Aragonski kralj Jaime I. godine 1250. izdaje povelju mudejarima – muslimanima koji pod kršćanskom upravom žive u dolini Uxoa – u kojoj se određuje da će “svi muslimani ubuduće živjeti pod svojom sunnom (zakonom), (…) poučavati djecu u duhu Kurana bez ikakvih prepreka, (…) kretati se slobodno po cijelom kraljevstvu, što im nitko ne smije priječiti”. Dalje u svojoj povelji aragonski kralj određuje da se nijedan kršćanin ne smije naseliti na njihovu zemlju, ili useliti u njihovu kuću, “niti ih mi (kralj) niti itko drugi u ime kralja smije prisiliti da prihvate išta slično, (…) moraju plaćati kruni osminu utrška od svojih proizvoda i ne smije ih se prisiljavati na veće poreze, (…) od tih davanja izuzeti su povrće i voće na drveću”. Ali sigurno najljepša rečenica u ovoj davnoj povelji, koja danas, u sumornu jesen europske mržnje, rasizma i neofašizma, djeluje kao proklamacija izgubljenog europskog humanizma: “Neka Mauri ostanu kao što su navikli da budu u doba Maura, prije nego što su napustili svoju zemlju.” I to je, po kralju Jaimeu, početak i kraj svake priče o integraciji izbjeglica i o položaju inovjernika unutar dobrog kraljevstva i odgovorne društvene zajednice. Dvjesto godina kasnije, što govori o stabilnosti i dugom trajanju srednjovjekovnog europejstva s onu stranu Pirineja, navarski je kralj proglasio muslimana Ali Serrana javnim bilježnikom, sa zadatkom da “sastavlja i zaključuje sve moguće ugovore između Maura ili između Maura i kršćana kao i između Židova i Maura, kako priliči bilježniku kojega je proglasila naša kraljevska vlast prema maurskoj sunni”. Je li zamislivo danas da neki europski vladar, predsjednik, premijer ili vrhovni sudac, zakonodavac, parlamentarac o europskim muslimanima razmišlja uvažavajući njihovu perspektivu?
Cees Nooteboom (Den Haag 1933.) je ovo poglavlje knjige “Skitnje do Santiaga”, u kojemu se divi aragonskom kralju Jaimeu I, pisao 1992. godine, u vrijeme kada su bosanskohercegovački izbjeglice, uglavnom muslimani, preplavili zapadnu Europu. Pisac koji zime provodi na otočiću Minorca na Balearima, a ljeta u Amsterdamu, i jedan je od onih amblematskih europskih pisaca, te mu pridjev veliki pristaje poput pleonazma, divi se srednjovjekovnim iberijskim kraljevstvima i njihovim multikulturalnim vladarima, baš kao da je Sirijac ili Bosanac. Španjolsku je i našao za svoju odabranu domovinu, po njoj putovao punih četrdeset godina, istražujući i najudaljenije gradiće, i najmanje crkvice u njima, nalazeći, kako kaže, naročiti užitak kad u malenim španjolskim varošicama zađe u one male i prenatrpane knjižare, u kojima biva knjiga kojih nema nigdje drugdje, možda i zato što je duboko u toj zemlji, u njezinoj podsvijesti i u arhitekturi kao slici društvene podsvijesti i povijesti, sadržano iskustvo koje je stvorilo povelju kralja Jaimea I, i omogućilo sve te male državice, ili države-gradove, u kojima je iz odnosa vjerske većine i manjine nastajao savršeni kulturni i politički sklad. U tom vremenu bez zlopamćenja i predrasuda živi Cees Nooteboom u svojoj velikoj maštariji.
Knjiga “Skitnje do Santiaga” (izdanje Fraktura, prijevod s nizozemskog Radovan Lučić) je, kao i većina Nooteboomovih djela, žanrovski bastard. I kad piše fikciju, on nikad ne piše čiste romane, novele, pripovijetke, pa čitatelj sve do posljednje stranice ne može biti siguran što to, zapravo, čita. Granicu između fikcije i fakcije Nooteboom će prelaziti po nekoliko puta na istoj stranici, pa čak i u istoj rečenici. Njegov pristup zbilji i tekstu (pa onda i zbilji teksta) uvijek je multižanrovski. Dok se kreće duž granica svjetova, smatrajući da je upravo to posao pisca i angažiranog Europljanina – da prelazi granice, kreće se duž njih i gradi poetiku i politiku dvostranih i višestranih identiteta – Nooteboom na sličan način tretira i književne žanrove. “Skitnje do Santiaga” su tako putopis od 350 stranica, reportaža, kulturološki i antropološki esej, dnevnik, ali i hodočasnički roman o sebi i o Španjolskoj. Ustvari, to je ključna riječ ove knjige: hodočašće. Pisac ide, vozi se svojim starim automobilom, pješači prema Santiago di Camposteli, glavnom gradu drevne Galicije, i najvažnijem hodočasničkom odredištu katoličkog Zapada. Ljudi tu po tradiciji dolaze pješice, na biciklima, konjima, magarcima, da zasluže campostelu, potvrdu da su prošli jedinim priznatim putem hodočasnika svetog Jakova.
Osim svoga vjerskog značaja, Santiago je mjesto susreta zapadnoga kršćanstva s islamom. I to dvostruko intoniranog susreta. Samo svetište podsjetnik je na prve velike ratove između dviju religija i njihovih vojski, koji su, naravno, kao i svi ranosrednjovjekovni ratovi bili vrlo krvavi, i iz kojih su se rađale legende i mitovi za sljedeća tisućljeća. Ali je Santiago podsjetnik i na ono što je nastalo potom: stoljeća mira, usklađivanja i međusobnog prožimanja. Danas, to je grad od devedesetak tisuća stanovnika, u kojem svake godine stotinjak tisuća katolika zatraži svoju campostelu. Zanimljivo je, i važno, da se Santiago di Campostela tokom dvijetisućitih bratimio s dva sveta šitska, muslimanska grada Mašhadom i Komom.
Nooteboomovo hodočašće traje duže od svih drugih hodočašća, teče putem svetog Jakova, ali i stotinama drugih puteva, i ne nalazi potvrdu u camposteli, nego u književnosti. Iako je bio sjemeništarac, pohađao je stroge škole kod nizozemskih redovnika, učio latinski i grčki, kao dječak bio vjernik, posve uživljen u sve velike i male istine Starog i Novog zavjeta, Nooteboom je ateist. Ali ono u što on vjeruje i čime se bavi u stalnom je suodnosu i dijalogu s Bogom. Pisac s Bogom razgovara i kada je ateist, kao što razgovara sa svim svojim književnim likovima. Kao što, na kraju konca, razgovara i sa samim sobom, također izmišljenim i nestvarnim.
On je pisac nepatvorene ljepote: “Prolazi autobus broj 101 (‘Uvijek jedi donuts’), šepavi čistač cipela postavlja svoje potrepštine, Vokswagenov kombi Glas Španjolske zaustavlja se na uglu i vozač pruža novine prometniku, a ovaj ih stavlja u stražnji džep, Coca-Cola-sat srče nepotrošivo vrijeme na slamku, ja čitam svoje novine i gledam palme omotane za zimu i prazne pločnike nedjeljnoga jutra te poželim da mi je cijeli život jedno provincijsko španjolsko nedjeljno jutro i da sam ja netko tko se u to uklapa.” U ovoj dugoj, čudesno lijepoj i punoj rečenici postoji nešto od one čežnje koju osjete sirijski izbjeglice, kada iz jedne lijepe, kulturne, bogate i sadržajne zemlje, kakva je bila Sirija dok je crni vašingtonski Putin – koji je podliji i od onog bijelog, moskovskog – nije odlučio uništiti, bježe u drugu lijepu, kulturnu, bogatu i sadržajnu zemlju, kakve su Njemačka ili Švedska, i kada tako, u nekoj siesti na ničijoj zemlji, požele da su “netko tko se u to uklapa”.
Čitatelj u putopis i u roman svoga pisca učitava vlastita raspoloženja i trenutak vlastitog vremena. Svakim se čitanjem ispisuje po jedan palimpsest, koji obično ostaje u glavi, sasvim rijetko stiže do papira. Taj je palimpsest autentičan u onoj mjeri u kojoj su međusobno usklađeni tonaliteti pisca i čitatelja. Nije svaka knjiga za svakoga. Nooteboomova knjiga tu ne samo da nije izuzetak, nego je vrlo radikalno postavljena kao manifest duhovnoga i intelektualnog elitizma. Istina: “Najveća tragedija remek-djela jest to što su svačija, također i onih koje mrzimo i preziremo.” A ova knjiga je, da prostite, remek-djelo. Čime se ona brani od hulja? Onim ljupkim Rembrandtovim prokletstvom: “Ne zabadaj previše nos u moje slike jer će te otrovati miris boje.”? Ne, na žalost, nema više ni olova u slovima knjiga, pa da truje pogrešno čitateljstvo.
Cees Nooteboom se iznenadi kada nakon godina i godina izbije na portugalsku granicu: “Kao da usred knjige, dok spokojno čitamo, okrenemo stranicu i sljedeća je odjednom požutjela, a ne samo to, slova su drukčija, starinska, ne, još čudnije, to je postala druga knjiga, ona koju već dugo nismo izvukli s police, knjiga koju smo jednom prije pročitali, a i tada je već bila stara. Iznenada je sve drukčije, polakše, boje su blaže, zvukovi tiši. Muškarci na granici nose odore zaboravljenih kraljevina poput Srbije ili Crne Gore, automobilske gume proizvode drukčiji zvuk na maloj, sivoj kaldrmi, jezik je izgubio tvrdoću i obavija riječi svojom koprenom.”
Čitatelju se katkad dogodi da poželi da ga knjiga primi u sebe i da više ne mora izlaziti iz nje. Ovo je takva knjiga.
