Genisovom slučaju. A sve to zahvaljujući Facebooku, tom svetom mjestu svih hejtera ovoga svijeta, koji, o avaj, ispisuju i na vlas iste rečenice na račun objekata svoje patriotski inspirirane mržnje: “‘Domovina mu je sve dala’, pročitao sam na Fejsbuku o sebi, ‘a on je pobegao na Zapad i piskara bez kraja, samo da ne bi radio.’”

Čitajte “Povratnu adresu”, ako vladate srpskom ćirilicom. Ili je čitajte na ruskom, ako vladate ruskom ćirilicom. Ako ne vladate ćirilicom, slobodno mi se obratite putem Facebooka. A možete i Aleksandru Genisu.

 

jergovic

 

 

 

Odgovori